Uz Mjesec knjige 2 – O spisateljicama, piscima, urednicima i kritičarima
UREDNIKOV IZBOR
Toga oblačnog jutra urednik Ivan Carek umorno se uvalio u naslonjač i zapalio cigaretu. Povukavši dva-tri dima, odložio je marlborovku u pepeljaru i počeo trljati sljepoočnice u nadi da će ga kratkotrajna masaža osloboditi užasnog mamurluka. Uvlačeći novi dim, počeo je u ladici stola tražiti tabletu. Našao je jednu u zlatnom papiru i za njom nekoliko puta progutao slinu.
„Neprestano bježim od činjenice da sam prestar za pijanke do sitnih sati. Prestar?! Pogrešno sam se izrazio – malo potrošen, recimo. Premda mi je četrdeset i oho-ho godina, nitko mi ne bi dao više od četrdeset. Mišice još tarzanovski gipke, a tko zna da sijede vlasi prekrivam crnom Preferanceojom za kosu!? Treba mi neka živost, neka temeljita promjena!“ Uzdahne i posegne za novom cigaretom. „Da imam obitelj, promjene bi same od sebe dolazile sa svakim novim danom. Ovako… Šteta što mi se uvijek činilo da ima vremena. Četiri godine u Francuskoj, pet u Italiji, isto toliko u Americi, pa četiri u Kini, i… Baj, baj, živote!“
– Ma žene su za sve krive! O-N-E! Prave ti društvo samo ako iz druženja s tobom izvlače korist za sebe – zaključio je glasno.
Zapravo, urednik Ivan Carek u prave se žene zaljubljivao u pogrešno vrijeme. U Parizu je upoznao vatrenu arhitekticu koja se oduševljavala s american way of life, u Rimu je obožavao krhku slikaricu koja je sanjala o slikanju na Place du Tertrena Monmartreu, u Pekingu je hodao s romantičnom profesoricom talijanskog jezika koja je maštala o bacanju novčića u rimsku Fontanu di Trevi, u New Yorku se zaljubio u fanatičnu apsolventicu kineskoga jezika koja je po sobi hodala kao po Kineskom zidu i recitirala Maove misli… Netko je dobro rekao da sve stvari u životu dolaze prekasno. U uzrečicu najviše vjeruješ ako je možeš primijeniti na sebe.
Iz razmišljanja ga prene tajnica. Samouvjereno je njihala bokovima i diskretno mirisala na Miss Dior. Zgodna i draga, gladna života i strastvenih avantura, ali premlada i neiskusna za Ivana. Umorio se od romantičnih strasti koje počnu u predvečerje, a završe u praskozorje, kad pravi život počinje. Tajnica mu uz pozdrav uputi i osmijeh pun razumijevanja za njegovo mamurno raspoloženje. Ivan joj, također uz osmijeh, rukom dade znak da ga podsjeti na raspored.
– U devet imate sastanak s autorom spornog članka o kazalištu. Zvali su iz tvornice da je sve spremno za rezanje vrpce u jedanaest i trideset. U dva imate sastanak s ostala dva člana prosudbenog odbora za izbor najbolje kratke priče…
– Dobro, dobro! Za danas je dosta – prekine je Ivan. – Ostalo prebacite za sutra. I skuhajte mi jaku kavu.
Kad je izašla, Ivan iz jedne ladice izvuče podeblji fascikl.
– Tu su te priče. Isuse, koliko toga ima, ni u ludilu ih ne mogu sve pregledati do pola dvanaest! – uzvikne. – Neka njih dvojica to prostudiraju bez mene.
Pročitao je naslove nekoliko priča: Put, Izlaz, Šetnja, Točno u podne, Vrba, Spavaćica… „Zanimljivo! Nekome se događa nešto važno u podne, drugome u spavaćici, nekome u šetnji, nekome pod vrbom, nekome na putu. Zapravo, uvijek se radi o patnji, očaju, napuštanju ili traženju višeg smisla…“ U oči mu upadne sljedeći naslov: Love story. „Konačno nešto konkretno!“
Okrene posljednju stranicu i pročita ime. Dora Skokić. Nikad čuo!
