Piše: Ivo Mijo Andrić
VULETIĆEVA RIJEČ
Prije pola stoljeća, kada sam u Tuzli upisao srednju tehničku školu, prvi put sam upoznao književnika Anđelka Vuletića. Ne izravno, kao čovjek čovjeka, već putem njegovog prvog romana Gorko sunce, koji je objavljen 1958. godine. Čitajući to osebujno prozno štivo vezano uz njegov rodni istočno-hercegovački kraj, nastavio sam već ranije započeti hod literarnim stazama i bogazama, koje će mi u kasnijem životu biti važnom sastavnicom rada i stvaralaštva.
Druženje s djelima bosanskohercegovačkih, jugoslavenskih i svjetskih pisaca, probudilo je u meni potrebu da bilježim krupnije događaje i sve drugo što je imalo važnost u životu mladića kojem je čitanje bilo nasušna potreba, sredstvo i cilj za nadolazeća vremena. U njemu je začeta i iz njega je izrasla želja za pisanjem kao trajnim hobijem i zanimanjem koje me i danas prati. Valjda će tako ostati i do kraja moga života čije obrise nazirem u bliskoj budućnosti.
Anđelko Vuletić, moj zemljak po geografskoj određenosti i sabrat po peru i pisanju, otvorio mi je nove stranice i vidokruge toga časnog i lijepog posla, dostojnog ljudi što vole riječ i sve njene tajne. Kasnije ću, s jednakim zanimanjem, čitati i druge njegove knjige proze i poezije i slijediti stazu kojom je hodio. A ta je staza, osim trave i ruža, bila posuta trnjem i kamenjem. Trnjem što probada ruke i tabane. Kamenjem kojega bacaju nestašni, i oni koji prokazuju ljude. S takvima se Anđelko susreo na sarajevskom Filozofskom fakultetu kada je, zbog slobodnijeg govora koji nije bio po volji cenzora ondašnjeg režima, uhapšen i odaslan tamo gdje mu ni po čemu nije bilo mjesto. Ali, takva su to bila vremena i ljudske sudbine kada se riječima sudilo kao djelu.
Nije taj mladalački Vuletićev ‘grijeh’ ostavio dubljega traga u njegovom profesionalnom i spisateljskom angažmanu. Fakultetski studij nastavio je u Skoplju i Beogradu, gdje je diplomirao i objavio svoje prve ozbiljnije književne radove. U tome mu je dobrano pomogla psihofizička snaga koju je stekao u škrtom hercegovačkom kršu i plodnoj zemlji Popovoga polja. Ona mu nije dala da poklekne pred izazovima vremena i preprekama koje postavljaju ljudi ograničenoga uma i uskih pogleda. Njegov vedri duh i oštra misao nisu presahnuli pod vrelim zrakama, pa je već kao dvadeset petogodišnjak iznjedrio upečatljivu prozu Gorkog sunca, koja slika godine što se dugo pamte.
Tom se knjigom Anđelko Vuletić upisuje na stranice ljetopisa b-h literature na kojima su se već nalazila imena budućih književnih velikana Ive Andrića i MešeSelimovića. Dakako i drugih pisaca koji su trajno zadužili kulturu bosanskohercegovačkih naroda i brdovitih prostora. Među njima će zablistati njegove kasnije napisana i objavljena važna prozna djela: Drvo s Paklenih vrata, Deveto čudo na istoku, Klesar Tadija Tegoba, Dan hapšenja Vile Vukas, Jadi mladog karijeriste, Čudotvorna biljka doktora Engela… te sjajne zbirke pjesama: Gramatika ili progonstvo, Jedina nada, Sedam vječnih pitanja, Zmije odlaze s onu stranu svijeta, Kraljica puteva, Poezija, Putnik na svoju odgovornost, Kad budem velik kao mrav, Križaljka za čitanje sudbine, Popravni ispit, Pčela i metak, Pisma nebeskom gromu, Tajna večera i druge, koje će nastati na prijelazu drugog u treći milenij. Objelodanit će Anđelko i dva dramska teksta od kojih je jedan postavljen na scenu HNK 1990. u sumrak raspada jedne i nastajanja sedam novih država.
