Foto: Pixabay i C. K.
RIJEČ AUTORICE
Čovjek se rađa sa svim znanjem, ono je zapisano u ljudskoj podsvijesti ili (akaše) kronici, kako to Indijci kažu. Zašto se meni, običnoj ženi u jednoj mjeri otkrilo ovo znanje, ostaje mi potpuna nepoznanica.
Jesam li sazrela za njega kao što voćka zrije na stablu ili su moja pitanja potlačene, izigrane i nevoljene žene potaknula neka sjećanja duše koja su me podsjetila, da to tako ne mora biti, već da mi se sve događa zato što sam ja to prizvala svojim nesvjesnim kreiranjem iskustava.
„Kod mene je poremećen bioritam sudbine.“, šaputala mi je duša.
Što je sudbina jedne ljudske jedinke koja određuje sreću ili nesreću njenog bića ili joj određuje bolest i zdravlje po nekoj inerciji misaonog toka?
Poveznice pozitivnog i negativnog u svijesti bile su mi gotovo na nuli pozitivnog, kada je moja svijest bila potpuno negativna i mrtva za pozitivnost. U nultom stanju svijesti dodirnula je dno i vidjela istinu koju si nije mogla priznati. Da, sama je sve kreirala sa svojim neznanjem o korištenju misaonog toka. Svatko do mene bio mi je kriv što me nije upozorio ili naučio koristiti um na ispravan način. Moja mržnja prema tlačiteljima, žudnja za mrvicom ljubavi, ljutnja zbog osjećaja, da nikome do mene nije stalo i tuga zbog fizičke i psihičke boli, dostigle su vrhunac nesreće, a sreće nije nigdje ni na kapaljku bilo u mom životu.
Na to stanje mene, upozorila me je moja duša ili sve sjećanje, došla sam do stanja kada se kao jedinka ne mogu održati na ovozemaljskom životu. Potonuti u bezdan ponovne reinkarnacije ili se vratiti i naučiti opstati u najvećoj tami? Lakše je potonuti i ne vraćati se tijekom svog pada…mnogo je lakše odustati od života, nego se vratiti i dohvatiti svjetlo koje se nazire negdje u daljini kao mogućnost izlaska iz tame noći u svjetlo dana i od tamo je krenulo moje prisjećanje i prihvaćanje odgovornosti za vlastiti pad.
Tko sam u ovom svijetu, što sam to učinila, da sam zaslužila ovoliki bol, otkud sam došla u iskušenje nevoljenja, što je svrha mog života na Zemlji, zašto sam skrenula sa puta samopoštovanja, samopouzdanja, podrške i znanja o opstanku?
Ova knjiga stoji napisana osamnaest godina. Zašto? Razlog je taj što nisam znala kako riječima bar jednim dijelom dočarati osjećaje i stanja duha, uma i tijela koje sam tako neuka prolazila. Nisam mogla potvrditi njenu istinitost. Sebi sam zadala cilj, da ću to o čemu pišem najprije dokazati na djelu svojom osobnom preobrazbom, odnosno iskustvom.
Prošle su mnoge godine prije, nego sam se usudila vjerovati u svoja iskustva. Pročitala sam mnoge knjige tražeći odgovore na pitanja koja mi je moja duša tako smjelo prostrla pod noge, a gazeći znanjem njenih uputstava, plakala sam i smijala se onome što sam otkrivala.
Ovdje je jedan djelić kojeg sam odlučila podijeliti sa putnicima koji se odvaže krenuti na stazu sebeostvarenja, napuštanju tame i otkrivanju svjetla.
Anđa Jotanović
RECENZIJA KNJIGE „SAMORAZVOJ I VIZIJE“
HRVATSKE PJESNIKINJE ANĐE JOTANOVIĆ
Nalazimo se pred još jednim ostvarenjem hrvatske pjesnikinje Anđe Jotanović koje ima naslov „Samorazvoj i vizije“. To je, zapravo, jedna omanja ispovijest autorice o nekim jako važnim životnim događajima u kojima je sudjelovala bilo kao sudionik ili kao promatrač, ali u svim tim događajima bilo je nešto što autoricu posebno tangira zbog čega je ona bila prisiljena postavljati pitanja o svom mjestu u svijetu, među ljudima i konačno svom mjestu u kozmosu u cjelini.
Da bi došla do zadovoljavajućeg tumačenja i razumijevanja, ona je posegla za ezoterijskim znanjima i najveći dio ove jako interesantne knjige je eksplikacija tih ezoterijskih znanja pa je utoliko je recenzentu teško donijeti mjerodavni sud, jer ova znanja ostaju rezervirana samo za znalce ezorerijskog mišljenja, dok smo mi laici u njima. Dakle, da bih do kraja mogao doživjeti ovu prekrasnu knjigu, bilo je potrebno da se koncentriram na ona njena mjesta koja nose filozofsku težinu, ukoliko filozofiju shvatimo kao skup precizno utvrđenih znanja kojima raspolažemo, evo, već skoro tri tisuće godina.
To naravno ne znači, da knjiga o kojoj je riječ nije filozofska, to znači samo to, da smo naišli i na ona njena mjesta koja nismo sasvim do kraja mogli razumjeti niti shvatiti. Interesantno, sa druge strane bilo je dosta i onih koja su nam bila jako bliska i koja bi mogla biti ocjenjena kao autoričin filozofski doprinos naročite vrste. Ja isto tako ne bih ulazio sada u pitanja i problematiku indijske filozofije sa kojom autorica ima mnogo dodirnih točaka, nego bih se vratio na stare grčke mislioce pa bih ideje autorice o reinkarnaciji prije shvatio u starogrčkom smislu kao pitanja tzv. metempsihoze.
