“Zemljani čovjek” – Zoran Hercigonja

 

 

Recenziju piše; Denis Kožljan dipl. educ.

 

 

 

“Nanovo sebe odrediti,

 

nanovo sebe osmisliti

 

dati sebi lice, smisao i svrhu

 

nanovo sebe izgraditi

 

pored isforsiranih indoktrinacija….”

 

i tako autor zbirke Zemljani čovjek, nastavlja nizati stihove ili bolje rečeno pjesničke slike koje vrlo plastično daju čitatelju na uvid pravu sliku današnjice, čovjeka kao dijela zajednice, a onda i životinja te ostalih bića, živih i onih malo manje.

 

Pročitavši ovo vrlo posebno i specifično pisano djelo, pada mi na pamet dokumentarni film “Zemljani” Shauna Monsona iz 2005. godine Zemljani (Earthlings), razotkriva gnjusne zločine specistički ustrojenog društva. Rječju zemljani, autor filma označava onoga koji nastanjuje planetu Zemlju pri tome misleći i na životinje i na čovjeka. Otuda čovjek Zemlju dijeli sa drugim zemljanima, odnosno drugim vrstama životinja. Shodno svojoj prirodi i inteligenciji čovjek ima potrebu da vlada prirodom, drugim ljudima i drugim vrstama, tretirajući druge često kao puki objekt u prostoru, koji nema svjesnost o svijetu u kojem boravi i živi već samo puko prebiva i biva u svijetu. Takav odnos pretpostavlja specizam jedne vrste nad drugom, odnosno prevlast jedne vrste nad drugom, i postavljanje interesa vlastite vrste iznad interesa drugih vrsta, pri tome ne poštujući princpi jednakosti i uvažavanja drugih vrsta i njihovih potreba. Sve vrste, kao i ona čovjekova, imaju iste i zajedničke interese: želju za hranom i vodom, skloništem i društvom, slobodom kretanja i izbjegavanjem boli.

 

U Intervjuu koji je dao za Hatice Guleryuz, Shaun Manson govori o svojim namjerama i onome što je htio da pokaže ljudima: “Film govori zašto smo specisti. Mislim da je uzrok ljudski ego. Ego se želi izdvojiti i istaknuti. Postoji ta nevjerovatna raznolikost, a ona je prisutna i kod ljudskih bića. Ljudi to pokušavaju promijeniti. Hitler je htio iskorijeniti određenu skupinui i u potpunosti je propustio raznolikost života. Mogao je jednako tako iskorijeniti određenu vrstu ptica. Nadići specizam i ne vidjeti suprotnost, ne vidjeti razliku između mačke, psa, kita ili tuljana, krave, kokoši ili svinje. Pokazati brigu prema svim životnim oblicima, to je viša razina svijesti. U Zemljanima kažemo: Bol je bol, koju živci prenose do mozga. Inteligencija ne utiče na bol. Životinja pati jer osjeća bol. Životinja će i dalje patiti i ako zna kvantnu fiziku. I dalje će patiti. Kako će to onda koristiti životinji? Nikako.”

 

GretchenWyler iz organizacije Humane Society je rekla:” Ne smijemo odbiti vidjeti očima ono što one moraju trpiti tijelima. Ne štitite se od toga. Gledajte. Istina se ne može utišati. Istina je istina.” Vi možete to ne gledati i reći: “Ne želim to gledati. Ne želim znati. “

 

Ne želim uspoređivati film i zbirku već istaknuti bit problema s kojim su suočeni i jedan i drugi autor, a to je zapravo problem egzistencije, normalne naravne, egzistencije u kojoj čovjek kao živo biće ima priliku živjeti u prostranstvu slobode, odbacujući okove i krivnju nekih drugih koji su zapravo doveli do situacije u kojoj smo se svi zajedno kao ljudi jednostavno našli i tako iz dana u dan tonemo, predajemo se depresivnim stanjima dok nam s drugog ugla prijete različite ugroze.

