PROČITANO IZMEĐU REDAKA
Danko Ivšinović: TALIJA I JA, Napretkov kulturni centar, Zagreb, 2022.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Nakon četiri objavljene zbirke aforizama, književnik Danko Ivšinović pripremio je i objavio novu knjigu pod naslovom Talija i ja. Riječ je o autorskom izboru epigramskih misli koje je bilježio u posljednjih nekoliko godina. Mahom su to kratke sažete impresije o devijantnim društvenim pojavama i njihovim nositeljima, koje je na našim prostorima porodio rat iz devedesetih godina prošloga stoljeća, a produbio i proširio liberalni kapitalizam u našoj i u gotovo svim bivšim socijalističkim zemljama.
Piščeva misija i obaveza bila je i ostala – da riječju i djelom prokazuju sve ono i one koji uneređuju društvene odnose, i unazađuju ljudska prava i slobode. Kako po svome habitusu i određenju pripada tom intelektualnom krugu, Danko Ivšinović svoja zapažanja o svemu što ga okružuje i provocira kao ljudsko i duhovno biće, javno objelodanjuje u knjigama potpisanim vlastitim imenom i prezimenom, bez straha da će biti krivo shvaćen i pogrešno interpretiran od strane pojedinaca koji se u njima prepoznaju. Čak štoviše, ne libi se opisati ih izrazima koji nisu ugodni sluhu, a koji se koriste u svakodnevnom govoru i u pisanom obliku. Možda će neki od tih sočnih izraza zasmetati leksički osjetljivim čitačima, ali to je više njihov, nego li piščev problem. Jezik je otvoreno polje za sve one koji se njime služe i bave, i njemu ne priliče nikakve ograde u demokratskom društvu, kakvo i mi u posljednjim desetljećima gradimo.
Knjiga se sastoji od epigramsko-aforističnih misli, izreka i dosjetki koje na ironično-alegoričan i satiričan način oslikavaju našu sumornu zbilju ispunjenu seobom naroda sa rodnih ognjišta u potrazi za poslom i sredinom gdje ne dominira ratna retorika koju svakodnevno šire pojedini nositelji vlasti, a propagiraju pisani i elektronski mediji i podivljale društvene mreže. U toj pomami ratom ostrašćenih individua, koja često prerasta u kolektivnu histeriju, kako na lokalnim tako i na nacionalnim razinama, normalni ljudi sve više gube volju za ostajanjem u mjestu i zemlji gdje su rođeni, izrasli i stasali za miran život i stabilan progres.
Svoj stav spram svega što uzdiže rat iznad mira, neum ispred uma, nered ispred reda, a nerad iznad rada, Ivšinović otvoreno i bez dlake na jeziku iskazuje u kratkim epigramskim iskazima poput ovih: Ljudska prava su kao trava. Ili se gaze ili se kose; Koga savjest ne grize, za njega nema krize; Sve je stalo, samo još gnjide ide; Najpoznatija pučka disciplina svih vremena je stezanje remena; Dobra vremena za nas nikada nisu imala vremena. I kao kruna svega toga i sličnoga dolazi piščeva nadopuna pjesme: Bože čuvaj Hrvatsku… od korone, gladi, rata i – velikih Hrvata.
I ne samo od njih, Hrvatsku i njezinu uvjetnu samostalnost odnosno suverenost treba čuvati i sačuvati i od onih pod čije se skute sklonila prije deset godina. Od majčice EU, čija politika nikada nije bila baš posebno naklonjena južnom dijelu Europe. Dolazeće vrijeme pokazat će koliko je ta naklonjenost iskrena i u obostranom interesu.
Aforist i epigramist Ivšinović svoju prosudbu o tom odnosu bilježi u nekoliko epigramskih stihova. U prvom pod naslovom Zemlja mala, između redova otkriva da:
Ima jedna/ zemlja mala/ neću reći koja/, sve je više tuđa/, a sve manje moja.
Iz njegove biografije vidi se da živi u maloj zemlji (Hrvatskoj), a da je rođen u još manjoj (Bosni i Hercegovini), pa je lako zaključiti kako je riječ i o jednoj i (ili) o drugoj. Da se vlas(t)i ne dosjete! Jedna je kalemljena na EU prije deset godina, a druga je u postupku kalemljenja koje će potrajati nekoliko, a možda i još više od nekoliko godina. Za prvu zemlju pisac iznosi jednu, a šta drugo reći nego živu istinu, koja kaže:
Nakon ulaska u EU/ došao je kraj/ svim našim mukama/. Konačno sve konce/ čvrsto držimo/ u tuđim rukama. (Kraj mukama)
Za obadvije, ali i za sve male zemlje podjednako vrijedi epigram pod naslovom: EU, iz koga se vidi kako: U Europskoj uniji/ pravila važe: „Veži konja/ gdje ti/ Bruhelles kaže!“ Samo tako mogu se zaslužiti nužni i žarko željeni poticaji i razna druga bespovratna sredstva za uz nazadovali razvoj poljoprivrede i društva. Da narod manje gladuje i da se za zeru malo više sutrašnjici raduje.
Nije Ivšinović protiv EU, niti protiv bilo čega drugoga. Naprotiv! On samo na sve to gleda iz svoga aforističkog i epigramskog ugla i nastoji ga pojasniti onima koji sve to promatraju drugim očima, ili iz prostora jasli koje se pune državnim i europskim novcima. Njima je danas lijepo, a za sutra, tko pita za sutra? Važno je da njima danas teku med i mlijeko, a sutra mogu teći… krv, znoj i suze. Naravno, ne njihove, već onih iz čijih se džepova taj novac grabi i muze.
Takva je, eto, naša današnja slika i prilika viđena očima i oslikana mišlju književnika i akademskog glazbenika Danka Ivšinovića. Rođenog Mrkonjić-građanina, a od minulog rata za ‘ničiju zemlju’, nastanjenog Gospićanina. Pesimistična u realnoj mjeri minulog vremena i optimistična u nadi da će sutra, ipak, biti bolje. Barem za one koji to sutra dočekaju u blaženom miru i svekolikoj ljudskoj sreći.
Za pisca kao utješna misao vrijedi ona zapisana u epigramskoj poruci koja glasi:
Tko čita između redaka – načitan je. Koga pročitaju između redaka – pročitan je.
To je moto knjige i literarni moto našeg života!
