Foto: CK
„Ah, gdje su se na svijetu zbivale veće ludosti nego kod supatnika? I što je na svijetu nanijelo više patnje od ludosti supatnika? Teško svima koji ljube, a još se nisu vinuli na visinu što je iznad njihove sućuti! Tako mi je vrag nekoć govorio: `I bog ima svoj pakao: to je njegova ljubav prema ljudima´. A nedavno sam ga čuo kako govori ove riječi: `Bog je mrtav; od sućuti prema ljudima umro je bog´.“
Upravo zbog ove rečenice „Bog je mrtav“,i „umro je Bog“, Nietzsche i njegovo djelo postigli su kultni status i to ne samo u svjetskoj književnosti, nego i u filozofiji, razvoju ljudske misli i mnogo, mnogo dalje nego što je to on i sam mogao zamisliti. Njegovo djelo, voljeli su ili vole poneki anarhist, komunist, ateist, obožavali su i obožavaju fašisti, nacisti i današnji skinheadi i neonacisti. Sve ovo nam govori da je došlo do mnogih zabluda i nesporazuma oko razumijevanja njegova djela i sve to nam daje za pravo da se upitamo, tko je zaista bio Friedrich Nietzsche i što je u stvari želio poručiti sa djelom „Tako je govorio Zaratustra“?
- Naslov knjige: Tako je govorio Zaratustra
- Autor: Friedrich Nietzsche
- Naslov izvornika: Also sprach Zaratustra
- Broj stranica: 311
U kontakt sa ovim djelom, došao sam kad sam od poznanika, tada već bivšeg skinheda, (ali i dalje sa ukorijenjenim desničarskim svjetonazorom), čuo o Nietzscheu, i njegovoj viziji nadčovjeka, koju su zdušno prihvatili nacisti za svoju ideju Arijevske rase. Dakako, znamo da su na njihove ideje utjecale mnoge stvari, ali navodno, i Nietzscheova knjiga je bila jedna od nadahnuća. Kada sam tog poznanika upitao da li je pročitao knjigu, odgovor je naravno bio ne, ali drugi skinheadi su mu tako rekli (koji također vjerojatno nisu čitali ovo djelo ili ga sigurno nisu razumjeli). Ništa u naprijed ne osuđujem, pa sam se prihvatio čitanja te knjige. Već nakon nekoliko stranica, doživio sam veliko iznenađenje, jer sam shvatio da sam u ruke primio vrhunsko remek djelo, djelo kakvo do tada (a ispostavilo se i kasnije), nisam primio u ruke. Kao prvo, dojmilo me je to, što je knjiga pisana kao jedna poezija, cijelo djelo je djelovalo kao jedna velika pjesma. Takvo pisanje se zove „pjesmotvor“, odnosno filozofiranje-pjesnikovanje. Takvo pisanje, ujedno i olakšava čitanje, jer doista pomalo djeluje kao čitanje velike pjesme. Nietzsche nije pisao samo običnu filozofsku priču. Daleko od toga. Nietzsche je pričao o putovanju čovjeka i njegove duše, o metafizici, o životu iznad života, o primitivnom čovjeku i njegovom putu kako da se izdigne iznad svoje primitivnosti da bi došao do samospoznaje, da bi došao do nadčovjeka!!! Ovo je djelo je bunt! Bunt protiv ljudske gluposti, naivnosti i primitivnosti. Bunt protiv samoga sebe (čovjeka) i svojih primitivnih i plitkoumnih potreba i želja. Bunt protiv boga kakvog su poznavali ljudi toga doba i bunt protiv morala!
„Čovjek je nešto što treba biti prevladano: i zato trebaš ljubiti svoje kreposti – jer od njih ćeš propasti; Stvarati nove vrijednosti – to niti lav još ne može: no stvarati sebi slobodu za novo stvaranje – to može moć lava; S vašim vrijednostima i riječima o dobru i zlu vi provodite nasilje, vi procjenjivači vrijednosti: i to je vaša skrivena ljubav i sjajenje, drhtaj i prelijevanje vaše duše.“
Doista, u ovom dijelu postoji jedna duboka i fundamentalna poruka o nekom nadčovjeku ili Übermensch. Ali do tog čovjeka se ne dolazi načinom koji su si protumačili određeni ljudi sa određenim političko i psihičko nastranim idejama. Nietzsche nam šalje iznimno duboku poruku. To je poruka za koju ipak moramo imati trunku svijesti o sebi i životu. To je poruka o poniranju u tamne pećine koje leže duboko u nama. Jer u toj tami, okovan i zapostavljen leži nadčovjek, o kojem upravo i piše Nietzsche.
