Život i rad Satana Panonskog

Život i rad Satana Panonskog

 

Piše: Denis Kožljan

 

“SJEĆAM SE TORTURA GNUSNIH,
SJEĆAM SE KAVEZA MRAČNOG,
SJEĆAM SE VJEŠANJA NEDUŽNIH
SJEĆAM SE RATA“

(„Ratno stanje“, Nuklearne olimpijske igre, 1990.)

Satan Panonski, pravog imena Ivica Čuljak, najznačajnija je pojava autodestruktivnog body arta u Jugoslaviji, barem ako mu značaj mjerimo njegovom naučnom i kritičkom valorizacijom. Međutim, Satanov body art nezamisliv je bez propratnih elemenata kakvi su njegove pjesme, slike, crteži, kostimografija i sl., što je u potpunosti njegov autorski rad koji se može posmatrati i odvojeno od njegovih autodestruktivnih performansa jer, na kraju krajeva, tako ga je i prezentirao kroz albume koje možemo slušati i bez gledanja njega na sceni. Međutim, bez poznavanja same činjenice da je bio body artist čiji su nastupi obilovali samodestrukcijom teško ćemo njegove pjesme moći razumjeti.

Na vlastitim albumima, Ljuljajmo Ljubljeni Ljubičasti Ljulj (1989.) i Nuklearne Olimpijske Igre (1990.) objavljuje tridesetak pjesama. Među njima su “Misli li istok (da jači je zapad)”, “Trpi kurvo”, “Pioniri maleni (Zakolji ga, Lenjine)”, “Odrežite sise”, “Dječakova pjesma” i “Dm”, ponajbolji primjeri njegove autentične borbe. U njima krvi i stradalih ima kao u Tarantinovom filmu.

U jednoj od njih, „Hard Blood Shock“, nudi svoj poetički obrazac iz kojeg je jasna nerazdvojivost njegove muzike i samoozljeđivanja.

When I’m cutting my body,
my buttocks, my face,
many people are affraid,
they escape from this place.

Autodestruction is eruption,
it will destroy all my enemies,
my Victory is toxicant blood,
it gives me necessary peace.

This is not Punk
This is not Rock
This is Hard Blood Shock

Kroz ovu pjesmu Satan svoju umjetnost ustvari predstavlja kao dijagnozu kako ustvari Hard Blood Shock i zvuči. On izbacuje iz sebe ono što je teško, ono što je krvavo i ono što šokira, a sve može biti shvaćeno i kao jedno: teški, krvavi šok. Njegova umjetnost ustvari i jest plod njegove dijagnoze, koja se, doduše, zove granični poremećaj ličnosti, a verbalizacija toga što dobrim dijelom zahvaljujući njoj proživljava jest poezija.

Liječenje u psihijatrijskoj ustanovi je počeo sa 17 godina, 1977., zbog odbijanja da nastavi sa školovanjem, ali i generalno zbog njegove neuklopivosti u društvo. U seksualnom smislu danas bi ga se odredilo kao queer osobu, a tada je to bilo smatrano nenormalnim i kod dijela ljudi medicinske struke, a pogotovo u Satanovoj sredini – selu Cerić kod Vinkovaca. Izbjegavao je i vojnu obavezu pa je zbog toga neko vrijeme proveo u Kazneno-popravnom domu da bi je u konačnici odslužio i, kako kažu, bio uzoran vojnik. Godine 1981. počinit će ubistvo. Po njegovom iskazu, ali i iskazima mnogih drugih, uradio je to u samoodbrani. To će ga koštati višegodišnjeg boravka na psihijatrijskoj klinici na kojoj će uz ogromno zalaganje i razumijevanje njegove liječnice u potpunosti ostvariti svoj kreativni potencijal. Čak će mu biti dopuštani i izlasci da bi održao performanse, koncerte, ukratko, da se prezentira kao svestran i plodotvoran umjetnik.

