Teče…
Davno je prošlo to vrijeme kad smo zajedno prolazili ovim krajem. Koračali smo koraka lakih, opušteni u vedrini naših misli, razgovora ugodnih, razgovora mekih. Nijesmo se ni onako usput okretali, diveći se nad zelenilom raslinja, uz mile šumske putiće… ni cvrkut ptičica u nekoliko raznih tonaliteta, ni glasanje pijetla s obližnjeg majura, ni igru vjetra, u kosi mladog lišća s drveća, zamijećivali nismo. Toliko smo bili. Ti i Ja.
Ti i Ja. Ja i Ti. Topot naših koraka u zajedničkoj šetnji.
Sad čujem i osjećam sve to. I Tebe. Mada više ne stojiš uz Mene.
Opijena trenutkom. U šumi. Stojim. Sama. Al’ ne Sama. Sve buja, sve zuji, ruji.
Klopoće, grgoće, šljapka, tapka, slijeva se potočić preko malenog slapa…
To mijena teče… svom živom istu snagu za boljitkom, žilicama utače-ka naprijed pokreće…
Andreja Sedak Benčić