Koncept transmigracije, metempsihoze ili seobe duša, poznat je i iz indijskih i egipatskih misterija. Ako tijekom zemaljskog postojanja smrtnik dopusti da njime ovladaju niži, destruktivni nagoni, u narednom životu može se inkarnirati kao životinja, surova kao vuk, lukava kao lisica, stidljiva kao jelen, u suprotnom, uzastopno se reinkarnira kao čovjek.
Pitagora je govorio o svojim prethodnim inkarnacijama: na Zemlji se pojavio kao Etalid, Hermesov, sin, kome je otac rekao kako može birati bilo koji dar osim besmrtnosti, stoga je odabrao sjećanje na prethodne živote. Vremenom je njegova duša ušla u Euforba, koji se sjećao svog života u tijelu Etalida. Euforba je u Trojanskom ratu ranio Menelaj, a kad je umro, njegova je duša prešla u Hermotima.
U želji da provjeri svoja sjećanja, Hermotim je otišao u Apolonov hram u Branhidi, gde je prepoznao štit koji je Menelaj na povratku iz Troje posvetio Apolonu, iako toliko natruo da je od njega ostao samo sloj slonovače. Hermotim je nakon smrti postao ribar Pir, koji se takođe svega sjećao. Najzad je rođen kao Pitagora, koji se takođe svega sjeća.
Ova je teorija metempsihoze ili transmigarcije duša kasnije doprla do Platona pa je i iznesen taj problem kao centralni problem Platonovoga djela Fedon ili O duši gdje Sokrat pred smrt razmatra pitanja transmigracije duša.
Međutim, kao što stoji zapisano u Apologiji pitanja, je li nakon smrti slijedi selidba duša na neki drugi svijet ili pak nakon smrti postoji samo vječna tama u kojoj se ništa ne sanja, to naravno nitko drugi ne zna, nego Bog.
Prema tome, postoji jako puno stvari koja kod autorice ostaju otvorena pitanja na koja filozofija ne zna odgovore, ali je jedno sigurno, a to je da je ovo najnovije djelo Anđe Jotanović predivno svjedočanstvo osobe koja traga za smislom svoga življenja, za smislom našega usuda u svijetu koji je već takav kakav jest, za našim mjestom u cjelini kozmičkih zbivanja i konačno za našim mjestom među ljudima kojima više ili manje pripadamo. Pa to i jest osnovna poruke filozofije.
Dr Zlatan Gavrilović Kovač, književnik,
Adelaide, 04.04.2018.
Knjiga je dostupna na: http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
OSVRT NA KNJIGU „SAMORAZVOJ I VIZIJE“ ANĐE JOTANOVIĆ
“Osim ljubavi, sve prolazi.
Put do raja u tvom je srcu,
otvori i podigni krila ljubavi!”
Rumi
Sa nebeskog baršuna zvijezde hladno gledaju, a srce postavlja pitanja, postavlja tražene odgovore, sjeća se budućih osamljenih gradova i praznih trgova ptica gdje više nema nikoga.
A kako je samo taj čovjek još živ iznutra, kako mu Svemir otkucava njegov davni nemir, kako zlatna duša objavljuje svoju želju i kojom bojom da sad oboji svoje postojanje i kojim riječima ga opiše?!
Dok nas san pokriva, krećemo putem koja nas je zvala, da vidimo kakav je život pastira, a kako možemo biti pastir, kad ne znamo što je to?
Crveno Sunce sna se smiješilo, snovi bez boja, bez vremena, glazba bez zvuka. Je li bilo prije ponoći ili nakon nje, nepoznato je?
Noćna tmina je zgusnuto čekala u kutu, a sjena vodi do predvorja raja, jer s one strane postoje jedna vrata, kroz ta vrata prolaze samo čista srca, a čovjek zastane i pita se: “Je li moje srce tako čisto?”
Srce počinje jače kucati, kuca li od sumnje ili pitanja, zašto ga se to pita? Sjena odvodi dalje i dalje, pokazuje odgovor, a noćna tmina se pokreće iz kuta, odgovor stoji, blistav i jasan, zlatan i čist, dok je na oltaru noći svijeća dogorijevala i ugasila se, a odgovor je stajao i dalje pa se srce nasmiješilo.
“Kompas je instrument koji reagira na magnetizam Zemlje. Služi za određivanje strana svijeta. Pokretna magnetna igla uvijek se okreće prema sjeveru.“ – je definicija.
Svi imamo mogućnost izbora, a izbor je ono što nas na kraju određuje. Taj unutarnji kompas kod nekih ne reagira na magnetizam Zemlje, već na magnetizam života, pokazuje im kojim smjerom trebaju ići, a njegova pokretna igla se okreće uvijek prema ispravnom smjeru.
Jednostavno, zar ne?
Jadranka Varga, pjesnikinja,
Zagreb, 02.04.2018.
O autorici: Anđa Jotanović (rođ. Mitrović), rođena je 15.04.1957. u Tesliću BiH. U Rijeci živi preko 45 godina, udata je, majka dvoje odrasle djece, umirovljenica. Pisanjem se bavi od 1997., izdala je 15 knjiga, od toga 5 knjiga proze, 10 knjiga poezije, 1 bajka i 1 knjižica o vrlinama za djecu i odrasle. Prvu knjigu izdala je 2009., a pjesme piše od 2011.
