Roman “Anna” – Niccolo Ammaniti

Recenziju piše: Denis Kožljan

U ovom romanu Ammaniti nam predstavlja ostatke svijeta koji je poharao virus. Odrasli su pomrli, ostala su samo djeca koja će stjecanjem spolne zrelosti i stupanjem u odrasli život također umrijeti. Budućnost je oduzeta, djeca su sama, odrasli koji su se trebali o njima brinuti nestali su, ljudska vrsta osuđena je na umiranje. Nema struje. Hrane i vode polako nestaje. Diljem zemlje bjesne požari. Anna je djevojčica koja tumara rodnom Sicilijom u potrazi za hranom, brine se o sebi i svom bratu i zajedno s drugom djecom bori se za opstanak. Annin život na neki način prokazuje krhku realnost našeg doba i neodrživ sustav vrijednosti svijeta koji polako ide svome kraju. Ammanitijeva zamišljena distopija današnjem čitatelju neće biti previše apstraktna.

Djelići radnje u mnogima bi od nas mogli potvrditi i neke vlastite strahove i bojazni pred prekretnicom na kojoj se čovječanstvo danas nalazi. Dok Anna pokušava preživjeti uz pomoć bilježnice koju je njezina majka, čekajući smrt od virusa, ispisala svim mogućim savjetima za preživljavanje kojih se mogla dosjetiti, nemoguće je ne suosjećati s tom djevojčicom, ne razumjeti potrebu djece da ih netko čuva i štiti, da ih vodi, da ih ne napušta. Kroz formu romana distopije ili moderne apokalipse, Ammaniti nam predstavlja svijet bez budućnosti, paradoks života u kojem ni preživjela djeca ne nose svjetlo nade i bolje budućnosti, sputana unaprijed ograničenim vijekom trajanja.

Roman naglašava kako, bez obzira na okolnosti, ima mjesta za vjerovanje u budućnost.

Niccolò Ammaniti zamišlja posljedice epidemijske groznice u svojoj stisnutoj, postapokaliptičnoj Ani .

Anna će nadahnuti usporedbu s Gospodarom muha, s obzirom na to da klasični roman prikazuje društvo koje se raspada. No, ovo dvadeset i prvo stoljeće na katastrofalnoj izolaciji manje je simbolično, prisnije objašnjenje odanosti braće i sestara. Kad nitko stariji od četrnaest godina ne ostane za uvoditi red, Anna i njezin brat Astor preživljavaju na Siciliji sve dok njegov nestanak ne natjera Annu s njihove obiteljske farme da ga pronađe. Dragocjena, usitnjena sjećanja na civiliziranu prošlost sjajno se suprotstavljaju spaljenom, bezakonitom svijetu.

Velik dio radnje usredotočen je na Annin lov na hranu. Naseljen kosturima i divljim psima, jezivi krajolik prikazuje detritus koji je nekada pripadao živima. Od fotografija do konzerviranih ragua, odjeće do napola napunjenih baterija, ono što je ostalo stvara portret ovozemaljskog viška pretvorene arheološke ruševine.

Prikladno, Anna ima malo vremena za razmišljanje. Unatoč saznanju da i ona može podleći virusu, njezina briga ostaje iz dana u dan. Izuzetna usredotočenost na zadati zadatak gradi emocionalnu rezonanciju. Ne zadržavajući se na njemu, djelo jasno pokazuje kako očaj uvijek ostaje.

Stvarni pristup ističe taktilne detalje, kretanje i sjećanja koja nisu toliko gorka, koliko se jednostavno brzo povlače. Ponekad smrt graniči s groteskom, ali knjiga izbjegava sumornost. Ostaci stvari zbog kojih je život nekada bio podnošljiv, uključujući glazbu i bajke, pružaju potrebnu lakoću. Čak i plemenske pripadnosti druge djece otkrivaju ranjivost ispod visceralne noćne more. Pietro, tinejdžer čiji put nakratko prelazi Annin, posebno se ističe kao podsjetnik da ljudi često posjeduju bitnu dobrotu koja se ne može ugasiti.

