Uz Mjesec knjige 3 – O spisateljicama, piscima, urednicima i kritičarima
POSJET
Dok bi književnik Pavle Romanski slušao kolege Bajkova i Pričova grčio mu se želudac. Oni su pisci kakvi su htjeli biti, svoji i beskompromisni! Bez idejno praznih trenutaka!
On je, pak, danima cmoljio nad svojim praznim stranicama, lošim idejama i siromaštvom misli. K tome ga je i neobjašnjiva opsjednutost prozom popularnoga Ive Bestselerića hvatala za gušu. Postao je svjestan da ga nesvjesno oponaša. Zabubnjalo mu je u sljepoočnicama. Zašto stvara u tuđoj sjeni? Do bola se postidio samoga sebe i odlučio: „To je bila faza, i točka! Neka samo I. B. piše na svoj način, a P. R. će na svoj!“ Jedino nije shvaćao zašto pravim spoznajama treba toliki put do mozga?!
No odluku nije uspio provesti u djelo. U mislima je oponašao mladoga pisca iz Pisca iz sjene, autora Philipa Rotha. Često je zamišljao kako uz crno vino s Bestselerićem nadobudno razgovara o književnosti. Svoje je tekstove mjerio njegovim stilom, izrazom i strukturom. Riječi nije napisao a da nije pomislio kako bi to uvaženi uzor napravio. Iz novina i kuloara gutao je pojedinosti o njegovu netransparentnom životu i zavidio mu na transparentnom opusu. Kad bi išao Marekovima u posjet (stanuju u istom kvartu), umjesto ispred njihovih vrata, često bi se našao ispred književnikova stana…
Noćas je napokon ispleo vlastito kreativno gnijezdo. Bez traga kreativnom ćorsokaku! Zbogom umišljajima da je loše odabrao temu, da je struktura romana krhka, a stil površan! Likovi, fino iznijansirani i plastični, savršeno krče put razvoju fabule i izgovaraju ono što je potrebno i onda kad je potrebno. Zadovoljan je i fućka mu se za tuđe mišljenje! Rečenica mu klizi stranicom kao gondola venecijanskom lagunom. Svaka se riječ ustoličila upravo ondje gdje treba biti. Zavidjeli bi mu i Pričov i Bajkov! Vlastiti put u umjetnost nema cijenu, ma koliko bio osebujan i neshvaćen!
Kad je cvrkut kosova najavio svitanje, ustao je od računala i otvorio prozor. Nosnice mu je zadraškao miris jasmina iz susjednoga dvorišta. Pripalio je marlborovku. Povukao je dim i, razgibavši prste i ramena, prožet samopouzdanjem, vratio se za računalo. Samo da zaokruži poglavlje, pa da zasluženo odspava do slavljeničkog ručka kod Marekovih. Skida im kapu za dvadeset godina braka. Vera i on nisu izdržali ni godinu.
Natočio je novu šalicu Jacobs Cronat Gold instant kave koja ga trenutačno zbog arome i okusa najbrže razbuđuje. Miješajući je, pogled je zacementirao na posljednjoj rečenici teksta. Zaboravio je kako je želio završiti poglavlje. Jasno je raspoznavao slova, ali nije razabirao riječi. Žestoko je protrljao oči, izmasirao čelo i provjetrio prstima kosu.
Posljednja rečenica i dalje mu je bila nerazumljiva. Na tekst mu malo pada bijela, malo crna koprena, a na mahove se izmjenjuju bljeskovi i iskrice. Zažmirka nekoliko puta. Rečenica se pretvori u sjenu. Ideje mutne. Izmasira vratne kralješke. Lelujao se kao napromiljen, a ni kapi alkohola nije okusio. Simptomi hipoglikemije? Kako i ne bi – od jučer poslijepodne, osim cigareta i kave, ništa nije okusio.
Sasuo je u kestenjastu jakobsicu dvije žličice smeđega šećera, iskapio šalicu te pripremio novu i pošao do prozora. Pitao se krčka li se katkad i Bestselerić u kreativnoj krizi?