U svim tim djelima pratit će ljude i događaje, svjedočiti o usponima i padovima društva koje je puno obećavalo, a relativno malo dalo, i ispovijedati istinu o dobru i zlu što idu jedno uz drugo, uzajamno se nadopunjujući i isključujući. Dijalektika svega postojećeg i dinamika društvenih mijena i usuda, bile su i ostale temama koje okupiraju bogato i snažno književno djelo Anđelka Vuletića. Moć toga djela izvire iz piščeve potrebe da bude aktivnim svjedokom vremena kojemu pripada te da ostavi pisani trag o svemu što ga se tiče, i što je bitno za povijest ljudi i tla na kojemu obitava.
Kada je u državi koja mu je puno dala i dosta uzela, ljudsko zlo nadvladalo društveno dobro, stvari su krenule strminom rasula i još se nisu zaustavile na stabilnom mjestu. Još se vrte ukrug i klize naniže, bez obzira što neki glume pobjednike, a drugi zgrću rasuto bogatstvo. U tom izobilju verbalne slobode i ekonomske ovisnosti od svakog i svačeg, čestiti pisac i radišni čovjek našao se na vjetrometini egoističnih i užih grupnih interesa koji ga bacaju od nemila do nedraga i od danas do sutra. Naviknut na sve i na svašta, na imanje i nemanje, na tvrdo i tvrđe, na hudo i huđe, Vuletić je jedro prepustio vjetru, a kormilo uzeo u vlastite ruke. I tako plovi prema mirnoj luci, dok bonaca briše tragove nevere.
U novome vremenu, na znanom prostoru opet je savio gnijezdo svoga jata. Neveliko gnijezdo, na niskim granama, kako bi se zemlji mogao poklonit kada god korakne izvan kućnog praga. Vratio se i pisanju svojoj staroj navici i ljubavi te je upriličio desetak novih pjesničkih i proznih naslova. A sve to u vrijeme društvene krize i poratne oskudice koja je mnoge ostavila bez doma i posla, a neke i bez jedinog im života.
Marom odanog literarnog poslenika, pročitao sam neke od tih naslova i ostao začuđen i zadivljen vitalnošću misli sada već osamdeset petogodišnjeg književnog čarobnjaka. Poznato mi je da čovjek s godinama sazrijeva, a na vlastitom iskustvu znadem i da tjelesno i duhovno kopni, ali kod prvog poratnog susreta sa Anđelkom Vuletićem nisam primijetio te promjene na njegovom biću. I dalje je mladolik koliko mu to godine dopuštaju, spreman na šalu u svakom trenutku i sa memorijom koja fascinira svakog sugovornika. Minula ratna i ina događanja u kojima su se mnogi kameleonski mijenjali, nisu ga odvela ni lijevo ni desno, a još manje na stranputicu sa koje nema povratka u danas i sutra. Ostao je čvrsto na zemlji kojom hodi, uspravnoga stava i bez popuštanja prema onima koji pucaju po svim šavovima od prenapuhane veličine vlastitoga ega.
Sadržajno raznovrsno, tematski univerzalno, stilski i estetski profinjeno, književno djelo Anđelka Vuletića nadilazi vrijeme ljudskog jednoumlja, antihumanizma, uskogrudnosti, nacionalne ostrašćenosti i ideološkog sljepila koje nas je pratilo i prati desetljećima, a koga se moramo što prije osloboditi ako se želimo svrstati u red naprednih europskih kulturnih središta. Potencijal za to imamo, samo ga treba iskoristiti na pravi način i u interesu svih, a ne samo uskih krugova onih što su zaradili šećernu bolest prežderavajući se kolačem koji pripada svim piscima i drugim stvaraocima i umjetnicima. Ponadajmo se da će pravi ljudi i prave stvari doći na pravo mjesto, i da će svjetlost zbrisati guste naslage tame koja nas u posljednjih nekoliko desetljeća prati i nadzire. Kako su nekada UDBA ili SDB, putem svojih književnih i inih agenata pratile i nadzirale pjesnika i pisca Anđelka Vuletića i mnoge druge slične njemu i s njegovim pogledima na ovaj lijepi nadzemni svijet.
Daleka kuća bila svima koji su pratili i špijali izgovorene riječi i zapisane književne misli čovjeka koji je obilato zadužio hrvatsku, bosanskohercegovačku, europsku i svjetsku literaturu. Sjeme im nigdje na zemlji ne izniklo.
