“Prevladati težinu postojanja” – Tomas Tranströmer

“Prevladati težinu postojanja” – Tomas Tranströmer

Piše: Denis Kožljan, dipl. educ.

“Mnogo toga u životu izvan je naše kontrole, govori nam Tranströmer. Lakše je živjeti ako nečemu vjerujemo. Postoji više toga na što se možemo osloniti da bismo prevladali svoj strah i težinu postojanja, reći će pjesnik. Sam snagu crpi iz šture skandinavske prirode, koja je u njegovoj poeziji sveprisutna”

DOLAZI SVJETLO

Pred prozom duga crna životinja proljeća
prozirni zmaj od sunčevog sjaja
teče poput beskrajnog
vlaka u predgrađu – nismo mu stigli vidjeti glavu.

Vile na obali staju bočno
ponosne poput rakova.
Na suncu žmirkaju i kipovi.

Bjesomučno vatreno more iz svemira
zemljousmjereno u blagi dodir.
Odbrojavanje je počelo.

(Preuzeto iz: Tomas Tranströmer, Pjesme i proza 1954.–2004., iz zbirke “Gondola

O PJESNIKU

Švedski pjesnik, psiholog i prevoditelj, Tomas Tranströmer rođen je 1931. u Stockholmu, a pjesme je počeo pisati u gimnaziji. Prva zbirka pjesama, “17 poems”, objavljena mu je 1954. Završio je studij psihologije na Sveučilištu u Stockholmu 1956., a studirao je i povijest, religiju i književnost. Od 1960. do 1966. piše poeziju i radi kao psiholog u centru za maloljetne prijestupnike. Smatraju ga za jednog od najutjecajnijih skandinavskih pjesnika u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Objavio je 15 sabranih djela i preveden je na preko 60 jezika, a kritičari su isticali kako se pristupačnost njegove poezije održala čak i u prijevodima. Ona progovara o dugim švedskim zimama, ritmu godišnjih doba i trajnoj i opipljivoj ljepoti prirode. Karakterizira je osjećaj tajnovitosti prisutan i u svakodnevici što pjesmama često daje religioznu dimenziju.

Za Nobelovu nagradu, kako piše prevoditeljica Sonja Bennet u pogovoru hrvatskom izdanju njegove poezije, nominiran je osamnaest puta zaredom, a dobio ju je 2011., u osamdesetoj godini života – “za svoje zgusnute pjesničke slike iz kojih prosijava svjetlo i koje nam daju potpuno nov pristup stvarnosti”. Od mladosti pasionirani pijanist,  Tranströmer sa svojih putovanja uvijek donosi pronađene partiture. Glazba je u njegovoj poeziji posvuda – ima je u naslovima, pjesme mu često govore o kompozitorima, a i strukturirane su poput glazbenih komada. Kad u pedeset devetoj godini života doživi srčani udar, desna strana tijela ostaje mu oduzeta; ne može se kretati, a govor mu je ograničen na dvadesetak riječi. Usprkos tome nastavlja pisati i svirati klavir, lijevom rukom.

Mnogo toga u životu izvan je naše kontrole, govori nam Tranströmer. Lakše je živjeti ako nečemu vjerujemo. Postoji više toga na što se možemo osloniti da bismo prevladali svoj strah i težinu postojanja, reći će pjesnik. Sam snagu crpi iz šture skandinavske prirode, koja je u njegovoj poeziji sveprisutna. U tom beskrajnom, upornom dokazu kreacije, piše Sonja Bennet, on se odmara, ali i nalazi odgovore na velika pitanja. Čovjeku je najteže susresti sebe, zaključit će pjesnik. Mjesto gdje se taj susret događa naziva “barijerom istine”, što je ujedno i naslov jedne od njegovih zbirki. Za Tranströmera to je fiktivno mjesto u svakom čovjeku, crta na kojoj se u trenutku donošenja svake važne odluke susreću pritisak izvana i pojedinčev istinski poriv iznutra. U često neugodnu i bolnu srazu tih sila nastaje jasna spoznaja, a ona, ta epifanija, snažan je doživljaj nalik prosvjetljenju.

