Foto: Pixabay
Putnici
Oni već jako dugo putuju, a gdje će stati, gdje će odmoriti umorna tijela, to nitko i ne pita. Oni putuju dugo, kao patnici, hodočasnici, isposnici duha, vjernici vatre i svjetla. Oni se ne okreću za sobom, ispred njih je jedina staza, i vodi tko zna gdje. Oni putuju mliječnom stazom, putuju danju, noću, po kiši i buri, ne vode ih zvijezde, ne vodi ih intuicija, ne brane ih čuvari, ne nosi ih ideja. Oni su kao ništa koje je dobilo pozivnicu za bal, a bala nema nigdje, samo prašina i trnje. Ne mjere korake, ne mjere milje, ne vide putokaze. Jedini njihov smisao je putovanje i jedini užitak san o njegovu završetku. Ali, i bez tog kraja koji dolazi onda kada više nije potreban, samo putovanje čini ih ugodnosjetnim. Oči su im zato svijetle i jasne, vedrina izbija ispod tih obrva i vodi ih naprijed, ne znajući gdje. Samo putovanje čini ih odabranim vođama, iako se iza toga ne krije nikakva metafizička varka. Upravo suprotno, oni se odupiru svakom misteriju. Tako čisti, shrvani, otežali, mirni i dostojanstveni, oni i njihovo putovanje sami su sebi svrha, jedina i neponovljiva, svrha koja nema početak ni kraj i ne da se odrediti ni obrazložiti, upisati ili ispisati. Oni su tvar i antitvar, sve u jednom, prožeti rastom, zaustavljeni u vremenu, prkose svim zakonima fizike, stvarni kao svaka nestvarnost, veliki kao svaka bol i uspravni kao starci koji se ne žale i koje nitko ne voli. To su jednostavno Oni. Putnici kojih nema, koji ne postoje, i zato su za mene jedina stvarnost koja me održava budnim još jednu noć. Oni i nitko drugi. Veliki kao zvijezde, bez ijedne primisli, voda iz bunara, od izvora starog tri tisuće godina. Oni su moj jedini putokaz i jedina mjera, bez riječi, bez svega ovoga, varka koja ustraje u svom obliku, nagon koji nikom ne smeta, svetinja koja nikome ne zapovijeda. Jedina moja strast i samilost, čežnja i povratak u samo bilo, njegov prvi i zadnji otkucaj.
Dragan Gligora
O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.