Poznajući kontekst njegovog odrastanja (hrvatsko selo šezdesetih i sedamdesetih) te njegove identitarne karakteristike, prije svega one seksualne, nije problem zaključiti do koje mjere se morao osjećati isključenim, progonjenim, ugnjetenim, koliko je mržnje i prezira morao osjetiti, što ga je moglo samo dublje gurati u drugost u odnosu na mrzitelje. Dubinu njegove drugosti najbolje otkrivaju njegovi stihovi, a ja se, kao što sam već rekao, ovdje bavim samo onim otpjevanim. To naglašavam jer je važno znati da Satan nije samo izvodio svoje pjesme, nego ih je pisao i objavljivao kao poeziju, mada nema neke velike razlike između Satana izvođača i Satana pjesnika. Pornografija, uključujući i incest, te prizori smrti i mrtvih iznakaženih tijela, sve obilato začinjeno vulgarizmima, najčešće su ono čime šokira. To su njegovi „kliktaji“.

O tom govori istoimena pjesma.

Čuj moj kliktaj, kastriranje
Čuj moj kliktaj, šikaniranje
Čuj moj kliktaj, masakriranje
Čuj moj kliktaj, masturbiranje

Joj, oranico, joj sakata
Joj, cvijeta, joj bez ploda

U ovoj pjesmi vrlo su zanimljivi povici na kraju, to oponašanje narodnjačkog pjesničkog senzibiliteta, i tradicionalnog i novokomponiranog. Naime, Satan se uvijek tako poigrava formom da u narodnjački, mainstream oblik, upakira sadržaje kojima šokira.

Ili, pak, u pjesmi Lepi Mario koja već samim nazivom podražava narodnjački mindset, pogotovo u to vrijeme kad je “Lepi” bio čest nadimak za hetero, macho, ali pojavnošću uglađenog muškarca, pa su u skladu s tim brojna estradna imena narodne muzike počinjala sa “Lepi”.

Grickao si klitoris, Lepi Mario,
Dobio si sifilis, Lepi Mario,
Jebi se sada ti

Puno sperme rukometno igralište,
Moja guzica bogato nalazište,
Evo ti moj probušeni kišobran,
Evo ti moj uzavreli jorgovan

Prva tri stiha opisuju hetero seks. Stihovi imaju narodnjački ritam, a i pjeva ih u tom duhu. Promjena ritma i u stihu i u muzičkoj izvedbi dolazi s drugom strofom od četiri stiha u koijma se govori o homoseksualnom odnosu. Jednako vulgarno i skandalozno (uz vjerovatno najekstremnije priznanje vlastite homoseksualnosti koje je ‘iko ikad kod nas napravio), ali se hetero seks smatra normalnijim jer je više u narodu, u tradiciji, u partijarhatu prihvaćen te je u toj formi i opjevan. Satan se tako pokazuje kao majstor da formi da značenje i da joj prilagodi temu.

Pjesmu završava opet strofom s tri stiha:

Novi Zeland ima šume,
A Jamajka uzgaja pume,
Patike adidas!

Tu poput kakvog dadaiste asocijativno povezanim slikama, kroz tok svijesti, bez smisla utemeljenog u realnosti, doslovno uništava sve dotad izgrađeno u pjesmi. Poruka je ustvari da su i priča prve i priča druge strofe jednako besmislene kao i nabrajalica data u trećoj.

Dalje neću navoditi stihove kojima treba dokazati čime on to šokira, sve njegove pjesme mogu se naći na internetu, ali navest ću neke naslove koji dovoljno o tome govore: Obdukcija, Pogledaj, mama, krv, Trpi, kurvo, Odreži, nareži, zareži, itd.

On nas, kako i sam kaže, opet u jednoj autopoetičkoj pjesmi, bombarduje:

Kamikaza

Rođen si mrtav,
Mrtav živiš,
Živ ćeš umrijeti.
Rođen si mutav,
Mutav živiš,
Smrt će te roditi.

A ja kamikaza iz prvih redova,
Ne ljubim slavu tvojih djedova,
Nije vrijeme za evociranje,
Ovo je čas za bombardiranje:
Svih tih, kao ti, koji mrtvi žive,
Svih tih, kao ti, sive ljudske gljive.

Bombardira nas slikama koje smo rezervirali za njega i slične njemu, sve skrajnute, isključene, marginalizirane, obespravljene. Suočava društvo s onim što je ono od njega napravilo da bi moglo imati orijentir za to kakav ne treba biti. Sve negativnosti projicirane u njega, vraća društvu natrag u lice, te se tako, paradoksalno, kroz interakciju proizvedenu šokiranjem, u njega ponovo uključuje.

