Priča “Zlatna ribica” objavljena je u knjizi Izbrisani životi, Emine Đelilović-Kevrić.
Zlatna ribica
Prvi put kad sam mislio da sam ulovio zlatnu ribicu, imao sam zapaljenu drinu sarajevsku u ruci. Išao sam u ribolov kao student ranih osamdesetih. Toliko sam vukao ribicu, ribetinu iz rijeke da sam noćima nakon toga, u snu, trzao i rukama i nogama. Borba između te ribetine i mene trajala je punih petnaest minuta. Ja bih da je zovem ribetinom, ali Marija je oduvijek sa odvažnošću ribu zvala ribicom, kao neko nježno biće koje pluta u vodi te nema pravo na činjenje grijeha. Marijin svijet nije bio svijet šuge kao moj, pa je ribica bila i zlatna. Ona nikada nije prestala vjerovati da baš u toj vodi ima zlatna ribica. Ali, ja nisam ulovio ribetinu. Bila je to velika kesa smeća, zakačena između dvije drvene ruke. Poslije sam Mariji prepričavao i ona kaže da se to samo idiotima može desiti. Srećom uspio sam ispušiti drinu do kraja, uz svo trzanje i psovke. U mojim snovima je sve bilo drugačije. Veliki morski pas me ganjao, gutao i izbacivao na obalu. I tako skoro svaku noć. Komšinka Hasna mi je na moje snove odgovorila da me neki džini ganjaju u snu, te da se iskreno obratim Bogu, umjesto što držim kurvu u kući, jer možda je nesretnica na mene kakvu kletvu prizvala.
Marija i ja smo živjeli od tristo pedeset maraka mjesečno. Bilo je riječi o određenoj vrsti socijalne skrbi koju sam dobio sredivši papire da sam lud. Dakle, moje zakonsko ludilo omogućilo mi je jedinu vrstu preživljavanja. Kad sam bio na komisijskom pregledu, da se kvalitetno obrazlože i procijene moje ratne posljedice, neurotično ponašanje, zapušten izgled i asocijalnost, nisam se nešto naročito ni trudio da uvjerim komisiju da sam lud. Došao sam sa komšinkom Hasnom, starijom gospođom koja se posebno trudila da mi pomogne iako nisam pomoć tražio. Naravno, to je trajalo samo dok nisam upoznao Mariju. Hasna se poslije toga, naglo udaljila od mene. Prizor je izgledao ovako: sjedim na stolici, oko mene liječnici i Hasna. Pitaju kako se zovem. A ja ustanem i kažem:
Ja sam oficir Dragoljub. Mene su jebali u ratu. Oprostite, silovali. Od tada, da prostite, nikako ne mogu.
Onda sam počeo da svlačim hlače i da vadim, znate šta. Dama liječnica je okrenula glavu, a uvrijeđeni gospodin liječnik odmah rekao da sam lud i da me vode. Bio sam na nekakvom probnom testiranju u bolnicu za psihički oboljele.
Nakon tri mjeseca rekli su da nisam opasan za okolinu, ali da se sam o sebi ne mogu brinuti. Hasna je bila moj staratelj. Smatrala je da je to veliki sevap i nikada nije uzela nijedan dinar. Mislila je da lažem i dobro glumim, ali nikada nije znala koliko je tu bilo istine. Često bi govorila, da bih mogao kakvu ženu sebi naći. Ali joj nisam mogao reći da ja to ne mogu. Hasna me jedno vrijeme zavodila na svaki mogući način, ja sam se pravio slijep. Poslije su me sve žene iz komšiluka, gledale sa podozrenjem. Mnoge su ogovarale Hasnu kako gluho bilo može biti s jednim vlahom. Hasna je pričala kako joj se dopadam, ali da ne volim žene. Sve te priče su nestale kad je Marija došla u moju kuću, da sam impotentan i da je Hasna kurva.
Mariju sam sreo jedne kišne večeri. Čučala je kraj drveta u prljavo bijeloj odjeći. Plakala je. Prišao sam joj i rekao da može poći sa mnom. Ustala je i rekla da mora piškiti. To mi se svidjelo. I ja sam morao da piškim. Učinili smo to kraj istog drveta, nasmiješeni smo gledali jedno u drugo. Na putu do moje kuće nismo ništa rekli. Sve me to podsjećalo na srednjoškolske dane, kada sam se učio ljubavi. No, čim je ušla u kuću koja je zaudarala ustajalom hranom i odjećom, Marija je histerično rekla da je imala muža i troje djece i da ih je ostavila, pobjegla je sa ljubavnikom. Sada ju je i ljubavnik ostavio. Rekao sam da je u redu biti ostavljen i da slobodno može ostati kod mene. Rekla je da je mogu jebati, ako želim. Skinuo sam se go i stao ispred nje. Marija je imala istrošeno lice i oči boje buđavog hljeba. Imala je izdužene brkove i mladež na desnom obrazu iz kojeg su stršile crne dlake. Raširila je noge. Počeo sam da plačem. Ječim. Nešto me posvuda boljelo. Pao sam na koljena. Zario glavu među njene noge i plakao. Dodirnula mi je glavu rukama i poljubila je, kao da ljubi dijete pred spavanje. Od tada joj pripadam. Mariju nikada nisam uspio prevariti ni u čemu, uvijek je bila korak ispred mene. Nismo to nikad učinili. Ja nisam mogao.
