Foto: Pixabay i C.K.
Sloboda pokreta u slobodi misli, recenzija romana Apneja, L. Amurri
Sloboda pokreta u slobodi misli, recenzija romana Apneja, L. Amurri
piše: Denis Kožljan
Roman Apneja vrlo je dirljiv, ali niti u jednom trenutku patetičan. Lorenzo Amurri prikazao je puno toga što je preživio i s vedre strane iako mu u tim trenucima sigurno i nije bilo do smijeha. Njegovo tijelo nije izdržalo ali ostavio je vrijednu ostavštinu koja može pružiti snagu kako unesrećenima tako i njihovim obiteljima i okolini.
Volim čitati djela ovakvog tipa, možda zato što sam u životu susretala se sa sličnim situacijama poput glavnog junaka. Sličnima utoliko što me tjelesna spriječenost blokirala u prodoru mog duha u vanjski svijet u onakvom obliku kakvom sam željela. Da, i kod mene je poput Lorenza, dolazilo do situacija i momenata kad sam ostavljena od svih ležala u bolničkom krevetu, ne očekujući neko patetičko smirivanje i podršku, nego samo lijepu riječ ohrabrenja…Da li sam je i dobila…opisala sam i mojoj autobiografiji.
Ukratko o Apneji:
Lorenzo Amurri ima dvadeset šest godina i živi u Rimu s djevojkom Johannom. Glazbenik je, svira gitaru u rock bendu i živi punim plućima. Tog mu se jutra nikako nije dalo ustati iz toplog kreveta da bi otišao na skijanje s prijateljima. Ipak je ustao. I to je bio posljednji put da je stao na vlastite noge. Od pada na skijalištu potpuno mu je uništena kralješnica i izgubio je osjet od struka naniže. Nakon borbe za život i mjeseci rehabilitacije u švicarskoj klinici vraća se u obiteljski dom i započinje ono što liječnici groteskno nazivaju “normalnim životom”. Nakon što su mu se svi snovi rasplinuli u trenutku snježne bjeline, piše svoju istinu o tome kako živjeti i preživjeti u zatvoru vlastita tijela. Ovo je istinita priča lišena patetike i tabua, priča o paklu ovisnosti o drugim ljudima, priča u kojoj je bez zadrške ogoljena seksualna i fiziološka intima o kojoj se rijetko govori, a gotovo nikada ne piše. Ono što guši u Amurrijevoj apneji nije nedostatak zraka, već misli o samoubojstvu i nemogućnost bavljenja najvećom životnom strašću – glazbom. Miljama daleko od težnje da postane površno motivacijsko štivo, u ovom se hrabrom romanu skriva put ljudske duše od rezignacije do prihvaćanja. Put na kojemu će uvidjeti da jedina istinska sloboda pokreta leži u slobodi misli.
A kako, koliko upornosti i strpljenja, vremena i boli za izboriti se za slobodu misli? Teško je to realizirati bez podrške, bez supporta najbližih ali i zajednice u cjelini.
CITAT:
“Sloboda misli je sloboda pokreta.
Jer mašta je ta koja me drži vezanim za ovaj život. Mogućnost da budem što želim, gdje želim, i najviše od svega, kako želim.
Ipak, nije sve bilo jednostavno niti se događalo preko noći.”
CITAT:
“U mojoj duši već mjesecima pada kiša.
Razvedravanje se ne očekuje.”
I što učiniti, je li mašta ta svjetla točka, ta tanka nit i granica između svjetla i tame. Čovjek si u takvim životnim situacijama jednostavno treba i mora dozvoliti prodor mašte i prelazak u ono “drugo JA”
Istina je to, što mladi Lorenzzo promišlja u danima s kojima se bori za opstanak i život uopće, sa pesimizmom jer kako kaže”razvedravanje se ne očekuje”
CITAT:
“Uvijek mislimo da imamo na raspolaganju sve vrijeme ovog svijeta, da mnogo toga možemo odgoditi: prije ili kasnije, i to ćemo učiniti. I dobro je da je tako, jer inače ne bi bilo života, ne bi bilo slobode. Ali sad se sve promijenilo i nema te cijene koju ne bih platio za priliku da ponovno drugačije proživim mnoge komadiće života, da se ponovno nađem u prošlim situacijama i izaberem drugačiji put. “
Eh, i svi bismo možda jednako tako mislili kao glavni junak romana, no, sudbina je ipak krojena drugačije i često nas ne sluša pa sviđalo se to nama ili ne.
Roman Apneja djelo je koje svakako treba pročitati kako bismo bolje razumjeli kako osobe koje su iznenada u naponu snage postale tjelesno ograničene ali i same sebe u odnosu na njih. Lorenzo Amurri opisao je događaje i osjećaje koji su slijedili tijekom dugotrajne i bolne rehabilitacije te povratka kući u krug obitelji i prijatelja. Dugo mu je trebalo da prihvati svoje novo neželjeno stanje i da odustane od pomisli ali i pokušaja suicida.