S druge strane, Satan zna biti izrazito osjećajan i duboko intiman, ali ne da bi provocirao, već da bi izazvao empatiju. Jedna od najpopularnijih njegovih pjesama je Dječakova pjesma:

Ponese majka dijete u naručju,
do izvora, izvorom lice mu umiti,
Zateče tamo jagode, orah,
Njima će čedo nejako hraniti.

Proljeće je i cvijeće cvjeta,
A ja nisam u domu svom,
Srcu svom tražim zrnce malo,
Pronađoh ja ga u oku tvom.

Sada sam sam u četiri zida,
zoru grlim a nemam te,
Kad li će prestat ta tužna pjesma,
Dušu ti dadoh, sad čuvaj je.

Ako ikada sreću pronađeš,
Sliku moju uzmi i gledaj bol,
Moje su oči suza pune,
Vrati me, braco, domu mom.

Ovdje je riječ o nostalgiji za domom i životom kakav je mogao biti da se odvijao u onom pravcu koji se sluti iz idiličnih slika prve strofe. Međutim, od slike dječaka kojeg je majka pošla izvorom umiti, lirski subjekt, a može se slobodno reći i autor, pretvorio se u sliku bola. I ovdje se služi narodnjačkom poetikom, od leksike, konvencionalne metaforike godišnjih doba (proljeće kao buđenje života), pa do rime i ritma te načina izvođenja pjesme. Ovog puta to radi da bi izazvao suosjećanje, a ne da bi provocirao. Duboko, do patetike emotivan, Satan je uvijek kad za temu ima djetinjstvo i/ili majku.

To, duboko intimističko, emotivno, nekad kombinira s društveno kritičkim. Kao u pjesmi Pokolj:

Pusti suzi, mora pasti,

ruža neće više cvasti,

što je mladu otrgnuše,

kristal vazu ukrasiše.

Iščupaše njoj korjenje

Učiniše bol za njene.

Grudi moje majke mile,

zar ste mene vi dojile.

Ej, ružo, odsječena,

zla je sudba tvog sjemena.

Neće majka ljubit sina,

nije smjela bit istina.

Gori zemljo, selo ravno,

ja ne vidjeh majku davno.

Gori zemljo, selo ravno,

ja ne vidjeh (kolji me) majku davno.

Oj ustaše i četnici, partizani…

Vidio sam, nisam smio,

zato nisam ni uspio.

Pusti suzi, mora pasti,

ruža neće više cvasti,

što nju mladu otrgnuše,

kristal vazu ukrasiše.

Krvava je sada vaza,

umri, zvijeri, ratnik kaza.

Sablju on je potegao

i ubio, al je znao…

Gori zemljo, selo ravno,

ja ne vidjeh majku davno.

O ustaše i četnici, partizani…

Gori zemljo, selo ravno,

ja ne vidjeh majku davno.

Pusti suzi, mora pasti,

ruža neće više cvasti.

Ritmikom i metrom Satan oponaša usmenu književnost. On pokušava biti glas alternativne, apokrifne tradicije, one koja ne veliča svoj kolektivitet već o njemu govori istinu, tj. unižava ga. A ta istina je da je povijest naših kolektiviteta povijest pokolja, razdvajanja djece od majki, ubijanja ruže, kao metafore za nešto lijepo, da bi se ukrasila kristalna vaza, kao metafora za nešto hladno, bezosjećajno. Posebno je zanimljiv oblik “kristal vaza”, koji upotrebljava umjesto “kristalna vaza”. On ga arhaizira, pravi od njega stalni, okamenjeni epitet, figuru karakterističnu za usmeno stvaralaštvo, kao što je, npr., dilber draga. To izaziva komičan efekt. To je parodiranje i ironiziranje tradicije. Posebno je zanimljiv i stih: “O ustaše i četnici, partizani…” nakon kojeg ne kaže ništa direktno povezano s bilo kim od njih. On ih prosto koristi kao ideologeme na koje je društvo tada bilo podijeljeno. Na njemu tada suvremene ideološko-identitarne obrasce. Svak nekog od njih u pjesmama doziva a sve te pjesme nisu ništa drugo nego veličanje pokolja. A glas lirskog subjekta je glas plača za majkom, za domom.

