Foto: pexels
SJEĆANJE
Didika i ja kod bake. Baka u sobi gleda tv. Ja u kuhinji slušam knjigu.
Odjedanput, Didika se diže iz kreveta (posebno za nju) i ušeta se, iz
sobe u kuhinju. Ja pogledam na sat, kad ono, minut do ponoći i počinje
odbrojavanje sekundi do Nove godine. Dignem se, odem sa Didikom do sobe,
Didika mi da pusu, a ja njoj. Tako joj čestitam Novu, a ona onda ode do
bakinog kreveta i da joj pusu u ruku. Obje smo Didiki čestitale Novu,
zatim smo si čestitale međusobno baka i ja. Didika, kao da je znala
koliko je sati, pa je htjela da nam čestita Novu godinu.
Ovo je prvi doček Nove godine bez Didike. Sjetila sam se toga
i rasplakala se, teško mi je, nedostaje nam jako. Osjećam se tužno.
Tekst je posvećen psu Didiki.
O autorici: Maja Vukadinović, rođena je 28.02.1985. u Osijeku. Osnovnu školu pohađala je u Zagrebu, u centru za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece “Vinko Bek” u Zagrebu. Trenutno živi u Bocanjevcima, kod Valpova. Članica je udruge slijepih “Udruga gluhoslijepih osoba” u Osijeku, društva za pomoć osobama sa intelektualnim teškoćama Osijek, udruge “MI” Valpovo i udruge za djecu i mlade s teškoćama u razvoju “ZVONO” u Belišću. U udruzi “Zvono” često odlazi na radnookupacijske radionice gdje se druži sa mladim osobama i ima mogućnosti učiti i napredovati.
