Foto: Pixabay
TREBAŠ SE UDATI
– Život je jedan – veli Babak dok se izležavamo u avionskim sjedalicama. – Imaš prekrasna usta i oženio bih te da nemaš tog tipa što te čeka u Zagrebu. I da nisi potpuno luda…
Smijem se. Ne prestajem se smijati. Babak priča kako je nekoć, prije četvrt stoljeća, njegova obitelj zbrisala iz Irana. Posjetio je rodni kraj prije petnaestak godina.
– Nikad više – kesi se. – Život je prelijep i prekratak da bih ga trošio na pogrešne zemlje i pogrešne ljude.
Babak izgovara moje rečenice. Gledam ga sumnjičavo. Zar mi čita misli?
– Hoćeš da se ipak vjenčamo? Zbog usana. Promatrao sam te dok si spavala.
Onda nastavlja brbljati o računalima, Njemačkoj, gradovima, sestrama, curama… Klepeće na tečnom engleskom, moj katastrofalni nadopunjuje i ispravlja, daruje mi čokoladice, priča o oblacima, avionima, morima, filmovima…
Smijemo se.
Možda bih se ipak trebala udati? Ponovo. Drugi put.
– Produži sa mnom za Vancouver, tamo je puno toplije.
Upravo sam svečano izjavila da mrzim zimu, sanjke i snjegoviće, a Babak pronalazi razloge da mu se pridružim. Izlazimo iz aviona kao bračni par, prolazimo kontrolu putovnica, trčimo. Dočekujemo kofere, on ih stavlja na kolica.
– I? – pita.
– Čeka me prijateljica. Moram ostati u Montrealu.
– Šteta. – Babak je nestrpljiv. – Ako se predomisliš, ovo je moj broj telefona.
Život je jednostavan – gura mi ceduljicu u džep.
Brak, mislim. Život, mislim. Djeca. Ozbiljni, ozbiljni svjetovi.
– Ćao! – pozdravlja Babak.
– Bok! – prijateljica mi se baca u zagrljaj.
Marc se pojavljuje iza stupa. Znam ga s fotografija. Markantno lice, kratko tijelo. Viša sam od njega. Jedini nizak muškarac kojeg sam ikad šljivila bio je Al Pacino. Još uvijek uzdahnem kad ga ugledam na televiziji. Marc mi pruža ruku. Nisam oduševljena. On jest. Znam biti zgodna. Ali kad postanem pametna, muškarci se ohlade. To ih zamara, a ja volim biti pametna i zahtjevna. Zato i jesam rastavljena već desetljećima. Svi pobjegnu od mene glavom bez obzira. Osim toga, postanem cendrasta kad se zaljubim. Samo pričam o ljubavi, sva se rastapam i hormoni se rasplešu. Zakompliciram sve s filozofijom i nekim uvidima koji nikome ne trebaju. Uglavnom, istina je, postanem grozan komad. Slatki Babak me nije vidio u toj fazi, zato je i bio tako oduševljen.
Marc je rastavljen, Židov iz Maroka. Kombinacija za ubiti vola. Prijateljica se nada da ću naći srodnu dušu prije negoli umrem i uvaljati me u zaštitničke muške ruke jer zna kako je teško biti spisateljica i samohrana majka u neovisnoj Hrvatskoj. Zdimila je i sama prije dvije godine i pokušava me dovući u Kanadu. Zime su duge i hladne, a prijateljstva rijetka.
Marca smo pozvali na Božić na puricu. Prvi put jedem puricu, s maslacem koji joj je još prije zamrzavanja uštrcan pod kožu. Božanski okus. Marc je donio vino, sladoled i brblja na mobitel. Gleda me ispod oka, zadovoljan je mojim fizičkim izgledom. Ja se pak držim hladno, a osjećam se krajnje glupo. Tip mi se ne sviđa, ali znatiželjna sam. Ponekad se prepuštam događajima ne razmišljajući. Uglavnom, darujem mu grafiku, školjka, modro u modrome. Pita me što to znači. Na svom trulom engleskom odgovaram, ništa, doista ništa.
Prijateljici je neugodno, namjestila mi je frajera i dovabila me u Montreal, a moralo me se zbilja pokrenuti iz moje uobičajene letargije da se rastrčim po raznim uredima i veleposlanstvima ne bih li dobila vizu. Trebao je postojati jak razlog. Osim svega, djeca su mi se sa svojim pubertetima i nepubertetima, ocjenama i predodžbama o tome kakve bi majke trebale biti popela navrh glave. Uglavnom, taj se Marc već godinu dana kuhao u loncu. Marc i civilizacija. Možda je on onaj pravi. Dao Bog. Vlasnik zlatarske radionice, rastavljen, sa životnim iskustvom. Može, pristala sam.
Pijemo vino, a ja mislim na tipa kojeg sam ostavila u Zagrebu. Odnekuda iskrsnuo baš kad sam već kupila avionske karte i sve ugovorila i odlučila kako ću vladati svojim životom, ma što to bilo. Upao je u kadar i gle, već je u glavnoj ulozi. Djeca izblijedjela do sivila, prijateljice ponestale, a ja zatelebana u frajera što me gleda ispod naočala i duhovit je da crkneš. Marcovu fotografiju sam pospremila u ladicu pisaćeg stola i najradije ne bih nigdje putovala. Bila bih glupa, zaljubljena i cendrasta do iznemoglosti, ali na svu sreću, moram otperjati s ovih prostora. Kad se vratim, već ću to nadoknaditi i postati grozna pa će tip zbrisati, zasjavši i nestavši na mom ljubavnom nebu poput munje.