Ali da bi mogli pravilno tumačiti njegovo djelo i razumjeti poruku koju je želio poslati, prvo bi trebali znati nešto o njegovom životu. Njegovo djelo i poruku koju je želio poručiti, možemo sažeti u samo jednu jedinu rečenicu koja je napisana na kraju ove recenzije, ali krenimo od početka. Nietzsche je bio vizionar, mistik, genijalac i luđak. Bio je vegetarijanac i humanist. Ovo djelo je završeno 1885. godine. Iako je negirao boga i općenito vjeru, u to vrijeme, takav stav više nije bio nikakva novost. Da podsjetimo. Već je Karl Marx, davno prije Nietzschea podigao glas bunta protiv vjere. Marx nije bio jedini, a niti prvi buntovnik u tim vremenima, bilo je tu mnogo filozofa i znanstvenika koji su javno izražavali svoje stavove i misli koje nisu bile u skladu s crkvom (Darwin, Spinoza, Engels, Bakunjin, itd). Dakle, Nietzscheve ideje nisu bile nešto novo, ali ih je izrazio na svoj osebujan način. To je bilo vrlo zanimljivo povijesno razdoblje za filozofiju i razvoj ljudske misli. To je bilo doba, kada je crkva izgubila svoju moć i više nije mogla javno proganjati i ubijati ljude. I konačno, čovjek je imao slobodu progovoriti. Došlo je do velike pobune protiv crkve i Boga. Počelo je novo doba filozofije. Tad su se počeli javljati veliki filozofi koje će kasnije imati veliki utjecaj na ljudsko društvo. Pobune su se javljale i u samim crkvenim redovima (Spinoza), a Nietzsche im se pridružio. On je radio na razotkrivanju lažnih vrijednosti i zabluda koje su se nalazile u religijskim organizacijama. I na tome je radio do kraja svog života. U određenim krugovima ljudi (koji se čvrsto drže svojih plitkoumnih uvjerenja), postoje zablude oko Nietzschea i njegovih djela. Postoje vjerovanja da je on bio antisemit, tvorac ideje o nekoj nadrasi i tako dalje. No to su samo mitovi. Njegov život i njegova filozofija, ipak nam prikazuju njegovo pravo lice. On nikada nije bio nacionalist ili antisemit. Nikada nije ništa govorio protiv židova ili ljudi drugih nacionalnosti ili vjere, čak dapače, javno je pozivao (Vatikan) da se osude progoni židova. Već sam taj proglas, dovoljno govori o njemu. Kao da je predvidio što će se relativno brzo nakon njegove smrti dogoditi!
„Ostanite mi vjerni zemlji, braćo moja, sa svom moći svoje kreposti! Vaša darežljiva ljubav i vaša spoznaja neka služi smislu zemlje! Tako vas molim i zaklinjem. Još se korak po korak borimo s gorostasom slučajem, i nad cijelim čovječanstvom vladao je dosad još nesmisao, bez-smisao. Vaš duh i vaša krepost neka služe smislu zemlje, braćo moja: i neka vrijednost sviju stvari bude od vas iznovice postavljena! Zato trebate borcima biti! Zato trebate stvarateljima biti!“
U biti, njegova sestra, Elisabeth, je predstavljala brata kao idejnog tvorca neke nadrase i antisemita. Za njega, tadašnji moral i vjera, su bili potpuno neprihvatljivi i bili su stalno podložni njegovim kritikama. Bio je veliki kritičar vjere i općenito društva, no nije bio niti čisti materijalist. Uvidio je da vjera i znanost imaju neke sličnosti i tu je pozivao na oprez. Neke njegove filozofske teorije su manjkave, kao što je vjerovanje da „čovjeka u životu tjera želja za moći“, i time je želio dati jednu drugačiju tezu o ljudskoj evoluciji za razliku od Darwina kojemu se divio. No, danas znamo da ljudsko djelovanje u životu, ipak nije gonjeno isključivo željom za moći. Imao je neke seksističke izjave što je gotovo sigurno uzrokovano time što ga je jedna velika ljubav (Ruskinja), odbila kad ju je zaprosio, od čega se možda i nikada nije opravio. Unatoč nekim njegovim svojeglavim idejama, ne može mu se poreći veliki utjecaj na književnost, filozofiju i razvoj ljudske misli. O njemu se može još mnogo toga napisati, ali ove crtice će biti dovoljne da se razumije da je u biti Nietzsche bio humanist i vizionar nekog boljeg čovjeka, nadčovjeka – Übermensch!