Zašto mu je opet u glavi Bestselerić, a ne Bajkov i Pričov?! Ah, da! Prošli je tjedan u intervjuu rekao da treba zabilježiti i loše misli jer one poslije mogu potaknuti dobre ideje. Svidjelo mu se ono „kako ih je katkad jednostavnije preslikati. Hitro se preoblikuju i često nisu iste kad se pokušaju izraziti riječima“ .
Vratio se za računalo. Osjetio je strahovit košmar u glavi, tijelom mu prostruje žmarci. Još je trenutak buljio u posljednju rečenicu tražeći pravu riječ za nastavak… U glavi ne zvone riječi, ne nižu se motivi. Muk ideja! Od vježbanja i masiranja vratnih mišića kao da osjeti poboljšanje. No posljednja rečenica teksta titrala mu je pred očima mutna i nerazumljiva. Riječi se iznenada rasprše, pa rastave na slogove, a slova se zatim razbježaše. Malo plešu na Radetzky-Marsch Straussa starijeg, malo na Marche Funèbre Frédérica Chopina. Misli se također rastočiše. Zaplesaše nijemo kolo. Romanski zijevne. Mišići mu omlohave. Kao da je popio tabletu za smirenje. Odmaknuo je tipkovnicu i od ruku napravio uzglavlje. Padne u odmarajući drijemež…
…Iz tipkovnice ga je promatrala čudna spodoba. Lice joj plosnato, oči tužne, odjeća zgužvana. Pavle oprezno ispruži mali prst desne ruke prema čovječuljku. On odskoči i, cerekajući se, reče da je neulovljiv!
„Tko si ti?“
„Lik iz romana koji upravo piše Ivo Bestselerić“, reče. Skakutao je sa slova na slovo i smijuljio se. „Obojica trenutačno lamentirate o prolaznosti života u epistolarnoj formi! Ak՚ te veseli čuti, Bestselerić trenutačno piše lošiju varijaciju o prolaznosti od tvoje! Nekad buntovni optimistični mladac postao je pesimistični starac.“
Romanski blene u njega. Majušni se stvarno razblebetao… U Bestselerićevu romanu nižu se nezanimljivi događaji, dijalozi bez šarma, likovi bez stava. Njegov mu se lik nimalo ne sviđa… Ne glumi mu se ostarjelog buntovnika iz šezdesetih godina 20. stoljeća. Kao i Rhet Batler, u srcu nosi jednu i jedinu Scarlet O՚Hara. Samo je na jeziku Casanova. Možda bi i podnio promjenu da mu kao Scarlet nije dodijelio tajnicu, staru frajlu zakopčanu do grla. Na trenutke mu se čini da se sjajno razumiju, a onda uslijedi razočaranje. Bestselerićev se lik nije kao Rhet umorio od nade da može biti bolje, nego jamra li, jamra… Odjednom želi moralizirati, no vrijeme ga je pregazilo. Otplesao je svoje u ritmu tanga i valcera!
Suvremeni likovi urlaju: zabavljaj i pusti da te zabavljaju. Sve pretvaraju u potrošnu robu i užitak upakiran kao prikrivenija i dvoličnija igra nego prije. Ja, pa ja, i nakon toga ja, pa opet ja! Individualac od glave do pete! Koga je briga za budućnost?! To se liku sviđa!
„Briljirao bih da me vodi mladi um! Tvoj je glavni lik u naponu snage, gospodar ženskog srca i novčanika. Želim s tvojom Norom hopsati u disku! Zato sam pobjegao tebi u posjet.“
Zbunjenom Romanskom zamrle su riječi u grlu. Gutao je knedle i osupnut slušao kako se liku dozlogrdilo probijati kroz Bestselerićeve razbarušene, teško prohodne rečenice. Ostane li u njegovu romanu, kritičari će mu prišiti epitet snažnog lika u izrazito literarnom, ali teško prohodnom djelu. Roman Romanskoga dinamičniji je, pun života, moderan i bez ograda. Sloboda forme frca iz svakog poglavlja. Dijalog je bez kalupa i uobičajenih fraza.