Medicinska sestra Claudia uglavila je Lorenzu olovku među prste i naredila da napiše nešto. Taj prvi samostalni pokret probudio je Lorenza.
Unatoč financijskoj situiranosti obitelji, Lorenzo se morao boriti i s birokratskom procedurom kako bi ostvario svoja prava na njegu. Nakon povratka kući prijatelji i rodbina posjećivali su ga, ponekad, i češće no što je Lorenzo želio ali nakon nekog vremena ljudi su se počeli vraćati svojim životima što ga je uznemirilo i povrijedilo.
Kako i ne bi. U takvim teškim trenucima, čovjek dolazi do zaključka koliko smo si jedan drugome vukovi, a ne ljudi, prijatelji. Tada nastupa razočarenje, frustracija, nova napetost u duši koja gasi svaku nadu.
Unatoč financijskoj situiranosti obitelji, Lorenzo se morao boriti i s birokratskom procedurom kako bi ostvario svoja prava na njegu. Nakon povratka kući prijatelji i rodbina posjećivali su ga, ponekad, i češće no što je Lorenzo želio ali nakon nekog vremena ljudi su se počeli vraćati svojim životima što ga je uznemirilo i povrijedilo.
CITAT:
“U prvom trenutku svi se iz petnih žila trude da ti pomognu, da ti budu blizu u svakom času; zatim te više ne mogu gledati nepomičnog i lišenog reakcije i postaju frustrirani od nemogućnosti da promijene situaciju; na kraju dolazi do razdraženosti od pogleda na tebe i jedini lijek postaje bijeg.
Niti obitelj nije funkcionirala kao nekada, Lorenzo je prije bio zatvoren prema majci, bratu i sestrama, sada nije znao kako se ponašati. Njegove promjene raspoloženja teško je podnosila i jedva dvadesettrogodišnja djevojka Johanna koja ga je čitavo vrijeme nesebično bodrila. Lorenzo razmišlja da li bi se drugačije ponašao da je znao što ga čeka.”
Psihičko razrješenje svoje situacije Lorenzo je usporedio s apnejom, nemogućnošću disanja, u jednom trenutku shvatio je kako je on taj koji zadržava dah i skriva se iza nesreće i boli.
CITAT:
“Moje novo tjelesno stanje sa sobom je donijelo i duševno stanje koje je sakrilo moju osobnost, a ona je ono najvažnije što imamo. Ona nas čini jedinstvenima, različitima, i uvijek je moramo pomno čuvati. Trebala mi je neka iskra da me podsjeti na njezino postojanje, da iznova osvijetli put koji sam prešao i ono što sam naučio, da se prestanem bojati.”
U odnosima s majkom i braćom pratimo različite načine prihvaćanja. Ono što privlači čitatelje i uvlači ih u ovu priču jest Lorenzovo učenje kako ponovo ovladati svojim tijelom, ali i emocijama. Roman je prepun scena koje su me tjerale na čitanje, a u mnogim situacijama poistovjetila sam se sa glavnim junakom, jer i ja sam poput mladog Lorenza živjela punim plućima, voljela svoj posao, prijatelje i svaki dan koji me budio sve do trenutka koji se morao ili možda i nije-dogoditi, pokušaja suicida. I kod mene je bilo kriza, bezbroj. Njega je tješila djevojka Johanna, mene moja djeca i suprug.
Roman Apnea ušao je 2013. među finaliste za prestižnu talijansku književnu nagradu Strega, a 2015. osvojio je nagradu Europske unije za književnost. Kasnije Amurri objavljuje također nekoliko kratkih priča i svojevrsni nastavak romana prvijenca ”Zašto ga ne odvedete u Lurd?”.
Ono što čini ovu potresnu ispovijest zanimljivom je način na koji Lorenzo promatra svijet nakon nesreće i opisuje koliko je teško prihvatiti gubitak sposobnosti i samostalnosti koje je ranije uzimao zdravo za gotovo. Autor uspijeva ispuniti stranice svojim bijesom i osjećajem nemoći, toliko snažnima da čitatelji požele vikati zajedno s njim. Ali stranicu za stranicom sve je bliže oporavku i sve jače udiše nov, svjež zrak. Tragedije se događaju mnogima, ali rijetki uspijevaju pretočiti ju u ovakvo literarno ostvarenje i iz toga crpiti snagu.
Iskrena ispovijest Lorenza Amurrija u Apneji ostaje kao uspomena na život talentiranog glazbenika i pisca te kao podsjetnik svima da osvijestimo koliko je važno biti zahvalan na svakom udisaju.
Sretna sam što sam se odlučila za pročitati ovo predivno životno štivo, ukomponirano u 3oo tinjak stranica, ne zato da bih se možda pravila važna kako sam i ja na repertuaru imala ovo lijepo i nagrađivano djelo, već zato jer sam se poistovjetila sa junakom, čitajući na neki način po drugi put doživjela i svoju osobnu reinkarnaciju, potvrdila mnoge stvari o odnosima u društvu za koje sam na početku svog života mislila da su drugačije i jednostavnije , no, Apneja je svakako dala jedan svoj pravi zaključak.
