Foto: Pezibear – Pixabay
Centar kulture u nastavcima predstavlja Raščupane priče autorice Mihaele Naletilić Šego. Autorica piše o svakodnevnim životnim situacijama prikazane na humorističan način. Uvjereni smo da ćete uživati i nasmijati se.
Tisuću zašto tisuću zato ili priča o HNK i svinjcu u kuhinji
Bila je hladna prosinačka večer s mirisom snijega u zraku i oštrim vjetrom što je nemilice fijukao po prozorskim kapcima kad je u Stanu zazvonio telefon.
– Opet si zaboravila da imaš tetku? – podigavši slušalicu začujem uvrijeđeni glas s druge strane linije. Bila je to Teta Maca. Teta Maca, moja teta, živjela je s Tetkom Icom, mojim tetkom, nekoliko ulica dalje od nas. Teta Maca i Tetak Ico klince su jednostavno o-bo-ža-va-li. A obožavali su i ići u kazalište.
Dobra je stvar s Tetom Macom bila ta što se nije mogla dugo duriti pa je brzo s činjenice da joj se nisam javila ima već tjedan dana – prešla na temu.
Kako mi je teatralno pojasnila, bilo bi već vrijeme da se ta djeca počnu kulturno uzdizati i da ne bi ni meni ništa falilo da tu i tamo odem u kazalište. Bilo kako bilo, ona je rezervirala karte za HNK, ovaj petak, za Orašara.
– Znaš da je tradicija da se djecu pred Božić vodi gledat Orašara – i da se izvolimo srediti jer da ćemo sjediti u prvom redu.
– Kupila sam dečkima u Haundemu leptir-mašnice, a Maši haljinicu od tila. Ico će ti to donijeti sutra kad ide s posla – dodala je još Teta Maca.
***
U petak navečer, desetak minuta prije osam sati, sjedili smo u prvom redu Hrvatskog narodnog kazališta slatki poput kremšnita – nacifrani, popeglani, namirisani i utegnuti u svoju najbolju obleku za van – i čekali da kazališno zvono diskretno označi početak najljepšeg božićnog baleta za djecu.
Prvi je red stvarno bio prvi red. Ali prvi red balkona. Ne znam tko je tu strmu klisuru koja se pod kutem od devedeset prijeteći nadvila nad ostatak kazališne dvorane nazvao balkonom. Ako poput mene patite od visinofobije, klaustrofobije, zagušljivofobije ili općenito, bilokakve fobije, možete zamisliti kako mi je bilo dok sam sjedila ugurana u pretrpane redove zagasitocrvenih baršunastih stolaca, udarajući koljenima o desetcentimetarsku pozlatom nakinđurenu ogradu koja me dijelila od kazališnog bezdana pod mojim nogama. S ove sam pozicije doduše sasvim lijepo mogla vidjeti kako dirigent puše nos i što u džepovima imaju članovi orkestra.
Bilo kako bilo, sjedili smo te kazališne večeri, stiješnjeni jedni do drugih poput peradi na onim šipkama u kokošinjcu, okomito na kazališnu provaliju – Muž, Maša, Tetak Ico, Teta Maca, Roko, ja i napokon – Grga.
– Šta je Mimi? – nagnuo se Tetak Ico u jednom trenutku zabrinuto preko Tete Mace.
– Ništa. Ima napad panike – nezainteresirano će za moje fobije Teta Maca i nastavi mobitelom slikati Roka koji se ležerno nalaktio na onu nazoviogradu i naginjao sve u šesnaest pokušavajući dohvatiti reflektor što je, zakačen za ogradu, zjapio nad rupčagom.
I imala sam napad panike. Znojila sam se, crvenjela, vrpoljila, hiperventilirala, zamuckivala i lomila prste zamišljajući kako ću, ako se pomaknem u svom stolcu samo centimetar unaprijed, aterirati naglavačke na osamnaesti red parket sredine desno.
– Kaj bi se milostiva htjela, prosim, malo pomaknuti? – prekine me odjednom u paničarenju glas postarije gospođe sa srebrnosivom punđom na glavi, koja se pokušavala progurati između mene i spomenute ograde.
Gospođa se, skupa sa svojom frendicom, nekoliko trenutaka kasnije stuštila na dva prazna mjesta kraj Grge. Ukopana u sjedalu, zapiljim se, ne bih li odagnala svoje kamikaza ideje, u dva pridošla bapca.
