Foto: Pixabay
ZELENO
Ljudi govore,*Ne postoji vrijeme koje nije za smijeh* , koji slijepi lažljivci. Da bi se uistinu smijao, mnogo vremena trebaš provesti u obrnutom smjeru.
Jednom ćeš se sjetiti djevojke koja se smijala, a nije trebala. Umjesto smijeha trebala te izudarati šakama, okrenuti se. Otići. Ne osvrnuti se.
Sjetit ćeš se, kad se kockice psihološke slagalice počnu vraćati na svoje mjesto.
Prolazit ćeš ulicama svoga grada u kojem ćeš se osjećati kao tuđinac, boljet će, konačno ćeš razumjeti da bijeg samo nosi povratak početku kruga ili kvadrata. Više me na kvadratno podsjećaš, imaš oštre prijelaze misli.
Razmišljat ćeš kako je nikuda nisi vodio, kako joj nikada ti, nisi pokazao ono što je trebala vidjeti. I boljet će, kad spoznaš, da je ono što si ti trebao učiniti, učinila sama. Da je bila ovdje, a sad ne znaš gdje diše. Doživjet ćeš tipičan scenarij. Već viđeno.
Tvoj Svijet je zabluda, sad ne razumiješ, nisam ni ja. Pijuni crno-bijelih kockica nisu svjesni tog. Vjeruj mi, tvoj svijet je zabluda.
Znam da znam, iscjelitelj sam. Iscjeljenje drugih, kojih nisam ni bila svjesna dovelo me do iscjeljenja sebe. Moj pravi put tek počinje, Saturn se vratio kući, minule godine bile su pripreme za ispit.
**
Prije dva sata sam se vidjela, nazirem si obrise, napredujem, no svakako nisam još došla do druge četvrtine puta, druge oštre linije mog kvadrata.
Znat ću da je gotovo kad se prepoznam, kad se ugledam i uočim svoje Sunce u Vodenjaku koje me čeka iza oblaka pomaknutog sata.
Znat ću da je gotovo kad moj Mjesec u Škorpionu ne poželi usmrtiti dužnika, kad smogne snage da oprosti, a svoj otrov pretoči u eliksir vječnosti.
***
Ona nikad nije željela da te boli, tvoje je zeleno boljelo nju. Osveta je uzela danak.
Nisu svi ljudi dobri, ti jesi. Vidim ti to u zelenom koje mračiš jer misliš da te skupljanje vjeđa može zaštititi. Smeće koje nosiš u sebi razara te do konačnog pada. Otpatci moraju otpasti.
Nada se tvojoj brzoj kapitulaciji, ne zato što te mrzi, nego zato što ne želi da se mučiš poput nje. Da na tisuće dana gledaš taj svoj usrani odraz kojeg ne prepoznaješ, misleći da je to u redu, takvo je ustrojstvo svijeta, a ono što je zapravo usrano nisi ti, nego svijet koji ti ne da kisika, znajući da umireš.
****
Nema svijet veze s kisikom, tko ti pluća nosi?
Zamrzi se do ludila, pa zavoli do pepela, do poslije svega.
O autorici:
Antonela Bokan, rođena 28. 1. 1992. u Šibeniku, prvo započinje pisati pjesme svom mačku, a kako odrasta piše sebi i drugima, ljudima. Uvidjevši kako je mnogo zanimljivije živjeti u svijetu mašte nego stvarnoga svijeta otoka Murtera, gdje je rođena, započinje pisati sve češće i češće. Nakon srednje škole i potpore tadašnje profesorice hrvatskog jezika odlučuje se usmjeriti prema književnosti i knjižničarstvu pa 2010. godine upisuje studij Informacijskih znanosti na zadarskom sveučilištu, koji završava 2015. godine. U tom periodu Antonela piše intenzivno. Osim sudjelovanja na raznim natječajima organiziranih na fakultetu,gdje jena jednom od njih njena priča „2091“ izabrana kao jedina priča koja će biti pročitana publici, 2013. godine objavljuje prvi roman „Mjesto mojih sjećanja“. Drugi roman „Mrlja“ dovršava 2014. koji još uvijek traga za izdavačem. U Zadru 2015. počinje pohađati radionice poezije „Poezijom do humanosti“ gdje ponovo budi svoju želju za pisanjem poezije, pa svoj prozni izričaj spaja sa stihovima stvarajući pjesme, najčešće u obliku pjesme u prozi. U ljeto iste godine piše i čita pjesme za poginule vatrogasce u kornatskoj tragediji, a dva mjeseca nakon s pjesmom „Bura“ osvaja prvo mjesto na općinskom natječaju: „Moje misto drago“ organiziranog od strane Narodne knjižnice i čitaonice Tisno. Iste jeseni sudjeluje na večerima poezije „Riječi iznad svega“ koju organizira zadarska pjesnikinja Emilija Vučkov Mijatović. Što se tiče knjižničarske struke Antonela je autorica nekoliko stručnih i znanstvenih radova u polju informacijskih znanosti.
U ožujku 2016. godine odlazi u Graz na stručnu praksu kod, kako ga ona naziva gospodina G. U pauzama između lutanja gradom i istraživanja starih rukopisa piše putopis u obliku dnevnika o danima provedenim u inozemstvu.Također, od veljače 2018. Svoju facebook stranicu Hello_Monday na kojoj je svakog ponedjeljka pisala tekstove različitih tema pretvara u prvi dalmatinski blog koji slavi ponedjeljak. U srpnju 2018. njene tri pjesme odabrane su za objavu u časopisu za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu – The Split Mind. Najveća želja njenog stvaralačkog dijela života je dotaknuti ljudske prsne koševe, isto ono što prijatelji pisci čine njoj. U želji da u tome i uspije, pisanje je njena najdraža radnja Života.
