Priča za velike i male mudroljupce 3
Dvanaesti naučnik
Stolar Fedor bio je nadaleko poznat majstor za izradu namještaja. Gomilao se posao, gomilale se i majstorove godine, a kopnjela mu i snaga. Jednoga dana nije uspio završiti posao na vrijeme pa je naručitelj napustio radionicu prilično ljutit.
– Eto vidiš! Ovo je već treći nezadovoljni klijent. Ljući nego prijašnja dva. Ako to nije za zamisliti se, što je? – za vrijeme ručka reče mu žena. – Baš si tvrdoglavac nad tvrdoglavcima! Bije te glas vrhunskog, ali sebičnog stolara koji ne želi prenositi iskustvo i vještinu na mlade.
– Ja volim poučavati, ali nijedan od jedanaest naučnika nije osjećao da čavao zabija u biće s dušom. – branio se majstor Fedor.
– Dosadan si s tom pričom da je drvo živo. Ti nisi strpljiv učitelj i zato su te svi naučnici ostavili već nakon nekoliko dana. – predbaci mu žena. – Što ćemo jesti ako prestaneš dobivati narudžbe?
– Dobro, ženo, dobro! Ne paničari! Volje i želje za poučavanjem još imam pa ću uzeti i dvanaestog naučnika. – napokon popusti Fedor.
Sutradan na vrata njihove kuće pokuca Slavek. Krhak i nježan, vrlo plah i tih momčić. Rekao je da želi postati isto tako vrstan i cijenjen stolar kao i majstor Fedor.
– Hm! Hm! – sumnjičavo ga odmjeri iskusni Fedor. – Tvoja ruka jedva drži olovku, a kamoli blanjalicu, pilu ili čekić. Unatoč jakoj volji, prenježan si za stolara, sinko!
– Oduvijek sam želio obrađivati drvo, ali nisam imao priliku.
Naučio sam mnoge zanate, ali ja želim biti stolar, ništa drugo nego stolar! – suznih će očiju Slavek.
Nakon molećiva miga njegove žene Fedor popusti:
– Tvojoj žarkoj želji dodajem i svoju volju. Budući da si dvanaesti naučnik, tvoj dvanaesti izrađeni stolac mora biti savršen. Ne uspiješ li, moraš otići.
Slavek je marljivo radio od jutra do večeri. Izgarao je u želji da što bolje radi, no namještaj koji je izradio bio je površno i nevješto obrađen. Majstor Fedor nije bio grub prema njemu. Zbog sjaja u očima i zanosa kojim se Slavek posvećivao poslu, imao je Fedor strpljenja više nego s prethodnim naučnicima. Ali, onako nježan i krhak, Slavek doista nije bio građen za stolara.
Dvanaesti stolac koji je Slavek izradio bio je ukošen i klimav. Kad ga je Fedor uzeo u ruke, ispadnu stolcu dvije noge. Slavek ih žurno namjesti, ali noge opet otpadnu. Majstor Fedor razbjesni se i tresne stolcem o pod.
– Dragi Slavek, od tebe nikad stolara! – gotovo se izderao.
– Ali ja želim nastaviti učiti. Osjećam da sam svakim danom sve vještiji. – reče Slavek. – Ako ovaj stolac ne valja, sljedeći će biti bolji. Jednom ću izraditi dobar stolac. Morate mi vjerovati!
– Još noćas možeš prespavati, a ujutro potraži novi posao. – neumoljiv je bio majstor Fedor.
– Hoću biti stolar! I jednog dana bit ću najbolji! – uvjeravao je Slavek majstora Fedora te je i sam ljutito tresnuo stolcem o pod.
Buka je probudila vilu Tavankinju u potkrovlju majstorove radionice. Provirila je kroz ventilacijski otvor u stropu i u trenu shvatila što se događa. Naslutivši veliku iskrenost u Slavekovoj želji da postane stolar, pospe slomljeni stolac zlatnim prahom.
– Odmah počinjem izrađivati novi. – smireno će Slavek.
Iznenadio se što stolar Fedor šuti. Pogleda u njega. Stari majstor zaprepašteno je promatrao polomljeni stolac. Umjesto hrpe drva ležala je na podu hrpa zlatnih komada stolca i ljeskala se na suncu koje je grijalo kroz prozor.
– Zlato! Zlato! Bit ću bogat! B-o-g-a-t! – radosno je klicao majstor Fedor žurno skupljajući zlatne dijelove. Ali u njegovim rukama ponovno se pretvaralo u drvo!
– Nemoguće! Nemoguće! – izbezumljeno je vikao.
Slavek također podigne jednu drvenu nogu s poda, ali ona se istog trena u njegovoj ruci pozlati. Obuzme ga čudna snaga i on hitro sastavi čvrst i stabilan stolac. U hipu izrezbari i naslon. Kad ga stavi pred starog stolara, pretvori se stolac u blještavo zlato.
Majstoru Fedoru sine ideja!
Ponovno pozove u nauk otpuštenih jedanaest naučnika i zapovjedi im da svaki od njih izradi jedan stolac dnevno nadajući se da će ih Slavek svojim dodirom pretvoriti u zlato.
Ali u zlato su se u Fedorovim očima pretvarali samo stolci koje je izrađivao Slavek! Vila Tavankinja začarala je majstorove oči i on je svaki Slavekov proizvod vidio kao zlatni, a ne drveni…
Prolaze godine, a još se i danas priča o stolaru Fedoru koji je do starosti ljubomorno čuvao svoje stolarsko umijeće, a onda ga iznenada prenio na nejakog Slaveka koji je osim žarke volje imao i zlatne ruke za stolarsko zanimanje.
Izrađivao je profinjen namještaj koji se na sunčevu svjetlu ljeskao kao zlato unoseći živost i prozračnost u stanove i kuće naručitelja.
Mnogi već govore da je mladi Slavek u obrađivanju drva nadmašio svojeg učitelja. Da se nije tako pričalo, onda majstor Fedor ne bi bio dobar učitelj. A dobri su učitelji upravo oni koje njihovi učenici nadmaše.
Nada Mihoković-Kumrić
O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.
Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novine, Kekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noć, Priča za male i velike), u dječjim listovima (Radost, Modra lasta, Smib, Prvi izbor, Cvitak, Vesela sveska, Šalji dalje), tjednicima (Vikend i Arena), u časopisima (Književnost i dijete, Nagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjak, Ljetopis grada Velike Gorice, Turopoljska čitanka, Maturanti staroga kova VI, Naš dom, Kc-Fokus, Super Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, a 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu.
Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.
Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.
Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.
Živi u Velikoj Gorici.
Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com
