Priča o Karmeli Špoljarić indikativan je primjer kako na kraju ipak pobjeđuje – dobro pisanje. Prošlo je, naime, tek godinu i pol kako je objavljen njezin prvi roman „Nije ovo Twin Peaks“, otočka proza u kojoj je osim konglomerata žanrova, autorica iskazala suptilnost u stvaranju atmosfere, umješnost u karakterizaciji likova, sklonost metaliterarnim poigravanjima i iracionalnim fabularnim rješenjima, ali prije svega vještinu i eleganciju pripovijedanja. Premda daleko od ‘modernih’ proznih modela, njezin je roman hvaljen od čitatelja i struke, o čemu svjedoči ulazak u polufinale jedne književne nagrade i „Slavić“ za najbolji prvijenac. Nekoliko mjeseci kasnije izlazi i zbirka priča „Pazi što ćeš poželjeti“ u kojoj je na neki način zaokružila svoj interes za fantastiku, ponudivši priče u kojima su pripovjedni obrati vezani uz prostore iracionalnog, snovitog, začudnog. Obje knjige jasno su davale do znanja kako je Karmela Špoljarić ne samo ‘svoja’, već je njezino pisanje rezultat promišljanja književnosti i otkrivanja vlastitog puta kojim krenuti u književnom polju i vremenu u kojem se čini da je ionako već sve rečeno i napisano. No, za višeznačnu, lijepo napisanu, lepršavu i stilski izbrušenu literaturu uvijek ima prostora.
I tako smo vrlo brzo došli do njezine treće knjige, romana bowievski naslovljenog „Major Tom“, u čemu je svakako pripomogla i agilnost njezine nakladničke kuće koja u posljednje vrijeme bez puno kalkuliranja daju šansu upravo novim domaćim naslovima, bez obzira radilo se o etabliranim autorima ili debitantima. „Major Tom“ svojevrstan je odgovor svima koji su, eventualno, mislili kako je Karmela Špoljarić kvalitetna, ali prije svega artificijelna autorica koja na neki način bježi od tema koja proizlaze iz aktualne hrvatske zbilje. U širokom zamahu i iz raznih perspektiva „Major Tom“, naime, vrlo duboko uranja upravu u nju; hrvatsku ratnu, postratnu, tranzicijsku zbilju, ali istovremeno bježi od pukog popisivanja stvarnosti i gradi joj indikativan i literarno utemeljen okvir. „Major Tom“ je prije svega triler, inteligentno postavljen i realiziran bez grešaka, u kojem će jedno ubojstvo i tajanstveni rukopis romana koji s nepoznate adrese dolazi na e-mail glavnoga lika, pokrenuti lavinu razotkrivanja mračnih tajni iz Domovinskog rata i njihovih posljedica na hrvatsku suvremenost. Istovremeno, to je i roman lika, Benjamina, introvertiranog knjižničara koji će proći transformaciju od pasivnog antijunaka u svojem i tuđim životima, do hrabrog i domišljatog junaka koji ne odustaje od otkrivanja istine, makar se ona na kraju razotkrila u književnoj formi, a to je ona u koju autorica ionako najviše vjeruje.
U romanu, građenom i od guste mreže referenci (osim Bowiea, tu su i Štulić, Larsson, Borges i nezaobilazni Lynch), trilerska je matrica nadopunjena ekskursima u kojima važne uloge preuzimaju naizgled sporedni, brižljivo karakterizirani likovi koji svojim pričama uobličavaju zametke obiteljskog romana ili stvarnosne proze koja problematizira i kritizira korumpiranost, nepotizam, kriminal i socijalnu podijeljenost hrvatskog društva. Formom romana u romanu, koji u obliku fragmenata stiže zbunjenom Benjaminu, pripovjedačica vrlo oštro zadire u tematiziranje nedavnog rata i njegovih posljedica, neuvijeno progovorivši o počinjenim zločinima, otimačini, razočaranim braniteljima, švercu oružja i hobotnici koja je prožela hrvatsko društvo. Sve to, a na tematskoj razini toga doista nije malo, ispripovijedano je iz pozicije sveznajućeg pripovjedača koji se poigrava vlastitom pozicijom, otkriva i sakriva i samoga sebe, zabavljajući pri tome znatiželjnog čitatelja. U toj igri koja ima za krajnji cilj razotkrivanje istine koja je uvijek ponešto drukčija no što se na prvi pogled čini, pripovjedačica se uspješno nosi s mnoštvom fabularnih linija i njihovom koncentriranom kombinacijom u kojoj nema grešaka i ponavljanja, a njihovo ulančavanje ne donosi zamor, već suprotno – nagle obrate, napetost i užitak čitanja. Mreža likova i tema „Majora Toma“ u kojoj su se između istih korica ‘ulovili’ Borges i hrvatski generali, u konačnici se pretvara u odličan roman koji progovara o aktualnoj stvarnosti i bližoj prošlosti, kao i mogućnostima njihovog literarnog uobličavanja. Jedan odlazak i jedno pitanje bez odgovora na kraju romana suptilno su ubačeni kao autoričin dug fantastici, ali i uvjerenje da ovakve priče ionako imaju otvorene svršetke.
JAGNA POGAČNIK
KARMELA ŠPOLJARIĆ
