Kako nostalgično vraćam se u ono vrijeme i TADA, kao mlada, veoma mlada, supruga i majka. neispavana, umorna i iscrpljena od plača moje djevojčice, a onda jutrom podbuhlih očiju na brzaka, oblačenje, kuhanje čaja, kave…što li sve ne…nekoliko poteza po kući i vrijeme za odlazak na posao.
Moje dijete ostavljam na prvoj stanici u vrtiću i žurno, gotovo bez daha, produžujem dalje. A kad ono u uredu, čeka me tisuću stvari za riješiti, poštu zaprimiti, radnicima plaću izračunati, uz put njihove probleme nekako saslušati. Osam sati zadržati, svima ugoditi, sa šeficom uljudno porazgovarati i na dijete u predškolskoj ustanovi, probati se sjetiti usred cijele gužve…hm…hm… ma tko me što pitao… mogu li… stignem ili neee… Nitko… ama baš nitko…! Kao ni danas! Ali svejedno sam tada bila nekako jaka, poput leptira, kao brzi vlak. Sve stigla i s osmijehom se poigrala, ljudima pružiti ruku pozdrava uspjela. Onda je prohujalo osam sati i ponovno isti scenarij, ovog puta prema natrag… Pet dana u tjednu odlasci i dolasci, buđenja, budilice navijanja, brige, slatke brige, majčinstva, žene majke, domaćice. Ali sve je teklo nekom normalnom kolotečinom, obične vremenske crte. Moje dijete, žensko dijete je napredovalo i raslo, počelo dobivati neki normalni bioritam. Za mene je vrijeme postajalo podnošljivije.
Ruža mog postojanja iz pupoljka prerastala je u prekrasan otvoreni cvijet, mirisala nekoliko ljeta i zima, najavljivala jeseni i proljeća, a onda ostala bez latica. Otprilike sedam godina poslije, poslije jednog sretnog događaja, ponovilo se vrijeme rađanja. Ovaj put ponosnom majkom, učinio me muškarčina rođen sa svojih ravnih pet… kilograma naravno… koji se nije dao uspavati… koji je danonoćno budio sve živo oko sebe, pa sam se tog perioda ponovno vratila onoj gadnoj ruti od nekada… Ponovno podočnjaci, teški, crni, neispavanost, križobolja od cuncanja i stomačića grčenja… slabog tijela i klonulog duha, no pogled mog malog junaka i njegove krupne oči boje kestena izbavile su me iz stanja letargije… osjećala sam kao da mi je htio reći: “Mamice ne brini, brzo ću odrasti, a tebe će i onda moriti neke sasvim druge brige!” I, bio bi potpuno u pravu !
Denis Kožljan
O autorici: Denis Kožljan rođena je 13.08. 1961. u Puli gdje danas živi i stvara. Iako je po struci odgajatelj predškolske djece, od polaska u mirovinu, dakle već desetak godina, piše, slika i bavi se fotografijom. Intenzivnije je počela iskazivati svoju kreativnost koja čuči negdje njoj od prvih školskih dana. Sloboda, prostor, humanost na djelu, to je samo djelić onoga što zaokuplja njene misli, bilježi perom, škljocanjem fotića ili na slikarskom platnu- prostor, prirodu, zapravo motivi njezinih fotografija su nebo, zemlja, zrak i voda. Zalasci sunca, buđenje zore, krajolici Istre, cvijetovi, kukci su najčešći motivi njenih fotografija u boji ali također i crnoj bijeloj tehnici. Kako je Denis, žena u kojoj neprestano tinja plamičak ljubavi, sasvim je očito da se ta ljubav prenosi i na njezina stvaralačka djela.
hvala Vam na objavi