Vladimir Vidrić – pjesnik romantičnih slika

Vladimir Vidrić, pjesnik romantičnih slika

Piše; Denis Kožljan dipl. educ.

Čitajući zbirku Vidrićevih pjesama, shvatih da je veza između samog pjesnika i njegovih snova dosta tamna. Zvali su ga “Lacko” kako njegovi najbliži tako i mnogi među njegovim obožavateljima i poklonicima njegova stvaralaštva. Još dok je bio vrlo mlad i kao persona i autor, dalo se naslućivati da bi jednog dana, Vidrić mogao sloviti kao pravi lirik dok je u njemu čučala neka fina umjetnička osjetljivost. Čitajući njegova pjesnička djela vidim kako se i on kao lik tako svesrdno uklopio u slike berbe crnog i bijelog grožđa u vinogradima Prekrižja.

”Svucite tome čvrstom čovjeku masku moderne karikature odijevanja, okrunite mu čelo vinjagama i zrelim grozdovima i uvjerit ćete se da je on i fizički srodniji knezu naših trsja, Dionizu, no šuljevitoj našoj inteligenciji birokratskog i trgovačkog tipa. Tamo, u onom župnom vinogradu, puče divan pogled na naš Zagreb — tako divan izdaleka, na ravnicu, rijeku, dolove i brežuljke, tamo u onoj vili možete čitati Horaca, Vergilove Ladanjke i Teokrita, tako pored hrastove šume u latiniziranom pejzažu bliži ste svijetu i oblaku.”

“U travi se žute cvjetovi I zuje zlaćane pčele,

Za sjenatim onim stablima Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko Kud nečujno laste plove;

Pod brijegom iz crvenih krovova Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova Zlatno se polje stere Valovito, mirno i spokojno — I s huma se k humu vere… Da, te su bobice iz zagrebačkog vinograda, te sličice su naše Lijepe a slikao ih je mlad doctor iuris, koji je ono na Jelačićevom trgu palio zastavu tuđinskog nametnika, i koji, premda naprednjak, visoko diže barjak humanističke romantike, barjak Petrarke, Ronsarda, Spencera, barjak Keatsa, Hérédije i Hölderlina.”

Vidrić je čist artističan pjesnik. On je pjesnik slike kao parnasovci, pjesnik slike naše povijesti (Elije Glauko, Dva levita, Na Nilu, Scherzo, Pompejanska (pompejska) sličica, Pomona, Coena, Mentor i pjesnik, Perun, Notturno, Ex Pannonia, Romanca, Gonzaga) i slikar impresije, naročito stimunga u prirodi, pejzaža, kao moderni. Njegovi su lirski motivi slike klasične, romantične i moderne, historijske i realistične, i nema sumnje da je Vidrić kao ilustrator prošlosti, daleko slabiji od direktnog impresioniste. On nema onoga što nas najviše privlači povijesnoj poeziji, nema boje dotičnog vremena i osjećanja karakterističnosti dotične epohe, tako silnog u učenom Leconte de Lisleu i Herediji, i povijest mu služi tek kao povod da obuče u povijesni kostim kakvu fabulu ili događaj koji za dotično vrijeme nije ni najmanje karakterističan. Coena je tako opis ručka koji bi mogao biti i grčki i fenički i perzijski. Scherzo je običan opis staračke pohote, i da bi učinio pikantnijom tu banalnost (Suzana na kupanju), Vidrić je prenosi u Palestinu i daje pohotljivcu ime jednog proroka. Na Nilu nema nikakve zemljopisne i povijesne preciznosti, pjesma bi se lijepo mogla zvati i Na Dunavu ili Na Eufratu, i jedina specijalna egipatska oznaka je ime Nila i ime kraljice Nefris. Iste opaske vrijede i za Dva levita. Ništa baš ništa u toj pjesmi, pa ni sam događaj nema karaktera starohebrejskog. Od svih tih klasičnih motiva nosi izvjesno klasično obilježje tek Pompejska sličica. Romantične slike Vidrićeve poezije još su banalnije i konvencionalnije. Romansa nema osim imena, ništa španjolsko, kastiljsko i srednjovjekovno. To je obična lirska kaprica, prenesena u maursku Španjolsku kao što je mogla biti prenesena u bilo koju drugu zemlju gdje vlada običaj dvoboja, podsjećajući na Heineove španjolske maskerade, toliko površne i ležerne. Autorov odnos prema prošlosti je često ironičan. To je vrlo jeftina ironija da je uzalud tražimo kod pravih umjetnika. Ako za primjer uzmemo i usporedimo Vidrića i njegove pjesme sa nekim drugim autorima njegovog vremena, onda je očita razlika u pjesničkim slikama odnosno Vidrićev opis situacija u stihu nije toliko upečatljiv i vjerodostojan za čitatelja (primjeri pjesama Voltairea i Matoša).

