Uz Mjesec knjige 5 – O spisateljicama, piscima, urednicima i kritičarima
TRI GOSPODARA
Kad je književnik Jure Frendić opazio da mu uskim prolazom prema Cmroku ususret dolazi Sven Novelić, poželio je da mu narastu krila kako bi se vinuo među golubove koji su nadlijetali grad. Novelić je pak požalio što nema čarobni štapić da se pretvori u dim. Gore nebo, s obje strane trošni zid i – morali su se mimoići…
No ne tako davno, kao iskreni frendovi od pera, od mraka do zore maštali su o svojoj prvoj knjizi. A onda su upoznali Doroteju Mrak, za mnoge ženu mrak u svakom smislu. Na prvi pogled Doroteji su se obojica činili mrak muškarcima poželjnima za suživot. Prijateljski duo postao je trio koji je trajao do trenutka kad je Doroteja odvagnula prednosti i nedostatke svakoga od njih dvojice. Uz prevagu neke neodredive nijanse prednost je dala Juri Frendiću, koji joj se učinio mrak partnerom u svakom smislu. Ali što žena posvadi, i Bogu je teško pomiriti.
No snove je vrlo brzo raspršila okrutna stvarnost. Frendić je u braku ispao partner bez smisla. Oboje je, zapravo, razočarao ideal koji su jedno o drugome stvorili. Doroteja se sjetila da je već netko rekao kako je svako razočaranje nedostatak prave ljubavi.
Dugo je samu sebe uvjeravala da je osjećaj vara. No nije bilo sumnje: u bračnoj je zajednici bilo svega više od punog partnerstva. Bez razloga su se počeli međusobno okrivljavati. Jure Frendić ju je malo-pomalo osposobljavao za mrak tajnicu u svakom smislu. Doroteja se nadala da joj se to samo pogrešno čini. Ona se, naime, doživljavala mrak spisateljicom u svakom smislu.
Jedne večeri bili su dobro raspoloženi i nakon treće čaše terana iskreno se raspričali o svojim književnim ambicijama. Doroteja je s oduševljenjem otkrila da osmišljava seriju mrak romana o muško-ženskoj „vibri“. Da, izrazila se upravo tako – o muško-ženskoj „vibri“. Ne o muško-ženskoj snošljivosti ili nesnošljivosti, ne o muško-ženskoj vezi ili ravnoteži, ne o muško-ženskom prilagođivanju ili neprilagođivanju, ne o vječnom trvenju i nadmetanju, ne o nepomirljivoj različitosti, ne o vječnoj međusobnoj osuđenosti ili ovisnosti o drugoj osobi, ne o ženama s Venere i o muškarcima s Marsa, nego jednostavno o muško-ženskoj „vibri“ i vječnoj nadi da će zajedništvo zauvijek trajati. Jure se grohotom nasmijao i odgovorio kako bi mu bilo draže da ona češće osjeti „vibru“ između sebe i štednjaka jer je ionako već previše žena na kugli zemaljskoj uvjereno da originalno melje o muško-ženskoj „vibri“, što god to značilo. Dodao je da će muškarac i žena u svim drugim odnosima, osim u fiziološkima, ostati vječno neprilagodljivi, ali sretno ili nesretno međusobno ovisni u kokošinjcu života.
„Kokošinjcu života?!“ zgranuto je u sebi vrisnula, odšutjela uvredu i izjurila iz njegove radne sobe. Za petnaest minuta već je s dva kovčega i laptopom sjedila u taksiju. Osupnuti Frendić nikome nije govorio o njezinu iznenadnom bijegu iz njegova stana, a i na sudu je potpisao sporazumni razvod. Nije se ni branio ni opravdavao, tek je pomislio: „Ah, te žene koje otkriju spisateljski dar čim odvedu književnika pred oltar!“ Bio je uvjeren da će mrak žena ponovo dolepršati svojemu mrak eksmužiću. Ali ubrzo mu je pao mrak na oči kad je saznao da je Doroteja uselila svojemu drugom potencijalnom mrak muškarcu – njegovu najboljem prijatelju Svenu Noveliću.
