Foto: Pixabay
Riječi
Zadaju mi toliko jada i muke da ne znam što bih s tim veseljem od obilja, riječi, koje se mogu kombinirati na tri milijuna načina. Ali, to nije sve. One čekaju i govore i tada stvaraju svoj svijet koji nesmetano klizi ispod ovog našeg koji je itekakao stvaran, ali neprotumačen. I ne da se shvatiti, ne da se otkriti, čak ni onda kada ga potkupimo i ucijenimo. Badava tolike knjige i filmovi, i znanost i razglabanja, razgovori i obljetnice. Nema od toga ništa. Knjige su zakon, i one tumače svijet. Zato, nastavimo dalje tim putovima koji su nepregledni i otrcani, ali što nam drugo preostaje. Ovaj zrak, dobro, nebo, okej, more, nema mu kraja. Vječnost, vrijeme, prostor, nedogled…. Pa onda priče, bajke i basne. Treba to ispričati da bi se znalo o čemu se radi. Treba to naslikati da bi se svijet prepoznao u sebi. I onda zaviriti ispod i napraviti skicu tog našeg svijeta. Ako ništa drugo. I opet smo na početku. Knjige, skica, priča i još jedna zapis, riječi, slova i tako unedogled. Do nekogo novog starog početka. Pa onda opet dalje. Stanimo za čas, Uradimo nešto dobro. Ali, to su opet samo riječi. Napravimo im kuću, Sazidajmo palaču, pa onda pričajmo o zaslugama za narod i vrtimo se vrtimo, a ne znamo zašto. Je li to baš tako kako nam govore da jest. Nije to traženje, to je samo riječ koju mi je netko ubacio u glavu i sada me s time gnjavi. Te riječi postaju s vremenom naporne, talože se godinama, dok ne shvatiš kako one i nemaju neko suvislo značenje. To traženje nikad me nije zanimalo, kao ni objave, ratovi, govori i revolucije. Mir i tišina više govore od bilo kakve buke, slika koju možeš gledati i zatvorenim očima, a ne traži ništa. I to zovu lijenost, inertnost, to stajanje i čekanje. Još gore je ono što ja sada radim, sjedim i pijem kavu. Ali ni to ja nisam izmislio, sve mi je zapravo dano, i ne znam što bih s tim. Gdje bih sa svim tim riječima, pojmovima i k tome pojavama. Sad sam posve siguran, nakon toliko godina, da ništa od ovoga nije dio mene. Mislim, onaj pravi autentični dio, ako toga uopće ima. Svijet kao nekakva cjelina, život kao nepromišljena praznina ispunjena strahom, to je ono što ne možeš izbjeći, a sve ostalo… Možda je stvar u tom ostalom koje vodi ka nerješivom odnosu između svijesti i problema. Jer svaka cjelina, pa ma što bilo ima neka svoja pravila i taj ritam koji udara ispod samog bila, i smisao koji zapravo ne postoji, svi se oni nameću, stoje u redu i gledaju svoj posao.
Tako se stvaraju izmišljeni svjetovi koji bi trebali preslikati sve ono što se događa izvan nas. Upisuju se u knjige i bilježnice, tako je bilo nekad, a sad su svi pisci. Brišu se granice i hoćeš-nećeš postaješ dio tog uma koji ne zna što će sa sobom. I sve se gomila, sve se utrostručuje, da, to ste dobro primijetili, hrani se sve to izobiljem koje odnekud izvire, od vode kiše i zemlje, kemije, biologije, misli, nastojanja da se ne stoji na istom mjestu i da se konačno uspostavi ritam i granice, i meke okrugle međe jednog malog carstva. Tako se izlaganje raspršuje, traže se teze, traže se uvjerljivi argumenti i dokazi, njihov razvoj i dileme, protuteze, dijalektika prostora i vremena, nada u bolji život. Standard tako postaje okosnica našeg razvoja, nema tu ironije, svatko bi htio bilje živjeti. To su same tegobe, reći će netko, koje se u misli podvostručuju i gdje bi čovjek zapravo krenuo ako još uvijek drži zatvorene oči i u sebi onu sliku mira i tišine, pejzaže morske i otočne. I račune, dakako, jer čemu sve to služi ako se nešto ne bi zaradilo, prodalo, namaknulo za duge hladne zime.
To su te riječi o kojima sam vam govorio. Dali su mi život, krov nad glavom i riječi da se snađem, i onda poslali na put. Stao sam već na prvom raskrižju i zamislio se dobro nad tom navalom misli. Jer čovjek nikada ne prestaje misliti. Sad jjesu li prvo misli ili riječi, ili to ide zajedno, ne bih znao reći. Niste išli za tim. Probajte jednom ne misliti, probajte otploviti u meditaciju, vidjet ćete kako je to teško, gotovo nemoguće. Jer onda nadolaze druge misli. Vi ih tjerate štapom i olovkom, ali on se ne daju, čak se tada i umnožavaju, prijerre, vrebaju i skaču sa svih strana. I to brsanje, delete all, ne ide baš tako. Opet se sve vraća sebi, a govori onom Drugome. Nisam do sada spomenuo niti jedan drugi lik, osim nas dvojice. Množe se riječi, ali pomaka nema i tko bi to uopće mogao čitati u kasne sate, kad se traži nešto lagano. Sve me zapravo vodi putem asocijacija, i to je gotovo zakon, to asociranje koje se otrglo svakom tumačenju. Pa tumačenje, koje mora biti koncizno, ali prije nego što nešto počneš tumačiti treba kojih 300 stranica, kao recimo Haidegger, kad se latio tih teških tema o bitku i vremenu.
Dragan Gligora
O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.