Doista. Ako se neki dijelovi izvuku iz konteksta, doista ih je moguće potpuno krivo shvatiti – Nietzsche je pozivao na rat, na rat protiv čovjeka! Jer, samo ako se pobijedi i porazi čovjek, tek tada možemo probuditi nadčovjeka! Borba protiv čovjeka, odnosno protiv samih sebe je jedini rat i jedina borba koju imamo i moramo obaviti.
„Braćo moja u ratu! Stubokom vas ljubim, jesam i bio sam vama jednak. A najbolji sam vam neprijatelj. Dopustite mi zato reći vam istinu; Svojega neprijatelja trebate naći, svoj rat trebate voditi i za svoje misli; Ne savjetujem vam rad nego borbu. Ne savjetujem vam mir nego pobjedu. Vaš rad neka bude borba, vaš mir pobjeda; Rat i odvažnost učinili su više velikih stvari nego ljubav prema bližnjemu!“
Čovjek tada a i danas, velikim djelom živi u nesvjesnom stanju što je uzrokom nerazumijevanju same biti života pa tako i ovih misli i poruka. Čovjek je sve krivo shvatio. Za usporedbu, ono što je Nietzsche želio poručiti, to se kod muslimana zove džihad! Ta riječ je također potpuno krivo shvaćena, izokrenuta i okaljana zbog čovjeka o kojem govori Nietzsche. Fundamentalno značenje te riječi je unutarnji rat, borba protiv unutrašnjeg đavla, džihad je poziv na sveti rat protiv samoga sebe! Ali čovjek je sve krivo shvatio, ne samo njegovo djelo, nego i sve ostale svevremenske poruke, što se najbolje može vidjeti na fundamentalnim porukama koje počivaju u srcu svake vjere. Dakle poruka je pozivanje na rat protiv ega, lažljive i primitivne individue. Ako nju pobijedimo rađa se novo biće, novi čovjek. Stanje u društvu koje je kao i danas bilo kaotično i primitivno navelo ga je da shvati da je rat protiv samog sebe put kojim moramo poći – put pobjede protiv primitivnog ja.
„No najgori neprijatelj što ga možeš susresti vazda ćeš biti ti sam sebi, sam vrebaš na se u špiljama i šumama.“
I upravo je o tome pisao, o unutarnjoj borbi!!! On je vjerojatno cijeli život vodio unutarnje borbe. Imao je probleme psihičke naravi (doživio je mentalni slom), neuredan život (posjećivao javne kuće), a imao je i fizičke bolesti (navodno sifilis i rak mozga). Tijekom vremena, očito je uvidio sve ludosti društva (a i svoje), i postao je veliki kritičar društva i morala! On je svakako jedna od osoba koja je imala puno toga napisati o unutarnjim borbama. Kao što kaže jedna izreka – ponekad se prvo moramo izgubiti da bi se našli. Tako je bio slučaj i s njime. Bio je izgubljen, pa je našao svoj put, ali na kraju, čini se da je ovaj veliki teret, a to je život, za njega bio prevelik i pretežak.
„Vratite, poput mene, odletjelu krepost natrag k zemlji – da, natrag tijelu i životu: da podari zemlji njezin smisao, ljudski smisao!“
Govorio je i o ljubavi prema onome koga najmanje poznajemo, prema onome tko nam je najudaljeniji, a to nije nitko drugi doli mi sami, našem Ja.
„Tiskate se oko bližnjeg i imate za to lijepe riječi. No ja vam kažem: vaša ljubav prema bližnjemu je vaša loša ljubav prema vama samima. Bježite k bližnjemu pred samima sobom i rado biste od toga načinili krepost: ali ja prozirem vašu `nesebičnost´; Htio bih da ne možete izdržati sa svim mogućim bližnjima i njihovim susjedima, tada biste morali sami iz sebe stvoriti svojega prijatelja i njegovo prekipjelo srce; Vaša loša ljubav prema samima sebi čini od vaše samoće tamnicu; Braćo moja, ne savjetujem vam ljubav prema bližnjemu: savjetujem vam ljubav prema najudaljenijem.“
Nietzsche je bio vizionar i mistik, on je gotovo došao do ruba same spoznaje istinske biti čovječnosti, ali nije uspio izdržati teret društva. Imao je viziju o nekoj novoj Zemlji, o Zemlji koju će nastanjivati probuđeni čovjek, a njega je zvao nadčovjek. Taj nadčovjek je uzdignut iznad svojih primitivnih i životinjskih žudnji, uzdigao se iznad potrebe plitkoumnih ideja. Sam Nietzsche je dio života proveo u zadovoljavanju plitkih želja (posjećivanje javnih kuća), a jednim djelom, kad je sazrio, u borbi protiv unutarnjeg primitivnog čovjeka i traženju smisla života i postojanja. Za njega, Bog nije postojao, ali je bio svjestan, da čovjek uvijek u nečemu traži smisao postojanja. I tako je krenuo putem filozofije metafizike.