Ma što pjevao Vidrić o katoličkim svetiteljima, ne može nas uvjeriti da je smješnost najglavnije obilježje sv. Alojzija Gonzage. Karikature nisu povijesne slike. Razumjeti je teže no smijati se. Nevježama je smiješno sve što ne razumiju. Smijeh nije uvijek dokaz superiornosti, jer postoji i smijeh glupana. Ma što mislio reći Vladimir Vidrić, u njegovom ruganju reprezentantima prošlosti vidimo tek jednu komičnu figuru: g. Vidrića, koji traži satirične motive u povijesti, kao da mu ih ne pruža savremenost; koji se smije Gonzagi, a štedi moderni Zagreb, uvjeravajući nas vrlo naivno da su anđeli protektori interesantnih dama kod kojih su klasične samo venerične bolesti. Nekako me i iznenadilo da Vidrić kao jedan svojstven umjetnik traži tako djetinjaste efekte. Kada je već autor Pjesama htio i tu pokazati svoj naprednjački klerikalizam, trebao je opisati vulgarniju crkvenu figuru od Gonzage i pored nje iznijeti zanimljiviju osobu od “blijede i noćne kćeri”.

Moderne slike sviđaju mi se u Vidrićevoj poezijij više od prethodnih. Iskrenije su i prostije. Mitologijske figure u njima su obično čobanski Pan i Silen, pa kako je zbog jakog prirodnog osjećanja, zbog svog n a t u r i z m a , Vidrić naivan i u povijesnim svojim reminiscencijama, te personifikacije drevnog i danas već toliko zakržljalog primitivnog antropomorfizma djeluju kao iskreni refleksi jedne poganske duše. I tu se vrlo očito osjeti prejak utjecaj nekih poznatih slikara, naročito Böcklinov (Jutro, Silen), ali Dva pejsaža (pejzaža).

Vidrić je izvrstan impresionist pejzaža i premda je njegov pejzaž još uvijek dosta nerealističan i pun antropomorfističkih akademskih reminiscencija, on je već sada prvi naš lirski pejzažista, mnogo naivniji od rococo-pastijera Begovića. Vidrić simbolist i alegoričar mnogo je slabiji od pejzažiste. Slika Grijeh je vrlo konvencionalna i više slika no lirika, a Plakat nije nikada slika pjesnikova, jer on nije pjesnički “vrač”, “uklet silen”, jer onaj mitski grad (u vodi, kao Heineov) nema ništa zajedničko s tom poezijom i, najzad, jer je druga strofa te reklamske slike apsurdna:

Iako kaže da ljubi, za vidrića nikako ne možemo reči da je ljubavni pjesnik. Ima srdaca što su — kako veli Samain — “odviše nježna za ljubav”, a Vidrićeva lirika nije direktna kao prava ljubavna poezija. Erotizam, vrlo bujan i romantičan, naslućuje se tek ovdje pod simbolom slike. U Bosketu je ljubavna izjava u obliku naivnog (dubrovačkog) starog trubadurstva, a u završnoj pjesmi slika sebe pjesnik s romantičnom mandolinom o ramenu kao minnestrela, minnesängera gotske imaginarne drame: Tako silazim, gospojo, Stubama tvojega grada. U Pjesmama ima i jedna Narodna, ali bez ikakve vrijednosti. Vidrićeva naivnost nije pjesnička naivnost narodne pjesme. On je primitivan, ali nije narodan. Cijela njegova lirika oskudijeva osim toga onim čime se narodna pjesma toliko odlikuje: snagom i čistoćom jezika, pa zato pored sve svoje umjetnosti nije umjetnička. Vidrić je artist izborom sižea, ali je vrlo nevješt izvođenjem. Što su ti štimungi ljepši kao slike i impresije, to su neuspjeliji kao pjesme, kao harmonije.

Vidrić nije nimalo muzikalan i vrlo diletantski vlada tehnikom riječi. Dobar slikar, banalan versifikator. Osim toga Vidrić tako slabo poznaje muzikalne vrijednosti riječi i harmonije izraza da su nam gotovo sve pjesme sasvim disharmonijske nepravilnošću ritma i rime. On sasvim kakofonijski rimuje “planine — oblačine”, “robinjicu — Njemicu”, “silazi — prolazi”, “sjen — Silen”. Vidrićeva glavna mana je nepoznavanje akcenta i tako se nigdje ne slaže ritam njegovih riječi sa shemom strofe. Pošto pored toga pjesnik konzekventno riječi sa ie piše fonetski (bijelo, lijepo), pa i tamo gdje je ta dvoslovčanost na uštrb osnovnoj shemi ritma, u toj zbirci nema ni jedne jedine pjesme uspjele ritmom. Ta konzekventna ijekavština pokvarila je i ritmom pravilnu pjesmu Plakat. Kad je već riječ o riječima s tim nesretnim i e (i j e ) koje se u nekim krajevima izgovaraju, kao u Hercegovini, kao jedna dužina, kao jedan vokal, pišimo ih u prvom slučaju sa j, a u drugome bez toga j. V. Vidrić je dakle vrlo zanimljiv pjesnik, ne vladajući još na žalost dosta suvereno jezikom. Ima više osjećanja no fantazije. Opisuje, ne izmišljava. 

Zaključujem kako Vladimir Vidrić i nije neki gospodar jezika upravo zbog svih ovih “nedostataka” spominjanih u prethodnom tekstu.

