Predstavljamo knjigu “Saškine čokoladne pustolovine” autorice Sanje Graše. Sanja o knjizi kaže: “Saškine čokoladne pustolovine nastale su slučajno. Jedna od velikih želja uvijek mi je bila udomiti psa. Odraslog, mladog psa kojem ću moći pružiti dom kakav zaslužuje. Čim sam imala uvjete za to, potražila sam jednog takvog u karlovačkoj udruzi za zaštitu životinja Najbolji prijatelj. Saša je svoj stalni dom čekala već dvije godine, nakon što je pola toga vremena provela u skloništu, a drugu polovicu na privremenom smještaju. Ne zbog svog karaktera, već jednostavno nije bila dovoljno fotogenična. Vjerojatno je pomalo klišej, ali tada nisam znala da ću tako upoznati jednu od svojih najboljih prijateljica, četveronožnu čokoladnu mazilicu koja uvijek sluša kad mi je teško, koja me razveseli svojim nepodopštinama i koja se veseli najviše na svijetu uvijek kad se vratim kući.
Volim pisati pa se u jednom trenutku pojavila ideja da i Saša zaslužuje svoju priču. Prijatelj kojem sam povjerila tu svoju zamisao rekao mi je da sjednem i pišem, ideje pobjegnu, zagube se, nestanu. Pa sam sjela i pisala. Dotad su to uvijek bile kratke priče i poezija za odrasle tako da sam za mišljenje o tome kako napredujem u jednom trenutku pitala književnicu za djecu, Ivanu Francišković Olrom. Dala mi je mnogo savjeta o tome kako popraviti tekst i na što paziti, a na kraju je rekla i da bi je željela objaviti u svojoj Nakladi Šumek. Ona je predložila i varaždinsku ilustratoricu Sanju Kolenko kao osobu koja će Saškinu priču, na kraju, prikazati u lijepim, pomalo retro, smeđim, narančastim te zelenim bojama i toplim prizorima.
Cijeli taj proces izdavanja slikovnice postao mi je još draži kad smo zajednički odlučile da dio od njezine prodaje ide Sašinoj udruzi iz koje sam je udomila.
Saškine čokoladne pustolovine nastale su djelomično na temelju stvarnih događaja, dio sam saznala od Sašine tete čuvalice Ive (kako je zovemo od milja) kod koje je provela godinu dana, a dio su samo pretpostavke. Priča govori o tome kako je Saška (što je jedan od mnogih Sašinih nadimaka), od napuštenog, zbunjenog, ali odlučnog šteneta, preko skloništa za napuštene životinje, zatim privremenog smještaja, došla do mene. Putem je doživjela različite pustolovine, otkrila da su dekice meke, a jastučići udobni te da postoji mjesto gdje nikad neće biti gladna i gdje će je uvijek voljeti. U svemu tome, pomogla je i malenom žutom psu Darku da pronađe svoj zauvijek dom. Poput Saše, i Darko je stvaran pas koji se godinu dana snalazio kako je umio na karlovačkim ulicama te sad uživa na toplom i sigurnom. Njih su dvoje još uvijek najbolji prijatelji i vole se igrati zajedno kad god se sretnu.”
Priča je namijenjena djeci od vrtićkog uzrasta do nižih razreda osnovne škole. Iako možda na prvu djeluje tužno, ima dva sretna završetka s dva glavna lika koji su pronašli pravi dom za sebe. Imati kućnog ljubimca velika je odgovornost i velika odluka te je to, prije svega, glavna poruka Sašine priče. Nakon što postanu suvišni, iz različitih i često neopravdanih razloga, mnogi od njih ne pronađu novi smještaj i prepušteni su sami sebi ili završe u skloništima gdje tužno čekaju, ponekad i jako dugo. Pa ako razmišljate o novom članu obitelji, razmislite o tome da udomite jednog psa i pružite mu mogućnost da postane baš to, član obitelji koji će vam svojom zahvalnošću i ljubavlju pokazati koliko su sretni zbog toga.
Pogovor iz slikovnice:
Saška i Darkić su sretni psi.
Oni su pronašli svoje zauvijek ljudove.
No, nisu sve pseće sudbine tako lijepe.
Mnogo pasova luta gradovima, selima i šumama. Često su promrzli, gladni i bolesni.
Napušteni pasovi ponekad završe u skloništima. Život u kavezu prolazi sporo. Saška je u jednom takvom skloništu živjela skoro godinu dana. U psećem je životu to jako dugo. Darko je živio kao lutalica na ulicama i vjerojatno često bio usamljen i tužan.
Postoje dobri ljudi koji se brinu o napuštenim pasovima i pokušavaju im pronaći pravi dom. Oni znaju da su pasovi društvena bića kojima su za sreću potrebne ljudska pažnja i briga. Pronaći pravi dom za svakog pasova nije lako. Udomljenim pasovima ponekad je potrebno dati mnogo vremena i strpljenja kako bi ponovno stekli povjerenje u ljude, i kako bi postali ono što i jesu: naši najbolji prijatelji.
Zato je tako ozbiljna, ali i najljepša odluka biti nečiji zauvijek ljudov.
Ivana Francišković Olrom