Anna mudro nije proglašena ni iznimnom, herojskom preživjelom ni žrtvom povijesti – čini se da čini samo ono što je potrebno, posjedujući sposobnost i dobrote i vlastitog interesa. Njezina humanost iznova dolazi u prvi plan; to je potvrđujući aspekt romana koji naglašava kako, bez obzira na okolnosti, bez obzira na kratkoću nečijeg života, ima mjesta za vjerovanje u budućnost.

Ammaniti nam još jednom daje sjajan roman, duboko obilježen hitnom naracijom, ali prije svega sa stajališta djece koju smo već naučili cijeniti u Io non ho Scaruri. Iako je svijet uništio virus, roman nije uobičajena postapokaliptična situacija u kojoj preživjeli u najboljem slučaju postaju ubojice, a u najgorem kanibali. Ne, naprotiv, sve se čita očima djece, posljednjih preživjelih, koja brinu hoće li pronaći čokoladu među ostacima supermarketa, a sigurno ne i ubiti svoje sunarodnjake koje, s vremena na vrijeme, pređu na ulici. Ovo je možda najnevjerojatnija i najintrigantnija značajka romana, dječja naivnost koja preživljava usprkos svemu i koja određuje atmosferu romana koja obavija.

DETALJNIJI PRIKAZ SADRŽAJA:
Anna je trinaestogodišnja djevojčica koja je, sve dok virus koji se zove la Rossa, nije eksplodirao, živjela s majkom i mlađim bratom Astorom (iz poznatog Astora Piazzole, čiji su roditelji bili veliki obožavatelji), u kući na sicilijanskom selu. Tamo su se preselili nakon nekoliko godina života u Palermu, gdje su se, međutim, majka i otac postupno distancirali, svaki oduzet iz vlastitog života, sve do izbora (podijeljenog između njih dvoje) da Annu i Astora premjeste daleko od gradskog kaosa … sami s majka. Annin život teče mirno i tiho u velikoj kući uronjenoj u sicilijanski grm, sve do dolaska iz Belgije Rossa, virusa koji je smrtonosan za odrasle, ali koji na neobjašnjiv način štedi djecu koja postaju jedina preživjela u zapušteni svijet.

Anna ostaje u velikoj kući (Podere del Gelso), čak i nakon majčine smrti, i brine se o svom mlađem bratu Astoru koji ga pokušava zaštititi na svaki način. A najjednostavniji je način reći mu da izvan granične šume Podere del Gelso Svijet više nije isti i da ga naseljavaju Čudovišta dima, zastrašujući divovi koji te pojedu u jednom gutljaju najavljen samo mefitskim i slatkim mirisom. . Djevojčica se kreće u svojoj novoj svakodnevici, sve više proširujući spektar svojih napada u potrazi za hranom, a ne propušta se sjetiti kakav je bio život prije dolaska Crvene. Sve ide u redu, zahvaljujući i Knjizi važnih stvari, koju joj je majka napisala prije smrti, sve dok Astor ne nestane.

U tom trenutku Anna gubi sve svoje sigurnosti i jedini će cilj svog postojanja, unatoč instinktu samoodržanja, biti pronaći svog malog brata, također svjesna činjenice da će je uskoro i Crvenokosa polagati za sebe. Anna zapravo ima trinaest godina, blizu je punoljetnosti, a u tom će trenutku crveni automobili na njezinom tijelu biti samo početak lagane agonije.