Satan je, ustvari, prezirao poredak, sistem, tradiciju, to je ono što ga je sputavalo i guralo na svoju marginu. On je u jednom svom performansu sebi urezao petokraku na čelo čime je bukvalizovao urez simboličkog poretka u svoje tijelo, u svoju psihu. Poredak je ono što do kraja, do banalnosti, doznačava i ograničava pojedinca.

U pjesmi Pioniri maleni to dočarava ovako:

Dok sam imao sedam godina
o vrat mi stavili crvenu maramu
gadno je stezalo, ja se davio
pa još i danas imam traumu

Nisu ih učili, nego dresirali
Nisu ih pomogli, nego trenirali
Nisu ih štitili, nego zarobili
Nisu ih vodili, nego zavodili

A moji kapci nisu azbestni
A moje zjenice ne od mermera
Moji ožiljci bolno potresni
Moja krv, krv je prelila

Tijelo je lomljivo, nesposobno da nosi teret koji mu poredak nameće, nužno će popustiti i prokrvariti, kod većine u metaforičkom, ali kod Satana u doslovnom smislu.

Satan se u kritici društva nije zadržao samo na Jugoslaviji, u pjesmi pod nazivom Misli li istok dotakao se i svjetskog poretka.

Misli li istok da jači je zapad
Zna li tovariš da bogat je mister
Da li je sretan na kolhozu radnik
Da li stari rančer bolje krave ima

Pati li dječak iz Moskve kad vidi
Kako ludi punker Londonom skače
Hoće li ikad on protestirat
Ne, ne, on neće, boji se Sibira

Ne spominjite, ne spominjite
Jer me ne zanima to
Ne ličim ni jednom, ni drugom
Jer ja sam samo svoj.

Taman kad pomislimo da zauzima stranu, on se u zadnjoj strofi distancira i od Zapada i od Istoka govoreći da je samo svoj. Njegova umjetnost kao da ustvari nije ništa drugo nego pokušaj individuacije, oslobađanje vlastitosti od uloge koju mu je društvo nametnulo (ubice, ludaka, odmetnika), ali i od arhetipova, tj. od utjecaja kolektivnog nesvjesnog sa čime se poigrava u svojim pjesmama u kojima imitira usmeno stvaralaštvo.

Njegov najveći uspjeh je tako postao najveći neuspjeh. Naime, njegov najveći uspjeh je bilo to što je postao umjetnik. Umjetnost je društveno prihvaćena konvencija i samim tim društveno prihvatljivo je i ono što je kroz nju prezentirao, a što bi ga u drugim, neumjetničkim slučajevima odvelo u umobolnicu. Npr. da se reže i veže lancima dok deklamira nikom razumljive stihove u autobusu. Umjetnošću je napravio subverziju. Poretku je podmetnuo nogu, legitimno inkorporiran u njega pokušao protiv tog poretka da radi. Da ga iznutra mijenja. S druge strane, umjetnost je, kao što sam već rekao, konvencija, kalup, zanimanje, profesija, nešto što traži pristajanje na kompromis o tome kako pojedinac, u ovom slučaju umjetnik, treba da izgleda da bi ga društvo prihvatilo. I Satan je na to pristao. Rezanje da, bombardiranje tabuima da, ali na za to predviđenom mjestu, po mogućnosti bini.

Bio je svjestan i toga da do njegove individuacije neće doći. Početni stih njegove pjesme “Oči u magli” kaže: “Moja je slika objavljena javno, a ja sam ipak ostao nevidljiv.” To što gledamo i slušamo ipak je umjetnik, stvarni Satan ostaje nam nespoznat što i ne bi bio problem da nije riječ o nekome ko je prije svega imao za cilj izreći upravo sebe.

Satan ubrzo nakon drugog albuma više neće biti u mogućnosti ni da se pokuša izreći. Poginuo je na vinkovačkom ratištu 1992, kao vojnik. Pjesme koje su nastale u ratu, njegovi intervjui tada davani, svjedočanstva drugih o njegovom ponašanju u borbama na momente djeluju kao da je rat bio to u čemu se našao, međutim ubrzo se toj misli suprotstavi ona da je i rat bio tek jedan performans kojeg, za razliku od prethodnih, nije preživio.