Nastavili su se družiti, no Frendić se držao rezervirano i pustio da Novelić sam progovori o vezi s Dorotejom. Kad ga je napokon „prijateljski“ obavijestio da su zajedno, samo je nezainteresirano odmahnuo rukom i više nisu o njoj razgovarali.
Zapravo je glumio nezainteresiranost. Malo-pomalo prestali su se posjećivati. Još su se neko vrijeme viđali na špici, a onda su se obostrano vješto mimoilazili, bolje reći zaobilazili. No diskretno su se nadzirali u poslu od kojega su obojica očekivala osobno ispunjenje i situiran život.
Već šest godina Doroteja se ne preziva Mrak nego Novelić. Danas je Frendić pouzdano informiran da Doroteja doista piše seriju mrak romana, premda nikako da ugledaju svjetlost dana ukoričeni. Kako je doznao, tema romana više nije „muško-ženska vibra“ nego je to štivo o „njih dvoje“. Na tu je spoznaju nehajno odmahnuo rukom, uvjeren da samo nadobudno žvrlja još jednu feminističku, teško prohodnu trkeljušu. No žensko je pisanje u modi, koliko god se muška pera rogušila. Frendić je, također iz pouzdanoga izvora saznao da je Doroteja nedavno vrlo bučno i javno prevarila Novelića s nekim biznismenom. I teatralno ga napustila, ali pouzdani izvor ne zna zašto. Još se mnogo indicija iz pouzdanoga izvora činilo nepouzdanima. Novelić, navodno, odugovlači s razvodom, no pouzdani izvor nikako da sazna je li to spin ili istina.
Frendića nije zanimalo zašto je Doroteja ostavila Novelića. Jednostavno je uživao što ga je ostavila. „Nije valjda i on Dorotejin spisateljski dar pokušao pretvoriti u tajnički i redaktorski, a sebe okititi autorskim lovorikama?!“ Kako bilo, obojicu je snašla ista sudba, i to je dovoljno hranilo njegov ego…
Jure Frendić pomirio se s neizbježnošću susreta i likovao: „Evo prilike da iz najpouzdanijeg izvora provjerim sve nepouzdanosti o Doroteji!“ Lice mu se gotovo rastopilo od ljubaznosti kad je prvi pružio ruku. Sven Novelić mu je, također začuđujuće pristojno i ljubazno, uzvratio pozdrav.
– Ej, gdje se skrivaš?! – znatiželjno klikne Frendić pitajući se koliko boja i ton glasa mogu zakamuflirati neiskrenost.
Novelić se nije ni trudio prikriti uvrijeđenost i grozničavo je razmišljao kako ga se riješiti. Primjedbu je osjetio i kao provokaciju, ali je s kiselim osmijehom hladnokrvno odgovorio da se samo nerado mimoilazi s njim. Sljedeću Frendićevu izjavno-upitnu rečenicu „Čujem da još pišeš?!“, Novelić je doživio više bezobraznom nego izazivajućom, ali nije planuo. Samopouzdano odgovori kako on već jest pisac, na što Frendić iskaže čuđenje jer ni okom, ni uhom nije registrirao da je nešto objavio.
