Recenziju piše: Denis Kožljan
Još uvijek u meni žive uspomene na posjetu Lukavcu , Tuzli, Gračanici i okolnim mjestima, spominjanim u najnovijoj knjizi Atifa Kujundžića, bosansko-hercegovačkog književnika. Kao da su sada, tu ispred mene, oni predivni osunčani proplanci, potoci bistre vode, šumoviti zeleni predjeli, a priznajem nigdje dok sam tako putovala tuzlanskim krajem, nisam vidjela natpis mjesta – SMOLUĆA.
Možda se prevarih, a možda je autor, ove impresivne knjige, bio u pravu da je ovo srpsko selo, nekad…nekad pitomo i napredno, nestalo s lica zemlje, zahvaljujući politici, nekim velikosrpskim idealima, besmislenosti prljave politike koja je dovela do toga da tamo devedesetih, Smoluća i njeni ljudi, strašno trpe i satru se njihovi korijeni. Jednostavno mi bješe nepojmljiva činjenica, a koja govori do u detalje iz pera Atifa koji je u to ratno vrijeme bio i novinar, da je jedno mjesto, jedan dio naroda, da se jedno selo, uspjelo uhvatiti smolom, zaluditi idejom Srpske Demokratke Stranke i njenim vođom, psihijatrom Radovanom Karadžićem. No, na žalost, autor nas, na jedan kako informativan, tako i samo njemu, realističan način, upoznaje sa teškom situacijom koja je 1992. zahvatila obronke Ozrena, sela u okolici, koja su mržnjom, idejom velikosrpstva, dospjeli u okruženje, kada je seljak bio prisiljen prodati kravu za kupiti pušku. Atif, do u svaki detalj, kao ne samo puki izvjestitelj već i analitičar tih ratnih zbivanja, svoga čitatelja ali i svijet, načinom postavljanja svog književnog uratka, želi upoznati sa neizlazećom, hladnom, mračnom situacijom koja je stanovnicima tuzlanske krajine, njenih predivnih šumaraka, voćnjaka i ponajprije, neposrednosti ondašnjih stanovnika, bila nametnuta, a sve u cilju pokušaja zasljepljivanja, šutnje i zataškivanja jedne ubilačke i nesmismislene politike, s ciljem egzodusa, etičkog čišćenja i širenjem težnje za vlašću.
Ima li uopće potrebe, sada, dvadeset i više godina poslije, pitati se ZAŠTO, ZBOG ČEGA, KAKO… sve to…. Što se to rojilo u glavama ovih doktora, tobože psihijatara, koji su svoju zakletvu humanosti, zlouporabili, prisilivši pojedince, a kasnije i masu uza sebe, zaludivši ih svojom prljavom politikom, lažima. Kujundžić, zna, jer ima on i neke godine, mnogo je toga prošao, doživio, Kujundžić ima mudrosti, a napokon i „muda“ da o toj teškoj problematici progovori u više svojih djela, a onda napokon i o selu Smolući čiji su stanovnici protjerani, izluđeni i nikad više imali ili dobili mogućnost vraćanja u svoje mjesto. Hm, nije ništa bolje bilo ni s ostalim stanovništvom tog pitomog bošnjačkog kraja jer i Muslimani su jednako tako , bili ako ne u potpunosti, a ono barem djelomično uhvaćeni u smolu, u tu ljepljivu, teško skidivu tekućinu koju su prosuli tadašnji SDS-ovci, svojim rigidnim, fašističkim stavovima.
Jako mi je teško pisati o ratu, mržnji, i silovanjima, o svemu onome što autor tako jasno izvještava o svom uratku, samim time jer sam na vlastitoj koži doživjela traume, iako u jednom sasvim drugom obliku, no, sasvim je uočljivo kako rane bole, kako sjećanja nikad neće izblijedjeti…a možda ne smiju.
Poznavajući i osobno, Atifa, sasvim pouzdano mogu reći, da on generacije koje su se tek rodile poslije svih onih mučnih događanja, upoznaje sa svim ovimteškim, ratnim događanjima kako Smoluće tako i Lukavca, Donjih i Gornjih Smolića, Ratiša, Srebrenika….To, što su se usudili učiniti jezivi pobornici jedne mrske politike i što je u onim devedesetima uspjela zabilježiti u svom dnevniku, djevojčica Mira Iljić, usavršio je , uporabom svog iskustva naš dragi Atif Kujundžić. Jedno je samo bolno i istinito:“Pale su mnoge nevine žrtve, nestalo je i spaljeno mnogo sela, zaselaka i ognjišta kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj, pa i u Srbiji…To je samo jedina prava istina, za čije postojanje zna i takozvani Sud u Hagu ali očito je da kako se Srbi nikada više nisu vratili u svoju Smoluću, tako ni jedno sunce, ni jedna ruža, jedino možda prijateljski stisak ruke i pročišćenje razuma ljudskih glava, može dovesti povijest jednog naroda u jednu svjetliju točku. Sasvim je jasno da Atif to jako dobro zna… no, nikad nije viška, istinu ponoviti… ako ništa, a ono neka služi kao jasan dokaz nekim nadolazećim naraštajima.
Čestitke autoru za ovo krasno djelo, pisano možda s dozom ironije, ali istinito, realistički.
hvala