RUČAK JE NA STOLU, NAJDRAŽI
Svakako nisam imala pojma o čemu se radi. Htjela sam biti nesretna i nije mi uspijevalo. Cigojneri su izlizali žice na violinama, a suza ni makac. Preko očne jabučice u kutu oka, po trepavici, niz obraz – bila je uobičajena putanja. Ništa!
Kaj sam to odrasla?
Jeahhh! Jupi!
Srednje godine, micica! Jest da se zubi pomalo klimaju, ali nad životom je uspostavljena kontrola. Više ne voziš simpatični spaček po obroncima Himalaje. I ne padaš u provaliju, kilometarsku. Bol postane plitka, napokon. Imaš li ili nemaš kćerku koja fotografira za Playboyi Cosmopolitan? Red je da više ne cmizdriš, s obzirom na to da je i ta mlada gospodična već uspješno ukoračila u treće desetljeće. Pfuj! Koža se ljušti, ratove i rastave si preživjela, krepavanje od gladi također. I sad bi da ti suze frcaju nad nekom tamo mađarskom melodijom. E, ne može. Za to smo se borili!
Skuhati kelj?
Trebalo bi.
Balavac s pubertetom u svim porama i zamršenom genetikom najgorih osobina najdražih predaka dolazi kući. Snažna kao samuraj dočekat ćeš nove jedinice iz matematike i grčkog sa stoičkim mirom. Nisi ti vesla sisala i uzalud završila tečaj excalibura. Kad zamahneš mačem, ode glava.
Ali, još je primirje. Skupljaš snagu. Suzice ne cure ma koliko tužno jecale violine.
Strpljenje čini majstora.
Kelj? Ili grah? Nešto na žlicu? Dva jajca na oko? Jeger? Suhi kruh?
Možda i ništa.
Zar treba biti mama do besvijesti? Želim navući srebrne tajice, ljubičasti topić i sjesti u vlak za nepoznato. Možda sam malo olinjala, a i trepavice su se prorijedile – ali moja nomadska duša opet se probudila i sjetila se prostranstva kroz koja je jurila slobodno i zaigrano.
Zvoni mobitel.
Odmrznuti piletinu? Napisati priču. Biti trivijalna. Nakon Rembrandta i Dürera zadovoljiti se bijelim kvadratom na bijeloj pozadini? Može. Sve može, ali pustite me na miru.
– Mi bismo došli postaviti ormar i police kako smo se dogovorili…
Eto, sad i stolari… A bez ormara nema života. Gdje potrpati fotografije, canjke, dvorske haljine i memoarsku prozu? Najgornja polica. Ljubavna pisma u kutijama za cipele. Strast bez ostatka. Velike nade.
Tralalalala.
– Dođite, samo dođite…
Kotač karme se vrti. Uzrok i posljedica. Narudžba i isporuka. Smisleno i predvidljivo. Uredno. Počistila sam mrlje, rane zacijelila, odstranila karcinome svih vrsta, pročistila cijevi i živčani sustav, naklopala se vitamina, istegnula muskulaturu, osjećajnost sabila u razumne okvire, taštinu smanjila na nulericu i postala suhoparna. Ti bokca, kakav užitak!
Proljetno bojenje stana. I to smo obavili. Samo da još mamin sinek odraste pa da uletim u srebrne tajice. Zaslužujem odmor, dokolicu i ljenčarenje. Novi život. Sve smo odgulili u ljubavi. Otkrili Boga, Vraga, Zakone, Simbole i Metafore.
Uživala u voljenosti onoga što jeste. Bivala. U jeziku se skrivala, igrala se. Zar nisam? Između dva živčana sloma bila sam pravi komad. U intervalu. A sad bih taj intervaaaaaal malo produljila. Obojila kosu u žarku crvenu i više ne išla na sastanke s razrednicom.
Oprostite, ipak sam ja ta hipijevska, romantična generacija. Dijete cvijeća, molim lijepo. Disciplinirano i teško probijala sam se kroz zamke samoodgoja i revolucije. Stalno sam nešto rušila, gradila, provjeravala. Sumnjičava do besvijesti. Emotivna do svetosti.
I sad šlus.
Kaj je bilo, bilo je.
A što to sad viri iz mraka? Hm, upravo sam samozadovoljno otkrila da sam odrasla i postala jedna smirena ženska nakon svega, kad opet nešto ne štima. Egzistencijalizam i renesansa.
Slušam gurue, političare, repere, rokere, fotografe, tete, bake, sirotinju, časne sestre, urednike, novinare, umjetnike i uživam. Sa svima se slažem i ne slažem. Svi nešto prodaju i kupuju. Ponekad kupuju dušu, ponekad tijelo i dušu, ponekad emociju, moć, ugodu, ponekad sve u paketu.
Htjela bih se izvući iz svih tih transakcija, ali nema toga – život je borba, tržište, konkurencija.
