U galeriji Idealni grad u sklopu Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad otvorena je samostalna izložba “Plutajući” akademske umjetnice Lucije Marin. Kustosica izložbe je Sonja Švec Španjol. Lucija Marin predstavila se nizom od devet reljefa i video projekcijom koja je izbor iz svojevrsne online izložbe /video dokumentacije koju Lucija već godinama bilježi, a možete ju pogledati na linku: https://www.instagram.com/
Izložba se može razgledati od petka 5. do 23. studenoga 2021. godine, radnim danom od 10,00 do 18,00 sati u Galeriji Idealni grad. Ulaz je besplatan.
O izložbi:
Fascinirana poetikom prirode – valovima koji se kontinuirano dižu formirajući zadivljujuće volumene te obrušavaju i nestaju u vodenoj masi, rijekama koje odražavaju stvaralačku silu prirode i protočnost vremena, ali i jezerima koja svojom statičnošću utjelovljuju mir i potiču na razmišljanje – Lucija Marin oblikuje devet reljefa koji prikazuju različite površine namreškane vode. Reljefi nose naziv “Sjećanje vode” jer namjera autorice nije imitirati viđeno već utjeloviti doživljeno koristeći vlastita sjećanja, emocije i pohranjene vizualne bilješke. Reljefi prikazuju vodoravna gibanja gušće ili rjeđe nanizanih izmjena konkavnih i konveksnih formi pri čemu se, ovisno o kutu loma oblika, stvaraju blaže ili oštrije izmjene svjetlosti i sjene. Kružne forme reljefa bude simboliku cikličnosti života, asociraju na formu ljudskog oka i simbolički ocrtavaju priziv sjećanja, doživljaja i emocija. Unutarnji apstraktni impuls autorice gradi priču namreškanih površina utemeljenu na sjećanjima i osjećajima kao što kora drveta ili površina zemlje nosi tragove i iskustva prošlih vremena spremna za pohranu bilješki budućih događaja. Boja i tekstura površine vode mijenja se ovisno o okolini i atmosferilijama, a te promjene slijede i radovi čiji doživljaj ovisi o karakteru i osvjetljenju izložbenog prostora, ali i kretanju promatrača. Reljefi smješteni u horizontalni niz ne čine jednu zajedničku površinu već ističu segmente različitih sjećanja i emocija utjelovljenih kroz bogatstvo, raznolikost i sličnost vodenih površina, njihovu kratkotrajnost i nevjerojatnu mogućnost transformacije koja otvara uvijek nove dimenzije percepcije i doživljaja. Djela su nadopunjena video projekcijom snimaka mora, rijeka i jezera koje je Lucija Marin posjetila, snimila i dokumentirala u proteklih nekoliko godina, a koji čine svojevrsnu online izložbu na Instagram profilu “water_diary”.
PLUTAJUĆI
Ne toliko zrcalo koliko drhtaj… ujedno i odmor i milovanje, potez tekućim gudalom na koncertu pjene.
Paul Claudel
More kao elementarna sila prirode u umjetnosti često predstavljanesvjesni um ili praiskonske vode.[1] Od samih početaka povijesti umjetnosti pa sve do danas mnogi umjetnici uzimaju more kao polazište za studij, analizu i podlogu za ostvarenje određene vizije svjetlosti koja svojim zrcaljenjem na površini vode potiče meditativni proces. Za razliku od zemlje ili stabla kod kojih je promjena prostim okom često nevidljiva, voda naočigled neprestano mijenja svoj oblik.Ona predstavlja izvor života, pročišćenja i iscjeljenja. More kao jedna od manifestacija vode primarni je simbol dinamike života – sve dolazi iz mora i sve se u more vraća: to je mjesto rođenja, preobrazbi i ponovnih rođenja.[2] Različitim površinama vode – mora, jezera i rijeka u kontekstu istraživanja ljudske nutrine bavi se i Lucija Marin.