Niccolò Ammaniti, koji se djetinjstvu i adolescenciji već obratio u nekoliko izvrsnih prethodnih romana, inzistira na toj temi, kombinirajući distopijsku znanstvenu fantastiku, avanturističko pripovijedanje i inicijacijski roman. Ovdje bismo mogli pronaći odjeke Goldingovog Gospodara muha ili Walkabouta, onog filma Nicolasa Roega iz 1971. godine o tinejdžerici i njezinom mlađem bratu izgubljenom u australskoj pustinji. U svim slučajevima imamo svemir naseljen isključivo djecom. Kako preživljavaju? Kako se međusobno povezuju bez dominantne i represivne prisutnosti odraslih? Kako se nosite sa strahovima i neizvjesnostima? koji se djetinjstvu i adolescenciji već obratio u nekoliko izvrsnih prethodnih romana, inzistira na temi, i to kombinirajući distopijsku znanstvenu fantastiku, avanturističko pripovijedanje i inicijacijski roman. Ovdje bismo mogli pronaći odjeke Goldingovog Gospodara muha ili Walkabouta, onog filma Nicolasa Roega iz 1971. godine o tinejdžerici i njezinom mlađem bratu izgubljenom u australskoj pustinji. U svim slučajevima imamo svemir naseljen isključivo djecom. Kako preživljavaju? Kako se međusobno povezuju bez dominantne i represivne prisutnosti odraslih? Kako se nosite sa strahovima i neizvjesnostima? koji se djetinjstvu i adolescenciji već obratio u nekoliko izvrsnih prethodnih romana, inzistira na temi, i to kombinirajući distopijsku znanstvenu fantastiku, avanturističko pripovijedanje i inicijacijski roman. Ovdje bismo mogli pronaći odjeke Goldingovog Gospodara muha ili Walkabouta, onog filma Nicolasa Roega iz 1971. godine o tinejdžerici i njezinom mlađem bratu izgubljenom u australskoj pustinji. U svim slučajevima imamo svemir naseljen isključivo djecom. Kako preživljavaju? Kako se međusobno povezuju bez dominantne i represivne prisutnosti odraslih? Kako se nosite sa strahovima i neizvjesnostima? Ovdje bismo mogli pronaći odjeke Goldingovog Gospodara muha ili Walkabouta, onog filma Nicolasa Roega iz 1971. godine o tinejdžerici i njezinom mlađem bratu izgubljenom u australskoj pustinji. U svim slučajevima imamo svemir naseljen isključivo djecom. Kako preživljavaju? Kako se međusobno povezuju bez dominantne i represivne prisutnosti odraslih? Kako se nosite sa strahovima i neizvjesnostima? Ovdje bismo mogli pronaći odjeke Goldingovog Gospodara muha ili Walkabouta, onog filma Nicolasa Roega iz 1971. godine o tinejdžerici i njezinom mlađem bratu izgubljenom u australskoj pustinji. U svim slučajevima imamo svemir naseljen isključivo djecom. Kako preživljavaju? Kako se međusobno povezuju bez dominantne i represivne prisutnosti odraslih? Kako se nosite sa strahovima i neizvjesnostima?

O AUTORU: Niccolò Ammaniti (Rim, 1966.) velika je talijanska književna figura svoje generacije, koju su kritičari hvalili, nagrađivali su Stregu i Viareggio, najprestižnijim nagradama, s nebrojenim čitateljima i prevedeni na 44 jezika. Njegovi romani uključuju Vodit ću te sa sobom i ne bojim se, što će Anagrama uskoro oporaviti. O njemu je napisano: “On je na vrhu vrlo plodne i briljantne skupine mladih pisaca naših dana” (Renato Barilli); “Izvanredan talent, najsvestranije pismo” (Antonio d’Orrico); “Nova talijanska riječ za talent je Ammaniti” (The Times); “Ammaniti je stvorio uvjerljiv portret suvremene Italije i pružio potrebnu protutežu romantičnim i turističkim portretima u zemlji. Pa ipak, unatoč surovosti njegova svijeta, kroz njegove pukotine puhuje ljudska toplina. Radije bih se izgubio u otuđenom svijetu Ammanitija nego u mnogim drugima “(Matthew Kneale, Financial Times);” Ammaniti je pisac velike mašte i izvanredne moralne suptilnosti “(Times Literary Supplement).