Zapravo je lagao. Vrlo je pozorno pratio Novelićevu prisutnost u književnim vodama i zavidio mu! Znao je da je već objavio jedan roman i da piše drugi, odnosno da je izdavač naručio drugi. Frendićevi feljtoni o starogradskim običajima, više povijesno nego literarno obojeni, nisu naišli na dovoljno zanimanje izdavača da bi završili ukoričeni. Tu i tamo ih je pročitao pokoji zaljubljenik u stare kronike. Služili su mu samo kao odskočna daska za narudžbu novih feljtona. Romane su mu urednici s diskretnim osmijesima odbijali „do boljih vremena“, a on ih je skladištio u ladici, također „do boljih vremena“. „Hm! Za neke su pisce ovo itekako dobra vremena“, mislio je Frendić i s nadom lutao od kavane do kavane s uključenim diktafonom u džepu, opsjednut shvaćanjem da najbolje romane piše život. Izvirao je život i iz njegovih tekstova, ali onakav kakav bi trebao biti, a ne onakav kakav zapravo jest. Činjenica je da su Novelićevi uradci više nego njegovi zapinjali za oko kritici. S vremenom je zagrezao u koloplet zlobe i ljubomore.
– Imaš vremena za piće? – formalno protisne Novelić ne očekujući da će Frendić prihvatiti poziv.
„O čemu bismo razgovarali? Više nismo prijatelji, privatno smo godinama na ratnoj nozi zbog jedne žene, a u poslu rivali“, pomisli Frendić, ali ipak zastane pred vratima prvog kafića.
– Sreća tvoja da si je ti znogirao navrijeme! – izlane Novelić udarivši bivšeg prijatelja po ramenu. Otvorivši vrata, pusti Frendića da uđe prvi. On se pak iznenadi što je Novelić, premda bez spominjanja imena, već u prvoj rečenici pošto su sjeli spomenuo Doroteju. Zanio se i u trenu patetično izlanuo:
– Davno smo, stari moj, zaključili da žene nanose bol i uništavaju stvaralačke sposobnosti!
Sjeo je Noveliću nasuprot u boks u dnu kafića i ohrabrujuće ga pogledao kao u dobra stara vremena kad bi osjetio da ga nešto muči. Novelić je već trusio treću žesticu. Nakon kratke šutnje Frendiću nespretno izleti radoznali upit:
– I, kako je ona?
Spontano, već zamućenih očiju, Novelić odgovori:
– Trenutačno, s mojim blagoslovom, živi s nekim tko joj je omogućio život s karticom bez limita. Ti znaš da ja nisam neki zadrti staromodni tip. Ak՚ ide – dobro, ak՚ ne ide – ne ide, i svatko u svoju brzinu – odmahnuo je nehajno rukom.
Frendić je nakon toga pozorno slušao Novelićev hvalospjev o vlastitom stvaralačkom potencijalu. Što li sve nije doznao!? Svaku temu pretvara u zlato, štoviše, u zvjezdanu prašinu! Nakon što je nakratko zašutio, iz Novelića provali nova iskrenost:
– Ma zamisli, ostavila me u trenutku kad sam osmišljavao Gospodara misli! To jest, osmišljavali smo zajedno moooju zamisao mooojega novog romana Gospodar misli… Čovječe, ideje su joj se rojile kao muhe! Što smo se više približavali završetku, ja sam sve više gubio nit! Jednoga mi je dana umiljato priopćila prijedlog o suautorstvu! Ludilo, čovječe! Što bi rekao urednik na činjenicu da sam nakon uspješnoga prvijenca posegnuo za suautorstvom, i to sa ženom?! Vla-sti-tom že-nom!
– Ali, reko si… – realno je pokušao Frendić.
– Jesi lud?! – podcikne Novelić zapiljivši se u njega. – Tako je izgledalo, ali ideja je moja. Moooja! – upre prst u svoja prsa. – Sve mi se posložilo u glavi onog trena kad je škljocnula brava na njezinu kovčegu! Doslovce je odmaglila sa sinopsisom romana u svojem laptopu kao pljačkaš banke s lovom.
– Čijega točno romana?! – blene Frendić u njega, ali Novelić ne odgovori na pitanje nego nastavi svoju misao:
– Ona bi ga nazvala Gospodar riječi i završila drugačije.