Za njega rat oduvijek traje, samo se ratište mijenja. U intervjuima koje daje posljednjih mjeseci svog života ostavlja dojam čovjeka iskreno zabrinutog za sudbinu svoje obitelji i bliskih mu ljudi te, kao i puno poznatiji slavonski ratni heroji, optužuje Zagreb i novu vlast za pasivnost i izdaju. O tome kakva bi ga sudbina čekala da je preživio rat možemo samo nagađati, ali pretpostavljam da bi se, vidjevši preobrazbu rođene braće, sam ponovno ranio.

SATAN PANONSKI U BROJEVIMA
Ivica Čuljak ili Satan Panonski na svoja je tri albuma objavio svega 42 pjesme, često obrađujući samoga sebe. Kako je pisao i tekstove, koji nisu bili namijenjeni izvođenju, iza sebe je ostavio solidan poetski korpus te na desetke proznih tekstova različitog karaktera. Te su pjesme, kao i izbor iz proze, objavljene u trima zbirkama: Mentalni ranjenik (Nova Akropola, Beograd, 1990.), Prijatelj (Slušaj najglasnije, Zagreb, 2004.) i Zvali su me Satan Panonski (Rockmark, Zagreb, 2019.) Osim toga njegov je život predmet romana Ivana Glišića, Čizme slobode.

Osim glazbom i performansom, Čuljak se okušao i u brojnim drugim disciplinama, uključujući radio-dramu i oblikovanje fanzina, djelatnost koja je s naših prostora nestala po dolasku Interneta. Odjeću u kojoj je nastupao pomno je prikupljao i redizajnirao sam, kao i rekvizite koje je koristio na pozornici. Velik dio svog vremena posvetio je i likovnom stvaranju. Njegova ostavština u tom smislu uključuje crteže, grafike, slike i kolaže te dizajnerska rješenja za naslovnice vlastitih albuma i loga. Osim toga rado je vrtlario, unoseći dozu bizarnosti i u okopavanje vrta.

 

 

PJESME IVICE ČULJKA /SATANA PANONSKOG

Himna

Ako si se ogrebao
Ni malo mi nije žao,
Jer si krao
Moga vrta ljiljan

Beduin

Svatko ima svoju kucu
Neko vilu neko jahtu
A ja samo plahtu
Ja sam beduin
Neko ima svoju kuce
Neko vilu neko jahtu
A ja samo plahtu
Ja sam beduin

Pokolj

Pusti suzi mora pasti
Ruža neče više cvasti

Što nju mladu otrgnuše
Kristal vazu ukrasiše

Krvava je sada vaza
Umri zvjeri ratnik kaza

Oj grudi moje majke mile
Zar ste mene vi dojile

Gori selo zemljo ravno
Ja ne vidjeh majku davno.

Sablju on je potegao
I ubio – jer je znao

Krvava je sada vaza
Umri zvjeri ratnik kaza.

Oj ružo odsječena
Zla je sudba tvog sjemena

Grudi moje majke mile
Zar ste mene vi dojile

Gori selo zemljo ravno
Ja ne vidjeh majku davno.

Oči u magli

Moja je slika objavljena javno
a ja sam ipak ostao nevidljiv,
rasprodan sam na licitaciji,
zaradio je slikar gospodin.

Moja je slika objavljena javno,
a vi gledate samo u oci,
promotrite malo organe moje,
ne poznajete tijelo sto mene rodi.

Moja je slika objavljena javno
i sada ne moram ni biti ziv,
naredjeno je da zatvorim oci,
jer drugovi su ih vidjeli.

