ZAMUĆENI VID
oduvijek je bio problem,
vidjela slabo na blizu u
kombinaciji na daleko..
i bilo mi i previše teško, kamen na srcu, bilo mi žao
što ne mogu bistro da gledam
jutarnju rosu, vatreno sunce na zalasku,
visibabe što zabijelile šume u proljeće,
nisu pomagala nikakva stakla,
ni tanka ni debela, nikakav skupi okvir,
sve ono biserno, zlatno, svježe i okupano
ja gledala bih poput oštećenog fotografa,
neka žal, tuga zaokupirala dušu i postavljala
pitanja zašto to tako biti mora…
a onda zavrtjeo se karusel, ne, ne meni na korist,
moj vid sve je više bivao zamućen,
mijenjala često staklena pomagala,
no, sada se više ne bunim jer prosto
nemam zašto…
zasušila pojila, paučina prekrila ljepotu prirode,
more naše što vjekovima odoljevalo nedaćama
ne uspijeva u borbi s čudnim nemanima,
a i čovjek… homo hominis debelo zaglibio,
ne drži se zapovijedi Onog odozgor i kazne
spuštaju se na Zemlju poput gladnih ptica…
moj vid ostaje na točki zamućenja, možda
je i bolje tako…. ja nisam rođena za strah,
za kazne, nemar i otrovne strelice… ostajem
doma, u toplini mog kutka, prilagođena
trenutku…..
Denis Kožljan
O autorici: Denis Kožljan rođena je 13. 08. 1961. u Puli gdje danas živi i stvara. Iako je po struci odgajatelj predškolske djece, od polaska u mirovinu, dakle već desetak godina, piše, slika i bavi se fotografijom. Intenzivnije je počela iskazivati svoju kreativnost koja čuči negdje njoj od prvih školskih dana. Sloboda, prostor, humanost na djelu, to je samo djelić onoga što zaokuplja njene misli, bilježi perom, škljocanjem fotića ili na slikarskom platnu- prostor, prirodu, zapravo motivi njezinih fotografija su nebo, zemlja, zrak i voda. Zalasci sunca, buđenje zore, krajolici Istre, cvijetovi, kukci su najčešći motivi njenih fotografija u boji ali također i crnoj bijeloj tehnici. Kako je Denis, žena u kojoj neprestano tinja plamičak ljubavi, sasvim je očito da se ta ljubav prenosi i na njezina stvaralačka djela.