Tomas Tranströmer umro je 2015. u Stockholmu.

PJESME:

Nacionalna nesigurnost
Podtajnik se naginje naprijed i crta X
a kapi za uši joj vise kao Damoklovi mačevi.
Kao što je šareni leptir nevidljiv na tlu
pa se demon spoji s otvorenim novinama.
Vlast je preuzeo kaciga koju nitko nije nosio.
Majka-kornjača bježi leteći ispod vode.

Allegro
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Nakon crnog dana igram Haydna,
i osjetiti malo topline u rukama.
Ključevi su spremni. Ljubazni čekići padaju.
Zvuk je duhovit, zelen i pun tišine.
Zvuk govori da sloboda postoji
a netko ne plaća caru porez.
Guram ruke u haydn džepove
i ponašati se kao čovjek koji je miran u vezi s tim.
Podižem svoju haydn zastavu. Signal je:
“ Mi se ne predajemo. Ali želite mir.”
Glazba je kuća od stakla koja stoji na padini;
kamenje leti, kamenje se kotrlja.
Kamenje se kotrlja ravno kroz kuću
ali svako je staklo još uvijek cijelo.

Par
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Gase svjetlo i njegovo bijelo sjenilo
svjetluca na trenutak prije nego što se otopi
kao tableta u čaši tame. Zatim gore.
Zidovi hotela dižu se u crno nebo.
Pokreti ljubavi su se smjestili i spavaju
ali njihove najtajnije misli sretnu se kako kad
dvije boje se susreću i prelijevaju jedna u drugu
na mokrom papiru školarčeve slike.
Mračno je i tiho. Ali grad se približio
večeras. S gašenim prozorima. Kuće su se približile.
Oni stoje blizu u gomili, čekaju,
gomila čija lica nemaju izraza.

Nakon smrti
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Jednom je uslijedio šok
koji je iza sebe ostavio dugačak, svjetlucavi rep kometa.
To nas drži unutra. TV slike čini snježnim.
Taloži se u hladnim kapljicama na telefonskim žicama.
Još uvijek se može lagano ići na skijama po zimskom suncu
kroz grmlje gdje visi nekoliko listova.
Podsjećaju na stranice istrgnute iz starih telefonskih imenika.
Imena progutala hladnoća.
I dalje je lijepo čuti otkucaje srca
ali često se sjena čini stvarnijom od tijela.
Samuraj izgleda beznačajno
pokraj svog oklopa od krljušti crnog zmaja.

Staza
2 ujutro mjesečina. Vlak je stao
vani u polju. Daleko od iskri svjetla iz grada,
hladno treperi na horizontu.
Kao kad čovjek tako duboko zađe u svoj san
nikada se neće sjetiti da je bio tamo
kad se opet vrati svome pogledu.
Ili kada osoba zađe toliko duboko u bolest
da svi njegovi dani postanu neke iskre, roj,
slab i hladan na horizontu
Vlak je potpuno nepomičan.
2 sata: jaka mjesečina, malo zvijezda .

Pod pritiskom
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Dron motora plavog neba je zaglušujući.
Živimo ovdje na užasnom radilištu
gdje se oceanske dubine mogu iznenada otvoriti
granate i telefoni šištaju.
Ljepotu možete vidjeti samo sa strane, na brzinu.
Gusto žito na polju, mnogo boja u žutom mlazu.
Tu se crtaju nemirne sjene u mojoj glavi.
Žele se uvući u žito i pretvoriti u zlato.
Pada mrak. U ponoć idem u krevet.
Manji čamac isplovljava iz većeg čamca.
Sami ste na vodi.
Tamna oplata društva sve se više udaljava.

Četiri pjesme u prozi iz Plave kuće

Ispod nule
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Na gozbi smo koja nas ne voli. Gozba konačno skida masku i pokazuje se onakva kakva zapravo jest: rasklopno postrojenje, hladni kolosi sjede na tračnicama u magli. Komad krede naškraban je na vratima teretnog vagona.