– Svejedno zove li se Gospodar riječi ili Gospodar misli? Misli gospodare riječima, a riječi mislima. Misli postaju riječi, a riječi rađaju misli – Frendić je imao potrebu iznijeti svoje shvaćanje o stvaranju teksta. No Novelić je nastavio u svojem elementu:
– Trenutačno je najbitnije da ja slikovito gospodarim idejama svojega romana. Svojim Gospodarom misli! Vrtlog riječi vri i zri… Rađa se remek-djelo! Poglavlja su već u glavi posložena kao bankovni pretinci. Samo čekam posljednji klik!
– Klik za zajednički roman!? – pokušao je Frendić poloviti konce.
– Sada će biti samo moj. Gospodar mooojih misli! Zainat ću ga nazvati i završiti kako ja želim!
Frendić se snebivao, ali i divio Novelićevoj samouvjerenosti. Pomisli:
„Hm, imati roman u glavi, a ne istresti ga istog trena u računalo?!“
– Navali! – klikne. – Ono što se munjevito ne zapiše, munjevito nepovratno i nestane! Svi su pisci toga svjesni.
– Ali se pojavljuje u novom ruhu – ozareno će Novelić upirući desnim kažiprstom u čelo. – Obogaćeno. Taj mi se trenutak upravo događa! Susret sa starim prijateljem – kažiprst je tada upro u njega – rasplamsao je inspiraciju! To, stari, to! Tko šiša Doroteju? Što te nisam prije sreo da mi kreativne pretince u glavi posložiš, a osjećajne počistiš?!
Novelić se odvažno osmjehnuo, iskapio čašu do dna i otvorio Frendiću dušu. Doroteja je bila njegova muza. Razumjela ga je i poticajno utjecala na njegovo stvaralaštvo. Osmišljavala je njegove ideje i pronalazila prave riječi. Njezin ga je odlazak paralizirao. Razvodnio mu pamet. Kastrirao kreativnost. Jadao se kao frustrirani tinejdžer…
Navečer, umjesto da sjeda za radni stol, luta ulicama i usput u nekom bistrou ispire mozak žesticama ne bi li roman napokon „isplivao“ u mislima, spreman za računalo. Nakon nekoliko čašica čita ga u glavi, redak po redak, stranice se nižu. Hitro grabi kući, sjeća se da je ušao, ali sutradan se budi na podu, obučen i svjestan da opet nije ni slova natipkao. Uzdah, trenutak šutnje, nova čašica naiskap i…
Novelić je svoju nekreativnost branio parafraziranjem Platona. U trenutku Dorotejina odlaska izgubio je umijeće pisanja i nije odgovoran što tekst nije zapisao. Nakon nekoliko novih čašica stari su prijatelji ubili filozofski duh rasprave i zabrazdili u ljudsko raspredanje o pravu čovjeka na pogrešku. Sven je prizvao u pomoć latinsku poslovicu Errare humanum est, a Jure je grozničavo branio stajalište da čovjek u određenim djelatnostima ne smije griješiti.
Frendić je upitao bi li pogriješio i onaj tko bi „prepisao“ tekst iz tuđe glave kad bi, kojim slučajem, mogao čitati tuđe misli. Bilježenjem tuđih misli pretvorio bi se u pukog prepisivača koji nikad ne bi postao pisac, umjetnik pisane riječi, mislio je Novelić. Ali etički… S grčem na licu uhvati se za glavu i protisne da će mu Gospodar misli raznijeti mozak.
I jezik mu je postao neposlušan. Samo da s-s-slisti još koju kap za k-k-koncentraciju…
No umjesto ljekovitoga duplog, Novelić je, na Frendićevo nuđenje, iskapio četiri čašice i prestao biti gospodar svojih misli i postupaka. Ustao je i zateturao. Frendić mu pomogne sjesti za stol.
– Stari, s-s-sazrela je struk-k-ktura, poglavlja, likovi. Tekst u glavi b-buja kao rijeka nakon p-proloma oblaka. Moram… – Stane grozničavo prevrtati po džepovima. – K vragu, dddiktafon mi je ostao u drugom kaputu!