Marc me zove da idemo u Down Town na piće. Odijevam se u neki kostimić kupljen u Grazu, prilično vojničkoga kroja. Za svaki slučaj. Na noge nazuvam bakandže kupljene prije tri godine čija se peta već poprilično oglodala. Marc je odjeven u Huga Bossa i ima golemi Rolex na ruci. I zlatnu narukvicu. Moj sat je lažni Gucci s rasprodaje u Nami. Mislim da smo idealan par.
U Down Townu ništa ne radi, za Boga miloga, pa Božić je! Marc je živčan jer mora pješačiti s nepoznatom ženskom po Rue St. Catherine, slušati njezin grozan engleski, a sve to na minus petnaest Celzijevih s vjetrom. Objašnjava kako su najamnine za unajmljivanje poslovnog prostora u posljednjih nekoliko godina narasle tristo posto i kako će nas Kinezi uništiti svojom jeftinom radnom snagom. Prije toga dovukao me u svoju kuću pa sam prošla kroz garažu i neko predsoblje zatrpano stvarima i ukopala se na stubama koje su vodile u sablasno veliku i sterilnu kuhinju. Marc je otvarao i zatvarao vrata raznih soba, primijetila sam da mu nedostaju slike na zidovima. Zbilja znam pogoditi dar. Školjka, i još modra, zidovi, i još modri. On je nešto tražio, a ja sam stajala na stubama kao postojani kositreni vojnik i bila apsolutno neženstvena i antipatična.
Na povratku, u automobilu, Marc me upitao bih li se udala za njega. Gotovo sam se zagrcnula. Naime, sastanak je bio apsolutno katastrofičan i koliko mi se činilo, već smo se mrzili. Možda to i nije tako loše za početak veze, pomislila sam, zadovoljna što mi s brakovima u Kanadi tako dobro ide. Ne, ne bih, ipak sam odgovorila. Opekla si se s muškarcima? Oprezno me upitao. Nisam, slagala sam. Ovdje se za tvoju djecu pružaju velike mogućnosti, dodao je. Znam, rekla sam. I ne bi se, znači, udavala? ponovio je. Za brak je potrebna ljubav i nekakva kemija, rekla sam. Tko kaže, sve je stvar dogovora, rekao je Marc i zašutio.
U Kanadi sam ostala tri tjedna. Marca više nisam vidjela. Prijateljica je očajavala što se moram vratiti u Zagreb emocionalno i ekonomski nezbrinuta. Za tipa iz Zagreba izgatala je iz taloga crne kave da ima kompliciranu prirodu. Čim je sa mnom, to je sigurno, potvrdila sam. Uvijek otkrivaš toplu vodu, rekla sam.
U Montrealu sam uživala. Fotografirala sam nebodere i zujala po muzejima. Skitala sam se kao da nikad nisam bila ničija mama i odgajateljica, nego fotografkinja National Geographica koja mrzi djecu i samo je puškom možeš natjerati na udaju. Bilo mi je super.
Prijateljica me sa suzama u očima ispratila na aerodrom. Znala je da se vraćam u surovu stvarnost neisplaćenih dječjih doplataka, smanjenih naknada za rodiljni dopust i neutjerivih alimentacija. Popušile smo posljednju cigaretu ispred aerodroma Dorvala skakućući ispred staklenih vrata koja su se neprestano zatvarala i otvarala. Osjećala sam knedlu u grlu zato što se rastajemo, a i od užasa što se vraćam tamo nekakvoj dječurliji što se muvaju po klasičnim gimnazijama i blamiraju me svojim ocjenama, zakašnjavanjima i općenito svime čime se poštene majke mogu blamirati. Osim svega, tip iz Zagreba je možda pronašao drugu, a ja sam jedva pronašla njega.
Kad sam u Frankfurtu upala u avion Croatia Airlinesa, znala sam da sam na domaćem terenu. Nitko mi nije ponudio brak, a stjuardesa je prolila kavu po mojim novim hlačama kupljenima za deset dolara u Cohoesu. Osjećala sam se šugavo. Gledala sam kroz avionski prozor kako moj također nov kofer od četrdeset dolara dečki u žutim odijelima vitlaju kroz zrak i bacaju na pokretne stepenice koje vode u prtljažnik. Bila sam tužna i umorna.
Tip iz Zagreba dočekao me na Plesu, a kako mi nije potrčao u zagrljaj kao što sam vidjela u filmovima, odmah sam se nakostriješila i pustila najcrnji dio sebe da se predstavi u punom sjaju. Tip me šutke slušao do Buzina, a onda me izbacio iz automobila zajedno s koferom od četrdeset dolara. Stajala sam na kiši roneći suze dok mi nije stao neki vozač crnog golfa, a onda sam i dalje plakala u automobilu žaleći što je jedna ljubavna romansa tako glupo završila. Nisam ni stigla pokazati kako i na koje sve načine mogu biti grozna.
Doma sam došla sva mokra, na rubu živčanog sloma i posve neudana. Djeca su mi se razveselila, skuhala kavu i objavila da je zamorčica Cofi u blaženom stanju, da je bojler crknul, a veš-mašina riknula. Zgrozila sam se nad tim rječnikom i podijelila darove. Tip iz Zagreba me nije nazvao, a onda sam ja zvala njega, ali on se nije javljao. Pomislila sam na Marca, a sljedećeg trenutka već sam tražila Babakov broj telefona. Nažalost, izgubila sam ga.
Čim počnu ljetni praznici, odoh ja u Kanadu ponovno!
Sanja Pilić
O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.
Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.
Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.