Glava ga je još boljela i pomisli kako bi jedna dobra love story uživo u trenu odagnala glavobolju. Makar i na papiru. U misli mu se ušulja zgodna mlada žena koju mu je sinoć ispred nosa „ćopio“ perspektivni occupay aktivist, zaboravio mu je ime. Čuo je kako je drugi zovu Dolly. Zanosna i neodoljiva. Mirisala je na zrelost i samopouzdanje što ga nose zlatne tridesete. Fred mu je rekao da je poznanica njegova prijatelja i da piše za djecu. Onda su se zaredale čašice i… prerano je završio u horizontali. „Skoknut ću popodne do njega da saznam pojedinosti o Dolly…“ U rukama je još uvijek imao Love story. „Hajd՚ da vidimo o čemu se radi…“
Noć je već drsko zadirkivala dan, a ona i on još su šetali uz more držeći se za ruke. Na obali su se palila svjetla. Burin se zaljubljeno zalijetao u njezinu dugu plavu kosu. Obožavao je plavuše u smiraj dana i njihov zagonetni smiješak obojen nostalgijom predvečerja. Zagledao joj se sjetno u zjenice i nježno držeći njezinu ruku u svojoj prošaptao:
– Tako si lijepa. Volim te.
Bez osmijeha se zagledala u njega. Nije izdržao pogled jer je shvatio da u njegovim riječima naslućuje neiskrenost. Sjeo je na kamen i osluškivao more. Ona sjedne do njega i…
– Ljigava romantika, ali…! – uzdahne urednik i odmah se u mislima stvori s Dolly na morskoj obali. – Usprkos nadobudnom aktivistu, trebao sam pokušati! Dopada mi se! Ugodno je nekome pripadati! Još je ugodnije kad ti osjećaj pripadanja iskreno zarobi srce. Čitao je dalje:
…nasloni glavu na njegovo rame.
– I ja tebe – doda ona polako uvlačeći ruku u njegovu.
Trenutak je oklijevao, a onda je, obujmivši njezino rame drugom rukom, odsutno poljubi.
– Žao mi je što odlazim – reče.
– Pisat ćeš mi?
– Naravno!
– I ja tebi – obeća i ona, te se ugura među njegove ruke. Mirisala je na mladost i slobodu, prirodna i neovisna. On podiže ruke, provuče prste kroz kosu i sjeti se Skretanja Blage Dimitrove:„I da ništa nemaš, mladost je više od svega! Biti mlad – to je život. Sve ostalo su varijacije smrti.“
Ovih petnaest dana proživio je malo životno skretanje. Svjesno.
Dobro je razmislio o Idi. Kad je rekao da mu ježivot negdje drugdje, a ne u braku, nije ga odmah najurila već je rekla: „Pođi negdje i dobro razmisli da poslije ne sliniš. Ne radi se o meni. S četrdeset, ja nemam više iluzija da bi mi samoj ili s nekim drugim bilo bolje. Uostalom, sama bih se nekako i snašla, no djeci su potrebna oba roditelja.“
Kakva velikodušnost! Zbunjeno je zurio u nju ne vjerujući da je to izgovorila. Trebalo mu je petnaest divljih dana da shvati koliko su istine i dobronamjernosti skrivale njezine riječi. Naglo ustane i reče da mora poći.
– Ostani još tren. Pričaj mi malo o sebi – zamoli ona ispruživši ruke. – Ne znam ti čak ni ime.
– Pisat ću ti.
– Nisi me pitao za adresu.
– Dat ćeš mi je kad dođemo u luku.
– Ako zaboraviš pitati?
– Neću!
S jedne strane šum pospanog mora, a s terase hotela sjetno pjevušenje klape o ljubavi i barci miješali su se s njihovim koracima po pijesku. Izuvši sandale, primijetila je:
– Znaš, pijesak je još topao.
– Stvarno?! – prihvatio je nezainteresirano.
– Bilo mi je lijepo s tobom. Hoćeš li i sljedeće godine doći?
Zastao je, okrenuo se i pogledao je:
– Možda.
– Kako možda!?
– Možda odlučimo ljetovati negdje drugdje … – dosjetljivo odgovori on.
– Stvarno ćeš mi pisati?