 

Samo neki od naslova pjesama poput “Stabljika svijeta”, “Trudovi”, “Pepeo traži ujedinjenje”, povlače za sobom pitanja bez odgovora, opisuju zbilju u kojoj čovjek od trenutka rođenja pa do zadnje ure oslikava vrijeme jeseni, pesimizma, bezidejnosti.

 

Čovjek kao da je satkan od zemlje i propada kroz slojeve, šupljine…zaglibljuje u blatu različitih situacija, bespomoćan i obeshrabljen ikoga tražiti pomoć. Jer napose situacija je takva kakva je, ne samo u zemlji koju smatramo našom, već općenito na čitavoj Planeti. Univerzum je zapravo nazubljen zloćom, ravnodušjem, primislima na vođenje ratova kao da je to jedini pravi izlaz iz postojeće situacije. Naravno da nije.

 

“Mlad čovjek osjeća se trulo izvan svog dvorišta”… jada se pjesnik i ovakvim stilom dekadencije podsjeća na mnoge pjesnike i majstore moderne književnosti.

 

Koja je razlika danas između, biti lud i biti pametan? Nema je jer zapravo nema koristi od inteligencije koja obolijeva od uličnih psovki, tame, crnila, starih cipela, prljave kiše od koje nema skloništa kao ni od bombi poludjelog ega.

 

Autor se dotiče i Kule babilonske koja je u povijesti čovječanstva slovila kao nešto veliko, a zapravo je od nje ostala samo obična krhotina. Sve što je veliko, jednog dana postaje malo, mrtvo, nedostojno ukopa, a kad govori o obrnutoj formuli i nije toliko iznenađen stvarnošću jer mali uvijek ostaje mali, sakriven poput crva u zemlji.

 

I veoma su čudni ti zakoni metafizike jer i “Krist o kojemu mu je baka pričala nije Krist, Svemogući već čovjek u okovima”.

 

Shvativši takovu tezu, čovjeku se u ustima stvara “metalni talog”, “cvijeće nikad ne vene” pa i “žlijezde ostaju metalne”.

 

Svaki naslov Zoranove pjesme nosi tu neku sliku i poruku koja ostaje vječito zapečačena na ulazu u dom, na zemlji, u crkvi, gradu.

 

Autorova igra riječima (poneke za koje smatra vrlo važnima- podebljava), predstavlja čitav jedan veliki nesklad, disbalans svjetova u kojem se polako ali sigurno gube ljuske vrijednosti. Pjesnikova čežnja za danima od kada je počeo pamtiti sve te silne “igrice”, vrlo je dominantna i izaziva emocije pretočene u filozofska razmišljanja.

 

Slobodnim stihom, ujedno pripovijeda i na glas razmišlja, većinom suprostavljajući se životnim normama i ponašanjima;” Atentat na ličnost”, “Pjesma unatrag”. Hercigonja u ovoj pjesmi hoda unatrag bez sjene i kaže kako ga to veseli, lakše mu je, voli prizore udaljavanja. Tako je zapravo siguran da vrijeme ne prolazi, već se vraća. Naravno da je to nemoguće u stvarnosti, no zato se zbirkom metaforičkih slika i originalnih rješenja, upravo stihom želio odmaknuti i odmoriti od realnosti koja ni malo ne ulijeva nadu i povjerenje. Pri kraju knjige dotiče se i vječitog Hamleta i njegovog filozofskog pitanja o postojanju te se obraća čovjeku i govori kako je u svakom slučaju potrebna preobrazba čovjeka, želi li se uspostaviti neka prqvilna struktura. Sve su pjesme ispunjene nabojem otuđenosti koji odražava pravu stvarnost čovjeka kao takvog.

 

Zoran kao autor želi kako sebe, jer uvijek polazi od sebe, tako i sve ostale postaviti pred ogledalo i pred njim potražiti prave odgovore koji neće zacijelo biti na uštrb ni jedne strane.

 

Zoranov stil je zaista prepoznatljiv, a obogaćen je morem metaforičkih slika, usporedbi, propitkivanja.

 

Za mene kao slobodnu umjetnicu, ovo je dark poezija koja mene onda stavlja u sličnu poziciju zemljanog čovjeka.

 

 

Denis Kožljan, književnica