Ne smije se reći, ali ovdje ima dosta potisnutog nasilja. Zato su značajke tako teške. I zašto je tako teško vidjeti onu drugu stvar koja također postoji: odsjaj sunca koji se kreće preko zida kuće i klizi kroz nepoznatu šumu treperavih lica, biblijski tekst koji nikada nije zapisan: “Dođi k meni, jer ja sam opterećen proturječjima kao što si ti sam.”

Sutra radim u drugom gradu. Projurim tamo kroz jutarnji sat koji je plavo-crni cilindar. Orion lebdi iznad smrznutog tla. Djeca stoje u tihoj gomili čekajući školski autobus, djeca za koju se nitko ne moli. Svjetlo raste sporo poput naše kose.

Odgovor na pismo
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

U donjoj ladici nalazim pismo koje je prvi put stiglo prije dvadeset i šest godina. Pismo napisano u panici, koje nastavlja da diše kada stiže po drugi put.

Kuća ima pet prozora; kroz četiri od njih danje svijetli jasno i mirno. Peti prozor gleda na tamno nebo, grmljavinu i oluju. Stojim kraj petog prozora. pismo.

Ponekad široki ponor dijeli utorak od srijede, ali dvadeset i šest godina može proći u trenu. Vrijeme nije ravna crta. nego radije labirint. i ako se pritisnete uza zid, na pravom mjestu, možete čuti užurbane korake i glasove, možete čuti sebe kako prolazite s druge strane.

Je li na to pismo ikada odgovoreno? Ne sjećam se, bilo je to davno. Bezbrojni pragovi mora i dalje su lutali. Srce je nastavilo skakati iz sekunde u sekundu, poput žabe krastače u mokroj travi noći u kolovozu.

Pisma bez odgovora skupljaju se gore, poput cirrostratusnih oblaka koji slute oluju. Prigušuju zrake sunca. Jednog dana ću odgovoriti. Jednog dana kada budem mrtav i konačno slobodan sabrati svoje misli. Ili barem toliko daleko odavde da se mogu ponovno otkriti. Kad sam nedavno stigao, šetao sam velikim gradom. Na 25. ulici, na vjetrovitim ulicama rasplesanog smeća. Ja koja volim šetati i stopiti se s masom, veliko slovo T u beskonačnom tekstu.

Islandski uragan
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Nema podrhtavanja zemlje, već potresa neba. Turner ju je mogao naslikati, pričvršćenu užadima. Jedna je rukavica proletjela pokraj njega upravo sada, nekoliko milja od njegove ruke. Suočen s olujom idem prema onoj kući s druge strane polja. Lepršam u uraganu. Na rendgenu sam, moj kostur predaje zahtjev za otpust. Panika raste dok letim, razbijem se, razbijem se i utopim se na suhom! Kako je teško, sve to odjednom moram nositi, kako je teško leptiru vući teglenicu! Evo napokon. Posljednja borba s vratima. A sada unutra. Iza ogromnog prozorskog okna. Kakav je čudan i veličanstven izum staklo – biti blizu, a da se ne udari. . . Vani horda prozirnih krhotina golemih oblika juri ravnicom lave. Ali više ne lepršam. Sjedim iza stakla, miran, svoj portret.

Plava kuća
XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Noć je s blještavim suncem. Stojim u šumi i gledam prema svojoj kući maglovito plavih zidova. Kao da sam nedavno bio mrtav i vidio kuću iz novog kuta.

Više od osamdeset ljeta stoji. Njegovo drvo je impregnirano, četiri puta s radošću i tri puta s tugom. Kad netko tko je živio u kući umre, ona se ponovno boji. Umrli ga slika sam, bez kista, iznutra.

S druge strane je otvoreni teren. Nekada vrt, sada divljina. Mirna valova od korova, pagode od korova, tekst koji se razvija, upanišade od korova, vikinška flota od korova, zmajeve glave, koplja, carstvo od korova.