– Naravno! Obećao sam…
– Izgledaš kao da ne misliš održati obećanje, zato te opet pitam – primijeti ona duboko tonući u njegove oči.
Trenutak ju je bez riječi promatrao, a onda osmijeh iznenađenja zatitra na njegovim usnama:
– Doista tako izgledam!?
Kad su stigli u luku, brod je već bio pristao i primao putnike. Na osvijetljenoj palubi svirala je glazba. Prije nego se popeo, zagledao se u nju:
– Tako si lijepa! – reče. – Volim te!
– I ja tebe! – odgovori ona kad se već uspinjao na brod. Među prstima je gnječila adresu koju je on zaboravio tražiti.
Dok se brod opraštao s lukom, pozdravljao ju je mahanjem… A onda se sjeti da ju je zaboravio pitati adresu.
– Bez veze! – ocijeni urednik i baci Love story u koš. Tek je tada opazio kavu na stolu. Dok je ispijao gutljaj, prodorno je i neugodno zazvonio telefon.
– Halo! – javi se.
– Stari, bog! Fred je.
– Ej, tako rano?!
– Moram hitno napisati komentar o kulturnoj polemici koja je u tijeku.
– Mogao bi se zamjeriti korisnim ljudima.
– Samo radim svoj posao… Nego, zovem te zbog nečega drugog.
– Daaa?
– Je si li sinoć zapazio mačku koju su zvali Dolly?
– Dolly?!
– Ma znaš, ona zgodna crnka podulje kose. Za nju se zalijepio onaj aktivist. Njega si, valjda, uočio…
– Da, da! Sad se sjećam…
– Zove se Dora Skokić. Inače piše. Htjela bi te upoznati. Naime, poslala je priču na natječaj. Ako sam dobro zapamtio,naslov je Love story. Da ne duljim… Navratit će do tebe oko deset, pa nađi par minuta za nju. Dužan si mi, sjećaš se?!
U rukama mu se ponovo našla Love story. Pročitao ju je još jedanput, s mnogo više pozornosti. Pomisli da uz malu doradu to i nije tako loša priča…
Glava ga je prestala boljeti. Pogledao je na sat. Bio je siguran da će za petnaestak minuta Dolly i on početi skicu za novu, bolju i stvarnu Love story. Onda naglo zastane i nakon kraćeg razmišljanja ponovo, s osmijehom, nacilja koš i baci Love story u nj… Ali nakon nekoliko trenutaka opet je izvuče van. „Ali, zašto ne?! Sve za Dolly!“ odluči i opet pomno pročita tekst. A onda zastane, ovlaš prevrtipriču među prstima, ironično se osmjehnuvši, zavitla je opet u koš. „No, da! Sve za Dolly, ali ipak ne baš sve!“
Tog trenutka vrata se otvore i na njima se pojavi Dolly. Zanosnija nego sinoć. Eksploziv za muške hormone. Urednikova je ruka još lebdjela iznad koša, i to ne promakne Dolly. Njezin se pogled munjevito spusti ravno na naslov Love story u košu… Zatim izbezumljeno pogleda urednika, a njegova ruka još munjevitije, zajedno s još nekoliko tekstova, izvuče i Love story iz koša.
– Ja se ubio od traženja, a rukopis skliznuo baš u koš! – reče.
Poravna svežanj papira blago udarajući njime o stol i stavi ga ispred sebe.
Trenutak tišine koji je zavladao u sobi oboje su doživjeli kao naznaku obećavajućeg odnosa. Urednik naglo ustane i s osmijehom i ispruženom rukom krene prema Dolly.
Njoj je ipak trebalo dulje da se osmjehne i prihvati njegovu ruku.
Nada Mihoković-Kumrić
O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.
Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novine, Kekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noć, Priča za male i velike), u dječjim listovima (Radost, Modra lasta, Smib, Prvi izbor, Cvitak, Vesela sveska, Šalji dalje), tjednicima (Vikend i Arena), u časopisima (Književnost i dijete, Nagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjak, Ljetopis grada Velike Gorice, Turopoljska čitanka, Maturanti staroga kova VI, Naš dom, Kc-Fokus, Super Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, a 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu.
Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.
Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.
Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.
Živi u Velikoj Gorici.
Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com