Pjesme V. Vidrića

Adieu
Ambrozijska noć
Bako vodi pjesmu…
Bosket
Coena
Davno su sinule zvijezde…
Dva levita
Dva pejzaža
Dvije parije
Elije Glauko
Eto divna samovara…
Ex Pannonia
Fragmenti
Gonzaga
Grijeh
Jezuiti
Jutro
Kipovi
Lovoru
Mentor i pjesnik
Mrtva ljubav
Mrtvac
Na Nilu
Na pustu drumu
Narodna
Noć je došla…
Notturno
Perun
Plakat
Pomona
Pompejanska sličica
Poniknuh glavom ponosnom…
Putnik domu svom
Putovah…
Roblje
Romanca
Sanjao sam…
Scherzo
Silen
Sjene
U oblacima
Vrh moga čela…

Biografija
Vladimir Vidrić hrvatski je pjesnik, a po zanimanju odvjetnik. Rođen je 30.4.1875. godine u Zagrebu. Potječe iz imućne građanske obitelji. Njegov otac, Lovro Vidrić, bio je odvjetnik slovenskog podrijetla.

Vidrić je pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturirao je 1892. godine. Pisao je pjesme od najranije mladosti, a prve pjesme objavio je 1889. godine u gimnazijskom listu “Lovor”.

Nakon završene gimnazije, upisao je studij prava te je studirao u Pragu, Zagrebu i Beču gdje je naposljetku i diplomirao.

1895. godine, za vrijeme studija i posjeta cara Franje Josipa I. Zagrebu, povodom otvorenja Hrvatskog narodnog kazališta, sudjelovao je u spaljivanju mađarske zastave na Trgu bana Josipa Jelačića zbog čega je uhićen te osuđen na četiri mjeseca zatvora.

Nakon završetka studija bavio se odvjetništvom, a često je zbog bolesti (shizofrenije) boravio u tadašnjem Zavodu za umobolne u Stenjevcu.

1903. godine u Zagrebu je doktorirao pravne znanosti.

Za svog kratkog života objavio je 40-ak pjesama (25 pjesama napisao je od 1896. do 1907.), od kojih je većina uvrštena u njegovu jedinu pjesničku zbirku “Pjesme”, 1907. godine, koju je izdao u vlastitoj nakladi. Pjesme su objavljene u časopisima Savremenik, Mladost, Život i Vienac.

Iako je pjesme počeo pisati još od gimnazijskih dana, njegov književni početak je pjesma “Boni mores”, koja je objavljena 1897. godine u “Viencu”.

Vidrićeve pjesme kao što su “Dva levita”, “Jutro”, “Adieu”, “Dva pejzaža” i druge, nezaobilazan su dio svake ozbiljne antologije hrvatskog pjesništva. Iako su mu suvremeni pjesnici poput A. G. Matoša prigovarali zbog stilske i tehničke nesavršenosti i krive akcente u rimama, uzrok tome je moderna struktura gdje se ritam zasniva na glavnim akcentima, a ne na slogu. Njegovi pjesnički ugođaji uklopljeni su u objektivni okvir, a pjesnički subjekt često je skriven u nekom mitskom liku.

Vidrić je bio nadahnut krajolikom, antičkom i slavenskom mitologijom. Pisao je o ljepoti života, ali i tjeskobnim temama kao što su čovjekov neuspjeh i smrt. U pjesmi “Perun” sažeo je sve životne osjećaje kao što su žene, ljubav prema prirodi i vinu, pjesničkom pozivu i božanstvu.

Pisao je pjesme razne tematike, ovisno o njegovom raspoloženju. U prvoj pjesmi u njegovoj zbirci “Pjesme”, “U oblacima”, Vidrić je spoznao da se čovjek tijekom svog života mora odreći zanosa i svojih uvjerenja te zbog toga nije sretan. Ista tema, tema boli, prevladava u pjesmama “Roblje”, “Mrtvac”, “Ex Panonija” i “Pomona”.

Njegove najpoznatije pjesme su: “Mrtva ljubav”, “Pomona”, “Elije Glauko”, “U oblacima”, “Na Nilu”, “Pompejanska sličica”, “Silen”, “Coena”, “Perun”, “Kipovi”, “Jutro”, “Adieu”, “Notturno”, “Romanca”, “Grijeh”, “Gonzaga” i “Dva pejsaža”.

Vidrić je bio na glasu zbog svoje nevjerojatne inteligencije te fotografskog pamćenja. Večeri je obično provodio recitirajući prijateljima pjesme, a u školi je uvijek bio jedan od najboljih učenika. Osim toga bio je poznat i po burnom životu kojeg je vodio te po tome što je pripadao kontroverznom naprednjačkom krugu.

Umro je u Zagrebu, u Zavodu za umobolne u Stenjevcu 29.9.1909. godine.

Hrvatska skladateljica Ivana Lang uglazbila je neke od njegovih najpoznatijih pjesama. Svojim radom utjecao je na neke od najutjecajnijih pjesnika kao što su Vladimir Nazor i Dragutin Domjanić.