Ljubav su izmislili siromasi, rekao je Pero iz Zaprešića.
Bila sam još uvijek zapetljana u svoju romantičarsku fazu dok je to izgovarao u prepunom autobusu br. 222 pa me se dojmilo. Došlo je poput prosvjetljenja o kojemu laprdaju avatari, domaćice i neurotičari. Znala sam da je istina jednostavna i oslobađajuća.
Stigla sam kući. Pubertetliji je trebala lova za dramsku grupu, nove tenisice i kavu u “Slamu”. Shvatila sam poentu: Ljubav je čista realnost. Najodvratnija suhoparna realnost puna teškog rada, rasprodaja, kompromisa, muljanja, davanja, uzimanja, navika… Vječna trgovina, iako grozno zvuči. Svatko prodaje svoju robu, svi su istodobno kupci i trgovci.
Zlo i naopako.
Zar sam cviljela, patila, primala udarce i bivala popišana samo kako bih to shvatila?
– Da, zlato… – reče mi Bog u svom nedefiniranom obliku i ne pokušavajući me utješiti. – Da, zlato, ali ovoga puta se nećeš naljutiti na mene, jer ja sam sve što si ikad pomislila, vidjela, čula i doživjela. Hm, tako je to. Bez muke nema nauke.
– Jesam li uopće imalo slobodna?
– Možda si slobodnija od nekih drugih, da. Ali moraš otići na informacije u školu u ponedjeljak, potom platiti račun za struju, plombirati dvojku desno… Ako to ne učiniš, stvari se zakompliciraju. Ljudi biraju između manjeg i većeg ropstva…
Znala sam da je sve kavez i uvjetovanost. Doduše, više ne cvilim zbog te krute činjenice – u tome je razlika. Srce mi se ne rastapa kao satovi na Dalijevim slikama i nisam željna raja na zemlji i beskrajne ljubavi. Ovisnička potreba da su ljudi krasni, pametni i u biti dobri – prevladana je. Klin se klinom izbija. Budite ono što jeste.
Sir i vrhnje? Mladi luk?
Moram poraditi na marketingu. Što treba prodati, kome? Knjige, priče? Kaj da smislim? Uopće nisam posebno talentirana, a k tome sam i u godinama koje se počinju smatrati lagano gadljivim. S obzirom na to da sam potratila silno vrijeme baveći se pitanjima ljubavi i smrti, u vještini zgrtanja love obična sam nula. Što samo po sebi znači da ne postojim.
Opet zvoni mobitel.
Stolari su zapeli na nekakvoj cesti zbog nekakve gužve koja je nastala zbog nekakvog šopinga… Ništa ne razumijem.
To se događa kad gledaš Andreja Rubljovasa šesnaest godina… Pusti sina neka sluša rap, možda će bolje proći.
Oslobođena glupačo.
Ipak mi se ne kuha. S druge strane, iako su suzice napokon presahnule, osjećam laganu tugu. Ovo je tek intermezzo. Usprkos emancipiranosti, samostalnosti i nedvojbenoj izdržljivosti, obuzima me nelagoda. Stvar je, naime, još uvijek sumnjiva. Dok velikim i odlučnim koracima koračam u blisku budućnost, povremeno se osjećam kao zamorac.
Kao da sam u nekoj igri. Lik u divovskom računalu gdje pokušavam sačuvati brojne živote i izbjeći brojne zamke. Što dobivam zauzvrat? Osjećaj pobjede, neku vrstu inteligencije, možda…
Zove Martina:
– Idemo u kino. Sredi majstore, sredi sina, počupaj brkove i vidimo se u sedam sati pred “Europom”.
Možda ipak treba skuhati kelj? Mulac je igrao nogomet tri sata. Goveđa juha?
Pohano meso, krumpir, salata?
Previše Dostojevskog, Kafke, Nietzschea, Fromma i naravno da ne možeš biti jednostavna mama. Trebala si studirati filozofiju, stanovati kod roditelja i vaditi im mast do smrti, kako je već običaj u siromašnim društvima.
– Htjela si slobodu – šapće Bog u svom nedefiniranom obliku – pa je sad imaš. Što se tiče srebrnih tajica i nomadskih šetnji, to će još malo pričekati. Balavac treba maturirati. A poslije, kako stvari stoje u ovom brutalnom svijetu, nekakvi će se unuci povješati oko tvojeg vrata i govoriti kako te vole. S obzirom na to da ljubav nikad ne prestaje i uvijek se obnavlja u različitom, srebrne tajice odijevat ćeš samo za karneval. Jer, što bi mislile tete u vrtiću? Reda mora biti.
Grozno. Tako socijalistički. Mislila sam da sam se izvukla.
Ali nisam. Čekam stolare i ne plačem. U tome je sva razlika.
Sanja Pilić
O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.
Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.
Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.
