Monika i pisac
Djevojčica Monika svaki slobodni trenutak provodila je čitajući priče. Neizmjerno je uživala u zanimljivim i neobičnim doživljajima, zanimljivih i neobičnih likova.
Jednog dana poželi sama napisati priču. No danima joj ne padne na pamet zanimljiva ideja. Krene u potragu za temom.
Na obali rijeke ugleda čovjeka kako sjedi s olovkom i bilježnicom u ruci. Pohita prema njemu, a on hitro ustane i u hipu nestane kroz grmlje. Na mjestu gdje je sjedio, Monika ugleda pticu.
– Draga ptico, odlučila sam postati književnica! – reče joj. – Što misliš o čemu ili o kome bih mogla pisati?
Sletjevši na djevojčičino rame ptica zacvrkuta:
– Piši o mojim pustolovinama na putovanjima.
– Da bih mogla pisati o tome morala bih te pratiti na putovanjima. No bojim se letenja.
– Onda piši o putovanju iz mašte.
Monika zaškilji na lijevo oko i u čudu pogleda pticu:
– Putovanje iz mašte!? Koješta!
Pođe dalje i zaustavi se na rubu šume. Čovjek kojeg je već vidjela na obali rijeke, sada je sjedio na hrastovom panju i ponovno bilježio nešto u bilježnicu. Brzo potrči prema njemu. No kad je stigla do panja, kraj panja samo jež.
– Dragi ježu, tražim temu za priču! Odlučila sam postati književnica.
– Piši o ježevima. Vrlo smo zanimljivi.
Monika odmahne rukom i krene dalje. Stigne na obalu mora, a na stijeni sjedi isti čovjek. Ljubazno joj mahne rukom. Djevojčica hitro potrči prema njemu. Kad je sva zadihana stigla do stijene, pod stijenom se koprcala samo ribica koju je zaigrani val izbacio na obalu:
– Zdravo ribice! Želim postati književnica. Reci mi o čemu bih mogla pisati.
– O ribama! – ushićeno će ribica. – O našim susretima s morima i mornarima.
– Ah, svi samo žele da pišem o njima … – snuždi se djevojčica.
Umorila se od potrage za temom. Poželjela se istog trena naći u svojoj sobi i u ruci s tuđom temom u tuđoj knjizi. Hm, jednostavnije je čitati što drugi pišu nego smišljati što bi drugi voljeli čitati!, pomisli.
Kad je na povratku kući prolazila parkom, na klupi ugleda istog čovjeka. Ovaj put on ne pobjegne i nasmiješi joj se. Izvadi bilježnicu i stane nešto zapisivati. Monika uzvrati osmijeh i sa znatižljom ga odmjeri od glave do pete što taj put ne pobjegne.
– Tko ste vi? – upita bojažljivo.
– Pisac – s osmijehom će čovjek. – Tražim djevojčicu za priču. Treba biti tvojih godina…
Nekoliko trenutaka Monika je iznenađeno mjerkala pisca. Hm! Kako to da on želi pisati o njoj, a svi ostali koje je pitala za savjet, željeli su da ona piše o njima? Pogleda u pisca koji je sa stvaralačkim darom u očima još uvijek čekao na njezin odgovor.
Monika zadovoljno kimne glavom. Kad pisac počne pisati, s radošću sjedne do njega i predloži da i nju pouči pisanju.
– Pisanje se ne uči, pisanje se osjeća – reče pisac.
– Onda ću priču potražiti u svom srcu – reče Monika.
Nada Mihoković-Kumrić
O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.
Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novine, Kekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noć, Priča za male i velike), u dječjim listovima (Radost, Modra lasta, Smib, Prvi izbor, Cvitak, Vesela sveska, Šalji dalje), tjednicima (Vikend i Arena), u časopisima (Književnost i dijete, Nagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjak, Ljetopis grada Velike Gorice, Turopoljska čitanka, Maturanti staroga kova VI, Naš dom, Kc-Fokus, Super Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, a 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu.
Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.
Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.
Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.
Živi u Velikoj Gorici.
Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com