– Posudit ću ti svoj – reče Frendić i stavi ga pred njega.
– Ak՚ ti se ne žuri, mo՚š slušat i reć kak՚ zvuči. Ko u dddobra ssstara vre-mmmena. Bez Dorrroteje, opet frennndovi, ha?
– Naravno! – promrmlja Frendić sebi u bradu.
Slušao je i slušao i zavidio Noveliću na erupciji kreativnosti. Sve bi dao da ju je metodom spojenih posuda mogao pretočiti u svoju glavu… Na rastanku su si čvrsto stisnuli ruke. Frendić je pozvao taksi.
Sutradan oko podneva Sven Novelić se probudio u krevetu s osjećajem da ga je pregazio gusjeničar. Ležao je obučen. Slijepljen s odjećom. U glavi kao da mu se sklupčao jež. Duž zrake sunca koja je prepolovila neurednu sobu titrala su zrnca prašine. Odjednom mu se u mislima složio mozaik od prethodne večeri. „Nisam li ja cijelu noć nekome diktirao tekst?“ sine mu. „Doroteji? Ne, diktirao sam ga u diktafon. Ah, da, sad se sjećam! Frendić…“
Ustao je i oteturao do pisaćeg stola. „Gdje sam zametnuo taj vražji diktafon?“ Umjesto ježevih bodlji, mozak su mu sada razdirali bubnjevi. Sumanuto je počeo prevrtati džepove. „Evo ga! Cijeli svijet će živjet s mojim Gospodarom misli, s njegovim idealima i po njegovim pravilima. Kad ga objavim, Dorotejica će na koljenima dopuzati natrag i do neba se ispričavat za pogrešnu procjenu mojega dara!“
Upalio je računalo, otvorio novi file i uključio diktafon. Međutim, iz diktafona muk! Pokuša ponovo. Opet muk. Ustane. Ushodao se po sobi.
Odjednom mu se u glavi zavrtjelo. Izgubio je ravnotežu. Kad je čelom udario o pod, pred očima mu bljesne prizor Frendića koji mu na odlasku iz bistroa pruža diktafon… Dovukao se do kreveta. U glavi košmar. Nije mogao razlučiti hvata li ga san ili gubi svijest. Zatim je uronio u potpuni mrak.
Probudio se kasno poslijepodne odmoren, pun energije, obnovljen, kao restauriran. Rečenice su navirale kao plima. Protegnuo se. Sjeo je za tipkovnicu i u jednom dahu Gospodar misli našao se u računalu.
– Gospodar ideja?! – u čudu će urednik kad je za nekoliko dana Jure Frendić pred njega stavio svoj novi roman. – Ovo mi je treći gospodar u tjedan dana!
Frendić je zanijemio. Panika u žilama. Gutao je slinu. Bilo je pitanje trenutka kad će njegovo oznojeno čelo odati da nešto skriva. No urednik je smireno nastavio:
– Pročitao sam novi Novelićev roman Gospodar misli, a upravo čitam Novelićkin roman Gospodar riječi – zastao je i promotrio Frendića koji je poput mramorne figure šutio i izbjegavao njegov pogled. Slavodobitno, mašući rukama i s dvojbom u glasu, doda:
– Ta vaša Dorotejica… Službeno je još uvijek Novelićeva žena? – Osmjehnuo se pokušavajući proniknuti u tupi i još uvijek spušteni pogled naoko mirnog Frendića.
Spoznaja da urednik sluti istinu dodatno je paralizirala Juru Frendića.
Iako ga je greblo u grlu, hladnokrvno je odglumio začuđenost. No u jednom trenutku zadrhti mu desna, pa lijeva jagodica, što uredniku ne promakne. Naglo ustane, pogleda na sat te reče da ima drugi dogovor i pruži uredniku ruku. Nakon kratke šutnje on je prihvati i obeća da će vrlo brzo pročitati i njegov tekst.