Iznad zaraslog vrta leprša uvijek iznova bačena sjena bumeranga. Povezano je s nekim tko je živio u kući davno prije mene. Skoro dijete. Iz njega izvire impuls, misao, misao volje: „stvaraj. . .crtati. ..” Kako bi na vrijeme izbjegao svoju sudbinu.

Kuća podsjeća na dječji crtež. Zamjenska djetinjarija koja je izrasla jer se netko prerano odrekao optužbe da je dijete. Otvorite vrata, uđite! Unutrašnji nemir stanuje u stropu, a mir u zidovima. Iznad kreveta visi amaterska slika koja prikazuje brod sa sedamnaest jedara, uzburkano more i vjetar koji pozlaćeni okvir ne može ukrotiti.

Ovdje je uvijek tako rano, prije raskrižja, prije neopozivih izbora. Zahvalna sam za ovaj život! A ipak mi nedostaju alternative. Sve skice žele biti stvarne.

Motor daleko na vodi širi horizont ljetne noći. I radost i tuga bujaju u povećalu rose. Mi to zapravo ne znamo, ali osjećamo: naš život ima sestrinsku lađu koja plovi sasvim drugim putem. Dok sunce prži iza otoka.

ŠTO SE ZNA O POEZIJI OVOG NOBELOVCA

Tomas Tranströmer piše intezivnu i slikovitu poeziju bez suvišnih riječi. Pjesnička slika je prepoznatljiv i kontradiktoran spoj jasnoće i nedorečenosti.U asocijativnoj raznolikosti leži snaga njegovih stihova. Svojom prepoznatljivom redukcijom i lakonijom se često približava strogim zakonostima haikua čiji temeljni elementi nisu riječi već slogovi. Kompozicijski eksprimentira neočekivanim metaforama, slobodnim ritmom, izbor riječi je unpreteciozan i moderatan, stil jednostavan, ali vrlo ritmičan; neočekivanim momentima i asocijacijama tvori liričku napetost. Sadržajno obrađuje susrete i događaje iz svakodnevice. Ne radi se o medijalno približenim svjetskim problemima ili o uskraćenim osjećajima vlastitog malog unutrašnjeg svijeta sa sjećanjima, privatnim dramama i krizama već o intezivno proživljenim suštinski međuljudskim momentima. U povijesti književnosti je Tomas Tranströmer u istoj kategoriji kao i Paul Valéry – „Poésie pure“, radi se o principu l’art pour l’art (umjetnost radi same sebe, bez drugih namjera), jednom literarnom pravcu ga nije moguće klasificirati. Poeezija Tranströmerea je škrta i svedena, on prepoznaje da se atmosfera u pjesmi zgušnjava kad se u njoj premalo kaže..Moćnost i sliovitost nejgove poezije čini ga najprevedenijim pjesnikom 20. stoljeća, njegove su pjesma prevedena na 50 jezika

„E. Pound je preporučivao dvije versističke forme – ranu klasičnu grčku liriku i japanski haiku. Najbolje sapfijske strofe na švedskome jeziku mogu se naći u ranoj, a najbolji haiku u poznoj Tranströmerovoj poeziji.“ Refik Ličina

„Ima neke ganutljive pravde u odluci švedskih akademika da se na dan svete Lucije, Nobelova nagrada za književnost za 2011. dodijeli Tomasu Tranströmeru. Nije važno to što već desetak godina, na početku listopada, njegovo ime spominjalo u novinskim prognozama i na internim i javnim kladionicama, pa čak nije toliko važno ni to što je nagrađen doista veliki pjesnik, jedan od nesumnjivo najvećih poznatih europskih pjesnika našega doba, jer je bilo i uvijek će biti slavnih i velikih pisaca koji nikada neće dobiti Nobelovu nagradu, ali je doista lijepo, praznik je za čitatelje, što je nagrađen jedan od onih, koji nije ni kralj, ni princ, ni plemić bilo koje vrste, pa ni plemić europske poezije i književnosti.“ Miljenko Jergović.

„Tranströmer je dokaz da i običan čovjek može biti veliki pjesnik.“ Lars Gustafsson