„Da bi stvaratelj sam postao djetetom koje se novo rađa, mora htjeti biti i porodilja i porodiljina bol; Uistinu, kroza stotinu me duša vodio moj put i kroza stotinu zipki i porođajnih bolova. Mnogo sam oproštaja već uzeo, poznajem zadnje sate što paraju srce.“
No, čitajući dalje njegovo djelo, dolazimo do prave i fundamentalne poruke.
„Vaša ljubav prema životu mora biti ljubav prema vašoj najvišoj nadi: i vaša najviša nada mora biti najviša misao života! No vašu najvišu misao trebate dopustiti da vam zapovjedim – a ona glasi: čovjek je nešto što treba biti prevladano. Tako živite svoj život poslušnosti i rata! Što vrijedi dug život! Koji ratnik hoće biti pošteđen! Ne pošteđujem vas, ljubim vas stubokom, braćo moja u ratu!; Krvava znamenja su zapisivali po putu kojim su hodili, a njihova ludost učila je da se istina dokazuje krvlju. No krv je najlošiji svjedok istine, krv će zatrovati najčišći nauk još do zaslijepljenosti i mržnje srca.“
Na kraju krajeva, Nietzsche je imao viziju. Imao je viziju čovjeka koji će se uzdići iznad primitivnih nagona, iznad svoje gluposti, pohlepe, plitkoumnosti. Potrebno je da se odmaknemo od mehanicističke filozofije da bi razumjeli njegove riječi i da bi spoznali pravu bit njegove poruke. Ovo je vrhunsko remek djelo svjetske književnosti koje je imalo duboke i dalekosežne utjecaje na filozofiju i razvoj misli. Nietzsche, je pisao svojim posebnim stilom, koji nije toliko čest. A još k tome, pisao je o dubokoj ezoteriji, pisao je o dubokoj filozofiji i misteriji ljudske duše i života! On je pisao o tome kako transcendentirati čovjeka kako bi došli i spoznali nadčovjeka. Ako ste ljubitelj knjige, jednostavno vam se ne smije dogoditi da vam ovo djelo ne dođe u ruke! Nietzsche, je bio duša koja je upala u nepoznati svijet, osjećao se je kao izgubljeni stranac, kao da je pao sa druge planete. Ljudsko ponašanje mu je bilo čudno i strano njegovom umu i duhu. Taj teret je za njega bio preveliki, nije ga izdržao, umro je u mukama. Ali, uspio nam je ostaviti svevremensku poruku za one koji će biti spremni da ju prime i razumiju.
„Tisuću staza ima kojima se još nikada nije išlo, tisuću zdravlja i prikrivenih otoka života. Neiscrpljen i neotkriven još uvijek je čovjek i čovjekova zemlja. Bdijete i osluškujte, vi samotnici! Iz budućnosti stižu vjetrovi s tajanstvenim lepršanjem krila, a finim ušima pristiže dobra vijest. Vi današnji samotnici, vi što se izlučujete, vi trebate jednom biti narodom: iz vas, koji ste sebe sami izabrali, izrast će izabrani narod – a iz njega nadčovjek. Uistinu, zemlja će još postati mjestom ozdravljenja! I već se oko nje obavija novi miris, koji donosi spas – i nova nada.; A to je veliko podne kad čovjek stoji na sredini svoje staze između životinje i nadčovjeka i svoj put k večeri slavi kao svoju najvišu nadu: jer to je put k novom jutru. Tad će onaj koji zalazi sebe sama blagoslivljati što je onaj koji prelazi, a sunce će mu njegove spoznaje stajati u podnevu. Svi su bogovi mrtvi: odsad hoćemo da živi nadčovjek – to neka jednom na veliko podne bude naša posljednja volja!“
U konačnici, cijelo ovo djelo, mogli bi svesti na samo jednu jedinu rečenicu koja nam odlično dočarava ovu svevremensku poruku:
Čovječe spoznaj sama sebe
Tako je govorio Zaratustra
