Foto: Yerson Retamal – Pixabay
Učitelj – bezuba zvjerka
Kad učitelj pred novu generaciju
Svojih reptila stane-
A poistiti se barem malo mora
S onima k’o su mu kao novo
Runo za tkanje došli-
Ostane bez zuba!
Jer da tako nije,
Tko zna dokle bi njegova stvarna rila
Mogla se zariti kad počne
Sve svinjarije svojih pitomaca
Gledati…
O sad zvijer
Kojoj svi se dive, a ponekad i potrebe
Najradije da ju udave
Taj učitelj postaje
Dvostruki mučitelj
U oku onih koji stoje pred njim,
A onda i u oku sebe sama
Kad nadjačat’ mora
Sve te zvjerke sitnog
Zuba…
A i sitni zubi grickaju li ga
Grickaju…
Zvjerke nisu bezopasno bezube,
Već dvostruko,
Opasne po sebi, za sebe, ali
I za druge…
Istovremeno krotiti,
I učiti…
Nije jednostavna vještina,
A potrebno je da vještina postane…
Jer inače uvijek iznova treba sve motore pokretati…
Ovako se sve,
Odigrava samo po sebi,
Barem za neko vrijeme,
Do slijedeće bezube generacije.
Andreja Sedak Benčić
