“Trnoviti puti” Denis Kožljan

Spisateljici Denis Kožljan nedavno je izašla nova zbirka pjesama “Trnoviti puti“. 

Uvodna riječ autorice o zbirci:

S obzirom da su vremena u kojima živimo zaista turbulentna, nepredvidiva, puna nekih novih nesretnih događanja, nisam mogla ostati imuna na sve to i tako negdje odmah po početku sukoba i političke eskalacije u Ukrajini započela sam pisati stihove u tom duhu.

I previše je očito kako čovjek polako ali sigurno postaje nečovjek, odnosno obistinjuje se ona famozna izreka;”Čovjek je čovjeku vuk”. Naravno da to nije dobro, ne sluti na dobro jer međuljudski odnosi, a samim time i odnosi preko granice ušli su u neku neprimjerenu dimenziju. Tako umjesto mira, u naše duše uvukao se nemir, biti iskren i nije više “IN”, djeca već u vrtićkoj dobi ugledajući se na odnose u obitelji, počinju se i u praksi ponašati kako ne bi smjeli, i nitko ih zbog toga ne umije kazniti ili barem uputiti na drugačije i pozitivnije rješavanje stvari.

Pozivajući se na neke od ovih, gore navedenih izreka, pitam se je li moguće igrati prema vlastitim pravilima, je li možemo biti sami svoj šef ako su sociološke zamke vrlo oštre i svakodnevno padamo na ispitima, imamo li vremena promijeniti stare i loše navike kad je nama zavladao stres-tihi ubica.

Kako vjerovati prirodnom tijeku stvari kada se i taj tijek leluja na vjetru nemira, gubi se tlo pod nogama. Sve one lijepe uspomene blijede pred danima u kojima smo prisiljeni boriti se s ratovima, bolestima, lošim životnim standardom, zapravo , toliko je jasno da pucamo po šavovima. Kultura se guši u mnoštvu prepreka i ograničavanju sloboda koje opet ograničava čovjek. Da, čovjek kao osnovna bit društva u kojem živimo. Postajemo nastrani, nesložni, iskvareni. Ne želim biti patetična i držati se klišeja ali biti će da je počelo…započelo sve ono o čemu je Nostradamus nekada davno proricao. Ja, kao sudionik, kao mali atom ovog velikog bazena zvanog “društvo” i k tome stihoklepac, ne mogu ostati imuna na sve te promjene, dešavanja, nepravde. Istina je da ne bih trebala, ne bih smjela svoje emocije stavljati na giljotinu, no, po prirodi sam takva pa kad već nisam u moći, učiniti nešto veliko, zrelo i pametno i sudjelovati na glavnoj sceni, onda sam odlučila uhvatiti se u koštac sa nekim od aktualnih problema, pišući stihove.

Knjiga je objavljena u digitalnom obliku i može se čitati na stranici issuu.com