Foto: Pexels
Prostranstvo
Dalekim putevima vode me moje sjene, gledam ih ,tražim se
Ne pitajuć’ se je li to za mene. Smiješim se, blažim se
Sve veće daljine nadolaze, osjećam nemir
Da l’ da se osvrćem, il’ ne, pitam se. Očekujem blagost
U tmini, u mraku, bez svjetla u zraku, k’o strpljenja za drugog
Na raskrsnici putova stojim, i za se” od sebe prosim
Pokušavam zvijezde da brojim. Ne želim da si prkosim
Nebo je vedro, a njih previše, dosta
U nemoći toj, da im otkrijem broj, dosta
Moja se tuga širi, dosta
I ‘mjesto da u tom vedrom nebu očekujem gosta
Sreću spoznam, ja tonem u bezdan… blago stvorenje
A zbog čega, zašto, da premota rane
Ti ljudsko dijete- stvorenje bedasto?! Ovije se oko mene
Zar ne vidiš da neke tajne Svemira spuzne do mog bića
Tebi ionako neće dati mira. I tu drago
One su tu od davnina i tu milo
Da samuju, da caruju, ostane
da bude znatiželju… ostane.
Andreja Sedak Benčić