Njih su vam dvije izgledale ko da su nekim bizarnim vremeplovom prije pola sata doklipsale iz Austro-Ugarske Monarhije. Srebrna Punđa mogla je imati kojih osamdeset godina. Na sebi je imala plisiranu tamnoplavu suknju, lakirane crne cipele sa srebrnom kopčom kakve je furao i Mozart i bijelu uštirkanu bluzu na visokom ovratniku priheftanu nekim obiteljskim filigranskim brošem. Blijedim je licem, uokvirenim elegantnom srebrnosivom punđom, dominirao zašiljen i aristokratski tanak nos, koji je još više naglašavao odmjeren i suzdržan plavosivi pogled ispod naboranih vjeđa.
Frendica Srebrne Punđe, po imenu Fani, kako sam načula iz razgovora, bila je odjevena slično, samo što je oko vrata još nabacila i nekog ofucanog krznenog jazavca.
Fani i Srebrna Punđa su u HNK očito bile inventar jer su svako malo nekome domahivale ili pozdravljale neke metuzaleme sa Serbus! i tome slično, a oni su im uzvraćali s
Ljubim ruke!, Moj naklon! i sve u tom stilu.
Srebrna je Punđa desnom rukom držala čipkastu lepezu, sjedila ko da u leđima ima afinger i svako tolko elegantno virnula kroz kazališni dalekozor. Da me sa svih strana nisu opkolili nervozni likovi koji su žvakali kaogume, puhali balone i nemilice surfali po svojim glupim telefonima, okružena svim onim pozlaćenim štukaturama i bidermajerskim stolcima, s Punđom i Fani za vratom, časna riječ, pomislila bi da sam u Beču tamo negdje osamstočetrdesetiosme.
Na brzinu sam se ispravila u stolcu, namjestila kulturnu facu i zgurala u torbu vrećicu Kiki bombona koje sam koristila za podmićivanje Grge.
Bacila sam usput jedan ponosan pogled na Grgura – sjedio je, u svojoj najboljoj obleki, u onom baršunu ko drvena Marija i hipnotizirano piljio u jednu točku.
– Kak vam je hajtlih ovaj mali! – spazi ga odjednom Srebrna Punđa i uputi mu suzdržan osmijeh, a ovaj joj se umiljato nasmiješi.
Grgur je, u svom tamnoplavom plišanom sakoiću i bijeloj košuljii s leptir-mašnicom, besprijekorno zalizan na razdjeljak, rumenih i nabreklih obraza, što od vrućine, što od hrpe kikića koje je utrpao u sebe, doista izgledao dražesno. Nešto poput kombinacije onog dječarca što nam se prije par desetljeća smiješio sa žute podloge Buco sira i Bečkog dječaka.
– A kak se ti zoveš, dečec? – obrati mu se Srebrna Punđa.
– Prdonja – opali joj ni pet ni šest Grga, ustiju punih kiki bombona.
– Grgure! Pa… Pa ko te to naučio? – podviknem na njega.
– Pa ti me mama zoveš Prdonja – stoički će Grga i pruži mi ruku za još jedan kikić.
Nikad ne laže, taj moj Grga, mora mu se priznati.
– No krasno – Srebrnoj Punđi se mam zaledi osmijeh na bljedunjavim ustima, frkne nosom, okrene se prema Fani i procijedi – Svakakve dotepence danas puštaju u kazalište.
Sva sreća da su se kazališna svjetla u tom trenutku počela gasiti jer je boja mojih obraza poprimala ton grimiznog kazališnog zastora što se upravo počeo rastvarati.
Zahvalno sam utonula u sjedalo i uperila pogled prema pozornici na kojoj, iz debelog mraka i još deblje tišine izroni u srebrnu likru utegnut baletan.
– Mamaa, a zašto ovaj striček nosi tajce i dres? – Roko prekine debelu tišinu – Šta ne nose samo cure tajce?
– Šššššš… – pokušam ga utišati – On je baletan, znaš.
– A šta ak mu se počne pišati? Kako će to sve skinut?- uporan je bio Roko, dok su Fani i Punđa potiho zabrundale:
– No, pa kaj bu taj balavander fort pripovedal?
Vidjela sam da Punđi malo fali da ju od mojih Bečkih dječaka ne žvajzne amok pa sam dečkima potajno u usta ubacila po jedan kikić i u miru se prepustila plesnoj čaroliji.