Vi gledate negdje moje oci u magli
Prilazite k meni samo kroz tamu
Nazire se tijelo oronulo u magli
Cudan me umjetnik drzi u ramu

Jeza

O usnu moju gornju
Šišmiši kandže okačili
Koliko dugo zive šišmiši

I dade Bog maglu

Neka gori
Ori
Ruši se
Bozja moja bol

Opet inkvizicija
Navlaci kukuljice
Opet vijecnici
Kupuju glasove
Opet robovlasnici
Smišljaju ratove
Ratove, saveze,
Teror, Paktove
Njima je toliko
Eto dosadno

Ja gorim
Tajno spaljivanje
Kastriranje, produhovljenje,
Što vam je, ja nisam jebao
Nisam ni gonic
Samo kratak vodic
Nesretnoj djeci
Kroz guste magle

 

SATAN JE PONAJPRIJE BIO ČOVJEK

Ivica Čuljak rođen je 4. lipnja 1960. u Ceriću nadomak Vinkovaca i, kao i svi iz njegova mjesta, zbog blizine (biciklom si u Vinkovcima za 15 minuta) kao tinejdžer i omladinac slobodno vrijeme je provodio u Vinkovcima upoznavajući se s istomišljenicima. Iz drugog razreda vinkovačke gimnazije ispisao ga je otac jer je više bio pokraj gimnazije, u parku ispred i kod kazališta iza gimnazije nego na nastavi iako su profesori hvalili njegove literarne radove ocjenjujući ih otkačenima.

– Imao je fotografsko pamćenje i u petom razredu je znao napamet sve države svijeta, glavne gradove, broj stanovnika i tko je predsjednik i samo si mu rekao ime države ili glavni grad, a on bi ostalo izdeklamirao. Pročitao bi desetak stranica neke knjige i odmah je sve to znao napamet. Bio je simpatičan, ali uvijek spreman na nestašluke kao sva djeca. Učitelj je jednom upozorio Đuru Hranića koji je stalno govorio da će u svećenike, kako će se morati odreći djevojaka, a Đuro mu je odgovorio: “To je Božja volja.” Čini mi se da je Ivica odmah shvatio što je Đuro rekao. U osnovnoj školi je bio najnormalnije dijete i ništa nije ukazivalo da će se poslije reckati žiletom na koncertima. Negdje u drugom gimnazije se promijenio i postao Satan Panonski, kakvog ga svi znaju – priča Ivan Kelić iz Marinaca, koji je s Ivicom i Đurom pohađao više razrede osnovne škole. I Ivan je čuo više verzija o Satanovoj smrti, ali mišljenje o tome želi ostaviti za sebe.

PogrebX i šokiranje

Imao je i psihičkih problema, pa je krajem 1970-ih zatražio i liječničku pomoć psihijatra, ali, čini se, to je bilo više zato da eskivira vojsku jer je u to vrijeme bilo uobičajeno da mladi traže načine kako izbjeći da ti država upropasti godinu ili godinu i pol života – neki bi pojeli sirovi krumpir, neki bi se pravili ludi i otišli u “ludnicu”. Nekako u to vrijeme nastupa pod imenom Kečer II, a 1979. se priključuje vinkovačkom bendu PogrebX. Postao je poznat po tome što bi se na koncertu rezao žiletom, nožem ili razbijenom bocom i pritom je govorio da ga ništa ne boli. Govorio je da želi šokirati publiku i u tome je uspijevao, jer je malo koga na koncertima ostavljao ravnodušnim.

RAFAL u strop I SUZE ZBOG MAJKE

Koliko je bio osjećajan govori i primjer iz vinkovačkog hotela u listopadu 1991. gdje je bilo središte života u gradu pod stalnim raketiranjem. Početkom listopada 1991., nekoliko dana nakon što je pao njegov Cerić, a mještani otišli u progonstvo, među njima i njegova majka, na recepciji hotela Slavonija koja je pretvorena u kafić i gdje se u ratnim uvjetima odvijao vrlo živ društveni život, uz suze je ispalio cijeli rafal iz kalašnjikova u strop. Svi su polijegali, a Satan je na rubu plača rekao da je upravo razgovarao s mamom koja je u progonstvu u susjednoj Cerni i požalila mu se da joj je hladno.

Poginuo je u Amimoj ulici u Vinkovcima 27. siječnja 1992. O njegovoj smrti postoje četiri teorije:

Prema jednoj ga je ubio srpski snajperist, a prema drugoj ga je ubio netko od suboraca prema nalogu zapovjedištva, jer se oteo kontroli. Treća je teorija da se ubio sam ili je, prema četvrtoj teoriji, njegova puška sama opalila dok je izlazio iz automobila. Satanov brat Vlado, s kojim ga je vezalo i više od bratske ljubavi, kaže kako mu je najrealnija opcija da je to bio tragičan nesretni slučaj.