Rijetko je izlazila iz kuće. Nekada je išla u park i spuštala se niz tobogan.
Uvijek je nosila prljavo bijelu odjeću. Jednom sam se nasmrt prepao kada je nije bilo dva dana. Nisam išao da je tražim, samo sam čekao. Onda je došla. Legla na zeleni kauč i zaspala. Legla u velikim ribarskim čizmama. Spavala je cijeli dan. Poslije mi je rekla da je išla loviti zlatnu ribicu.
Odmah sam sutra otišao i kupio akvarij sa ribicom boje zlata. Marija se uopće nije obradovala. Sjela je kraj akvarija i počela da priča sasvim nepovezane stvari. Onda se okrenula, nazvala me idiotom i kako uopće mogu ovako da je prevarim. Kao da je ona tolika budala da povjeruje u to, da je baš u tom akvariju zlatna ribica.
Pokušao sam nešto da kažem ribici ali ona je samo šutjela i šutjela. Marija je otrčala u sobu i plakala. Akvarij sam prvo odnio Hasni, opet mi je bilo žao ribice, iako mi je palo na pamet da razbijem akvarij i ribicu. Hasna me samo mrko pogledala i rekla da njoj od mene i te kurve ništa ne treba. Otišao sam do rijeke i pustio je. To je jedina sloboda koju sam joj mogao pružiti.
Od te noći stalno sam sanjao isti san. Mirno more, sjedimo Marija i ja. Ona poviče da je vidjela zlatnu ribicu. Učini mi se da je i ja vidim. Zatrčim se, zaplivam, kad tamo ogromni morski pas. On me proguta, sažvače i izbaci na obalu. Marijin odvratni smijeh odjekuje sa svih strana. Poslije toga se probudim sav obliven znojem.
Kad smo se Marija i ja pomirili, nakon dva dana, otišli smo loviti zlatnu ribicu u toj istoj rijeci. Čudio sam se Marijinoj ubjeđenosti da baš tu ima zlatna ribica. Čak sam i ja, koji više ni u šta nije vjerovao, počeo vjerovati da tu ima zlatna ribica.
Marija je bila stidljiva. Izdužene sjenke drveća ulijevale su strah. Pored nas je plutala mrtva osa. Mariji je niz bradu curila glad.
Ulovio sam ribu već nakon pola sata lova. Bila je to obična riječna ribica koja me gledala svojim mlitavim očima i podrhtavala u mojim rukama.
U sebi sam psovao: dee progovori, pas ti mater!; ali sam znao da je to samo obična ribica i ništa više. Odnio sam je Mariji i sa smijehom rekao: Evo, izvoli..
Marija je rekla da to nije zlatna ribica. Pitao sam je kako zna da nije. Možda je to baš ta zlatna ribica. Rekla je da zlatna ribica može pričati i ispuniti tri želje. Pitala me šta bih tražio od zlatne ribice. Rekao sam da ne znam šta bih tražio. U sebi sam mislio kako bih volio da Marija bude sretna, ali to nisam rekao. Znao sam šta bi Marija željela, ali samo sam mogao da šutim. Nisam je pitao ništa o tome, mislio sam da malo manje boli ako se ne priča, mada mi je poslije bilo žao. Ona je svojoj djeci pričala o ribici koja govori. Ova moja je bila nijema. Pojeli smo je, kraj vatre. Isprva ona nije htjela, ali je poslije pristala, jer kod kuće nismo ništa imali da jedemo.
Jesam nesretan, ali barem ništa ne očekujem. Ali, ne znam šta da radim u životu. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu.
Ja ništa ne očekujem od tebe – tako sam govorio Mariji svaki dan.
Ne očekujem ništa od tebe Marija. Ne očekujem ništa, ništa, ništa….
Marija je samo šutjela i znao sam da nije očekivala da je spasim. Nisam mogao da joj vratim ni ljubavnika, ni djecu, ni muža. Nisam mogao da vratim vrijeme. A nisam mogao ni svoje zaustaviti.
Hasna mi je jednom posudila veliko nedovršeno mekano ćebe u kojem sam umotavao Mariju. Kraj vatre umotana u ćebe Marija je izgledala ofucano i istrošeno, ponekad i nestvarno. Izmaštano. Marija je nalikovala na one likove koji su zaustavljali sudbine i vrijeme. Ja, to nikada nisam mogao. Nisam mogao zaustaviti ništa u svom životu. I ne znam ko je krivac za sve.
Dugo smo sjedili kraj rijeke. Gledao sam u Mariju, u rijeku, u noć, u mjesec i nisam ništa osjećao. U daljini kao da sam čuo crkvena zvona. Zrakom je prolazila pogrebna povorka. Rijeka je bila tamna i strašna. Izgledali smo kao osuđenici na smrt. Vidio sam kako rijekom plutaju mrtva tijela i naglo me obuzela jeza. Marija je ustala i povikala : Eno je! Eno zlatne ribice!
Zatrčala se i nestala u vrtlogu mrtvih riba. Potrčao sam i zastao. Otvorio oči. Ispred mene je zasjala jaka svjetlost. Mariju je je progutala velika riba. Iz dubine čuo sam njenu molitvu. Bila je spašena. Poštovao sam njenu slobodu. To je sve što je željela. Uzeo sam čebe i otišao kući. Nisam plakao, niti se smijao. Sve je bilo pusto i ravno.
Emina Đelilović-Kevrić