Treba biti dosljedan. U provođenju pravila. I strpljiv. U odgovaranju na pitanja. Savjetovat će vam to svaka knjiga o roditeljstvu. Meni se u zadnje vrijeme pak nekako čini da je za roditeljstvo najvažnije da imate položen vozački ispit. B kategorije. Ili privatnog šofera.
U jednom se trenutku, naime, iz roditelja jednostavno pretvorite u osobnog šofera koji dijete razvaža s jedne na drugu slobodnu aktivnost. Ali o slobodnim aktivnostima u nekoj drugoj priči. Moram ići. Teta Maca će svaki čas pozvoniti na vrata. Ona i Ico vode djecu u kino. Od HNK smo do daljnjega – odustali.
Mihaela Naletilić Šego
O Raščupanim pričama:
Raščupane priče prepune su dječjih dogodovština, ali one – nisu priče o djeci. Ili savjetnik o tome kako ih odgajati. Raščupane priče su priče o djeci koja ponekad misle da su odrasli i odraslima – koji se tu i tamo ponašaju kao djeca. Raščupanke opisuju zgode i nezgode djece koja samo pokušavaju biti djeca i odraslih – koji se samo nastoje ponašati odraslo. Opisuju njihov ćete suživot i različite, razbarušenim i raščupane situacije u koje svakodnevno upadaju, i iz njih, manje ili više spretno, svako malo ispadaju. S obzirom na to da je autorica ovih priča i sama majka troje djece, mogli biste pomisliti da je ovo priča o njezinom životu. Svi likovi s kojima ćete se susretati podsjećaju na likove iz stvarnog života, ali svi su oni, kao i svi opisani doživljaji, u autoričinoj
(pre)bujnoj mašti, oblikovani u neku novu – još raščupaniju priču. Stoga je svaka slučajnost sa stvarnim životom… pa… pomalo (ne)stvarna.
A kako je sve počelo? Kao i sve najbolje stvari, naoko slučajno. Jednoj je osmogodišnjoj Luciji bilo dosadno pa je, pošto je voljela crtati, narisala jednu Raščupanku. . Njezinoj je nešto starijoj mami jedne zimske večeri također bilo dosadno i prisjetila se – svog pomalo raščupanog djetinjstva i povezala ga s još malko više raščupanijom sadašnjosti i počela pisati priču o Baki Marici, Baki Keti i njezinoj frendici Bibi, Dedi Beri, o Raščupanki, Seki Tini, Maši, Roku, Grgi , Tomu i – maloj Lili.
Zašto vjerujem u Raščupane priče? Prije no što su Raščupanke pročitali i pozitivno ocijenili neki uvaženi književni urednici i književnici, na cesti ili na poslu su me počesto zaustavljali poznanici, mnogi od njih u nekim teškim životnim problemima i onako mi usput dobacili:
– Čitao sam neki dan tvoje priče, baš su me razveselile! Nasmijao sam se do suza!
I vjerujem im, jer i mene su razveselile i nasmijale i pomogle mi da proživim mnoge teške trenutke!
Nadam se da će i vama pružiti mnogo smijeha do suza.
Ponekad je smijeh sve što nam preostaje.
Mihaela Naletilić Šego
autorica Raščupanih priča
O autorici:
Mihaela Naletilić Šego autorica je Raščupanih priča, profesorica hrvatskoga jezika, pedagoginja, blogerica, učiteljica hrvatskoga jezika za strance i majka troje djece. Rođena je u bajkovitom gradu na četiri rijeke. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog karlovačkog mosta kotrljali u smjeru Zagreba, provela djetinjstvo. Trenutno živi i radi u Zagrebu.
U slobodno vrijeme mašta, smišlja, promišlja, razmišlja i piše o raščupanim životnim situacijama u koje svi svakodnevno upadamo.
Uz pomoć svoje kćeri Lucije, koja je sve te događaje lijepo orisala, nastale su “Raščupane priče”, koje možete pročitati na stranici rashchupanepriche.blog.hr .
Osim Raščupanki, kad se malo uozbilji, piše i sasvim ozbiljne tekstove, kao što je roman “Za Zagreb, u jednom smjeru”, koji je 2015. godine ušao u polufinale VBZ natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski roman.
Također, na web portalu Total Croatia News objavljuje luckaste priče o hrvatskom jeziku, kulturi i običajima.
Mihaela Naletilić Šego