Sljedećih dana Frendić nikoga nije zvao, ali se trzao na svaki zvuk mobitela i telefona. Šutnja je katkad najbolja obrana, otvara put katarzi i suočenju sa samim sobom.
– Frendiću, ništa ne razumijem! – zdvojno je zvučao urednikov glas u mobitelu nakon nekoliko dana. – Dorotejin Gospodar riječi gotovo se u dlaku podudara s tvojim Gospodarom ideja, samo drugačije završava.
Urednik je na tren zašutio dajući Frendiću mogućnost da nešto kaže. Međutim, on kao da je s druge strane slušalice zamro.
– Drugačije završava?! – nakon nekoliko trenutaka ipak ponovi završetak rečenice kako bi dobio na vremenu.
– Danima razmišljam o vaša tri Gospodara! – doda urednik. – Neke su vam riječi, misli i ideje potpuno jednake. Štoviše, nisu vam na različit način istovjetne, nego su iste na isti način! I-den-ti-čne! Kao da ste tekstove stvarali zajedno. Međutim, znam da ti više nisi s Dorotejom, Doroteja više nije s Novelićem, on više ne razgovara s tobom, ti više ne razgovaraš s njim.
Opet je trenutkom šutnje dao Frendiću mogućnost da iznese svoje mišljenje. No s druge strane čuo se samo muk, pa je urednik nastavio:
– Doduše, moguće je da se u različitim glavama rode slične ideje. Ali, sasvim jednake, mmm…!? – urednik je opet zašutio, a kako je šutio i Frendić, urednik mrtav-hladan doda:
– No ako bolje razmislim, u trenutku kad slika i zvuk gospodare svijetom suverenije od riječi, naslov Gospodar riječi zvuči prikladnije, premda ideje i misli ipak gospodare riječima… Palo mi je na pamet da od vas napravim spisateljski trio i da pokušate napisati jedan jedini roman s naslovom Tri gospodara.
Frendić je prestao disati. S obje strane nastane muk. Tišina i šutnja uvijek su znak pomirenja, priznanja ili nemoći. Osjetio je da urednik uživa u igri živaca, a on se usmrdio od šutnje.
– Ali ipak bih najprije u četiri oka porazgovarao s tobom o tvojemu Gospodaru ideja – ležerno je izgovorio urednik. – Možeš li odmah navratiti do mene?
Ionako je bio spreman za izlazak.
„Osim slutnje, urednik nema opipljivih dokaza o krađi. Niti će o tome govoriti Doroteji ili Svenu. A ja, valjda, neću svako malo nalijetati na njih u uskom prolazu! Uostalom, svi veliki autori ujedno su i vrhunski plagijatori, urednik to dobro zna. Samo istost treba dobro upakirati. Zato me i zove… Ma nije mi sva ta blamaža ni trebala! Kriza je bila ljekovita, kreativnost se rasplamsala! Već sam u glavi preradio roman na svoj način.“
Ohrabrem i s vjerom u svojega Gospodara ideja, bez oklijevanja je pokucao na urednikova vrata. Kad ih je otvorio, u redakciji su već sjedili Sven i Doroteja.
– Uđi, samo još tebe čekamo! – rekao je urednik i pokazao na stolac desno od Doroteje koji je bio slobodan.
No… Jure Frendić odjednom je počeo oklijevati…
Nada Mihoković-Kumrić
O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.
Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novine, Kekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noć, Priča za male i velike), u dječjim listovima (Radost, Modra lasta, Smib, Prvi izbor, Cvitak, Vesela sveska, Šalji dalje), tjednicima (Vikend i Arena), u časopisima (Književnost i dijete, Nagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjak, Ljetopis grada Velike Gorice, Turopoljska čitanka, Maturanti staroga kova VI, Naš dom, Kc-Fokus, Super Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, a 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu.
Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.
Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.
Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.
Živi u Velikoj Gorici.
Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com