Romanskom je godilo laskanje, ali je polako lovio konce.
„Zabranjujem ti švrljanje po mojem rukopisu“, obrecne se na čovječuljka.
Lik se na tren uzvrpolji, a onda ponizno prizna:
„Zapravo me Bestselerić poslao k tebi. Vjeruje da bi zajednički rukopis bio zanimljiviji. Unio bi potrebnu ravnotežu između staračke čežnje i mladenačkih želja i stvarnosti! Bestselerić te smatra dečkom koji obećava, a uskoro postaje urednik kuće kojoj Romanski namjerava ponuditi rukopis.“ Trenutak je zašutio, a onda, kao da Romanskome čita misli, s kažiprstom uprtim u njega,rješito reče: „Ponos se čuva u prikladnijim vremenima.“
Romanski je šutio i gutao slinu. Opet je ostao bez glasa. Lik je tren crvenio, tren zelenio poskakujući po tipkovnici. Mladi književnik podigne ruke kao da ga tjera.
No nakon trenutka šutnje lik reče da se i on predomislio – sigurniji je u Bestselerićevu romanu. Nije spreman riskirati. Želi život između korica. I Pričov i Bajkov su ga otkantali. Iznenada prasne u ciničan hihot koji se kao jeka gubio u daljini…
Kad je smijeh zamro, Pavle Romanski se opet nađe za svojim stolom ispred računala. Osvrne se oko sebe. Na stolu netaknuta šalica crne kave. U pepeljari je dogorijevala cigareta. Obrisao je znoj s čela. Protegnuo se. Pogleda na sat. Samo što nije podne. Obećao je Marekovima da neće zakasniti.
Tada je zazvonio telefon.
Gotovo se usro od iznenađenja kad je u uhu čuo Bestselerićev glas. Osjetio je kako mu u sljepoočnicama bubnja krv. Ako se od iznenađenja dobiva infarkt, samo što i njega nije strefio. Pitao se sanja li. Pokrio je dlanom slušalicu da dođe do zraka, ali Bestselerić je odmah prešao na stvar.
– Pavle, pišem novi epistolarni roman. Imam zanimljiv prijedlog. Vi ćete pisati pisma koleričnog mladića, a ja pisma melankoličnog starca. Skoknite do mene da porazgovaramo o detaljima. Nismo si daleko, ne?
„Stari perfidnjak! Pere ga idejna blokada i treba mu svježa kreativna krv, razigrani mladi književnički mozak poput mojega…“
Romanski je otišao do kupaonice i osvježio lice. Popio je čašu vode. Zatim je prebacio jaknu preko ramena i izašao ususret sunčanom danu. „Ha! Mene stari I. B. našo da mu bildam kreativnost?! Očekivao je da ću napuniti gaće i odmah doperjati k njemu! Malo sutra! Trenutačno se veselim pečenoj purici s mlincima, gemištima i gimnazijskim uspomenama kod Marekovih…“
S osmijehom je pritisnuo zvonce. Ugodno cin-cin prene ga iz razmišljanja. „Oho! Marekovi imaju novo zvonce.“
Tada mu se pogled suoči s Bestselerićevim imenom na vratima. Stajao je kao ukopan, svjestan da mora klisnuti iza prvoga stupa prije nego se vrata otvore.
No nije se pomaknuo. Kad su se vrata otvorila, noge su ga same od sebe unijele u Bestselerićev stan.
Nada Mihoković-Kumrić
O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.
Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novine, Kekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noć, Priča za male i velike), u dječjim listovima (Radost, Modra lasta, Smib, Prvi izbor, Cvitak, Vesela sveska, Šalji dalje), tjednicima (Vikend i Arena), u časopisima (Književnost i dijete, Nagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjak, Ljetopis grada Velike Gorice, Turopoljska čitanka, Maturanti staroga kova VI, Naš dom, Kc-Fokus, Super Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, a 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu.
Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.
Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.
Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.
Živi u Velikoj Gorici.
Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com