Fascinirana poetikom prirode – valovima koji se kontinuirano dižu formirajući zadivljujuće volumenete obrušavaju inestaju u vodenoj masi, rijekama koje odražavaju stvaralačku silu prirode i protočnost vremena, ali i jezerima koja svojom statičnošću utjelovljuju mir i potiču na razmišljanje – Lucija Marin oblikuje devet reljefa koji prikazuju različite površine namreškane vode.Reljefi nose naziv “Sjećanje vode” jer namjera autorice nije imitirati viđeno već utjeloviti doživljeno koristećivlastita sjećanja, emocije i pohranjene vizualne bilješke. Reljefi prikazuju vodoravna gibanja gušće ili rjeđe nanizanih izmjena konkavnih i konveksnih formi pri čemu se, ovisno o kutu loma oblika, stvaraju blaže ili oštrije izmjene svjetlosti i sjene. Kružne forme reljefabude simboliku cikličnosti života, asociraju na formu ljudskog oka i simbolički ocrtavaju priziv sjećanja, doživljaja i emocija. Unutarnji apstraktni impuls autorice gradi priču namreškanih površina utemeljenu na sjećanjima i osjećajima kao što kora drveta ili površina zemlje nosi tragove i iskustva prošlih vremena spremna za pohranu bilješki budućih događaja. Boja i tekstura površine vode mijenja se ovisno o okolini i atmosferilijama, a te promjene slijede i radovičiji doživljaj ovisi o karakteru i osvjetljenju izložbenog prostora, ali i kretanju promatrača. Reljefi smješteni u horizontalni niz ne čine jednu zajedničku površinu već ističu segmente različitih sjećanja i emocija utjelovljenih kroz bogatstvo, raznolikost i sličnost vodenih površina, njihovu kratkotrajnost i nevjerojatnu mogućnost transformacije koja otvara uvijek nove dimenzije percepcije i doživljaja. Djela su nadopunjena video projekcijom snimaka mora, rijeka i jezera koje je Lucija Marin posjetila, snimila i dokumentirala u proteklih nekoliko godina, a koji čine svojevrsnu online izložbu na Instagram profilu “water_diary”.
Kao što autorica sama kaže, za nju je “promatranje vode u prirodi spiritualno iskustvo, a plutanje najviši stupanj mira i spokoja tj. bestežinsko stanje apsolutne sreće i slobode, sjedinjenje s prirodom i introspektivno putovanje u srž sebe i svog postojanja”. Bilo da je riječ o bonaci u suton, kada se prelijevajuće boje neba zrcale na uljanoj površini mora ili o tirkiznom plavetnilu plićaka, olovnom sivilu koje zrcali nebo pred olujukada je pojedinac prepušten čistoj milosti sudbine, sve mijene morske površine, ali i njezinih dubina moguće je iskusiti i doživjeti kroz utjelovljena sjećanja Lucije Marin i njezine iskustvene interpretacije na izložbi “Plutajući”. Jedinstvenost prostora objedinjuje reljefe i video projekciju popraćenu zvukovima podmorja te omogućuje zaron u posve drugi svijet. Poput zarona ispod površine vode izložba pruža izoliranost od vanjskog svijeta te reminiscenciju na vlastita iskustva viđenja, dodira, zarona, plivanja ili plutanja na morskoj površini. Mir, tišina, lom svjetlosti i zvukovi koje možemo čuti ispod morske površine potiču duh promatrača da otkrije sadržaje vlastite duše.
Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.
[1]D. Glamuzina, I. Žderić – Znakovi i simboli, Profil Multimedija, Zagreb, 2010. str. 32
[2] J.Chevalier, A.Gheerbrant – Rječnik simbola, Zagreb, 1987., str. 415
O autorici:
Lucija Marin rođena je 1995. u Zagrebu, gdje je 2014. završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje 2020. diplomira na odsjeku Kiparstva. Glavne tematske preokupacije u radu su joj ready-made instalacije napravljene od otpada te poetičnost vodenih površina koje prikazuje kroz razne medije. Kroz svoje radove propituje utjecaj konzumerizma na okoliš te odnose između kulture, tradicije i zagađenja prirode. Izlagala je na mnogobrojnim grupnim izložbama, od kojih su značajnije “Drava Art Biennale 2021.” u Galeriji Koprivnica, “Situacija” u Galeriji Canvas u sklopu 35. Salona mladih, “Re-Start Experience” u Galeriji SKC u Rijeci, “Let s Gavranom” u Pučkom otvorenom učilištu M.A. Relković u Novoj Gradišci, te “
