„Zelena milja“ – Stephen King
Naslov knjige: Zelena milja
Autor: Stephen King
Naslov izvornika: The Green Mile
Broj stranica: 310
Zelena milja poznata nam je zahvaljujući izvrsnom filmu “Zelena milja” redatelja Franka Darabonta. Nedavno je ponovno izdana knjiga “Zelena milja” koju su ljubitelji čitanja jedva dočekali.
U romanu su poznati likovi (poznati onima koji su prvotno gledali film)
Paul Edgecomb – nadzornik odjela (E-bloka) u državnoj kaznionici gdje su smješteni osuđenici na smrtnu kaznu. On je glavni protagonist romana kojeg je u filmu utjelovio Tom Hanks
– John Coffey – osuđenik na smrtnu kaznu kojeg je utjelovio preminuli Mochael Clark Duncan
– Percy Wetmore – djelatnik u zatvoru, protagonist koji igra negativnu ulogu
– Brutus Howell – djelatnik zatvora
– Eduard Delacroix i njegov miš mister Jingles – osuđenik na smrtnu kaznu
i ostali.
Roman “Zelena milja” možemo svrstati u kategoriju nadnaravnog romana. Fikcije ima malo, ali na trenutke i to je dovoljno da priča dobije posebnu čar kojoj je teško odoljeti unatoč tragičnom i žalosnom završetku. King, tragičnim završetkom ukazuje da život nije uvijek pošten i korektan. Pisac je bio realan i objektivan što može “ubiti” optimizam kod čitatelja, ali život nije bajka. Mističnost u romanu dolazi kada nam pisac približi osobnost zatvorenika Johna Coffeya. Naime, ispada da navedeni lik ima nadnaravne sposobnosti kojima može pomoći ljudima, a među prvima je pomogao Paulu Edgecombu. Iako tijekom radnje postaje jasno da je Coffey dobričina i da nije mogao počiniti zlodjela za koje je bio optužen – ubojstvo djevojčica, konačni spasonosni preokret koji bi očekivali kod večine romana, jednostavno se ne događa.
Dapače, patnja, tragedija i nepravda postaju obilježje kraja, ali ne i cijelog filma. Referirajući se na Boga i Isusa (glavni lik) čini se da autor aludira na žrtvanje pojedinca za više dobro. Isto kao što je Isus činio dobra dijela i na kraju bio žrtvovan, tako je lik J. Coffey, koji je utjelovljenje čiste i neokaljane dobrote na kraju bio žrtvovan u iskupljenju koje je predstavljalo patnju. Da li u životu doista tako mora biti – da čisti i neokaljani pojedinci budu žrtvovani da bi drugi shvatili vlastitu ludost ostaje za raspravu. S obzirom na ljudsku glupost čini se da će i dalje morati pojedinci dolaziti u mase i upozoravati ih na zablude da bi na kraju ispaštalli jer su progovorili istinu.
Zbog “nepravednog” završetka romana, žalost je time veća. Ali unatoč čaroliji i mističnosti života, on je i dalje surov pogotovo u kontekstu međuljudskih odnosa. Nadnaravne pojave i simpatični likovi s kojima se lako identificiramo i povežemo čine ovaj roman teško zaboravljivim pogotovo zbog odličnog filmskog ostvarenja. Redatelj Frank Darabont (Režirao je i drugo Kingovo remek dijelo “Rita Hayworth and Shawshank Redemption“. Film se zvao “The Shawshank Redemption”) izvrsno je prenio osobnosti i događaje na filmsko platno i zbog toga se čitatelj može još više povezati s likovima i cijelom radnjom. Kažnjenici koji čekaju pogubljenje postaju likovi koje lako sažalijevamo unatoč počinjenim zlodjelima. King je gotovo sve likove kažnjenika osmislio kao normalne ljude s normalnim problemima koji su imali trenutke slabosti i zbog toga su počinili ubojstvo. Njihovo “normalno” ponašanje u čitatelju može pobuditi osjećaj sažaljenja zbog pogubljenja. Ostalim likovima, pogotovo glavnom, King je opisao karakter i život do najsitnijih detalja kao da opisuje život stvarne osobe.
Kao što je i navedeno, patnja je obilježlje kraja romana, ali nije to što pamtimo. Baš kao i u životu, nailazimo na patnju i nepravdu, ali na tom putu srećemo veličanstvene ljude koji su naoko mali, ali u srcu i djelima veliki. Oni nam čine životno putovanje čudesnim i posebnim i pomažu nam da nadvladamo nepravdu. Takvi ljudi pomažu nam da ako ništa drugo, u patnji ostanemo ljudska bića. Upravo tu ljudskost i veličinu pojedinaca, njihovo čisto srce jest ono što pamtimo unatoč svoj nesreći koja nam se može zadesiti. Neki od likova u romanu, unatoč svojim ulogama kao što je sudjelovanje u pogubljenju ljudskog života, osmišljeni su kao ljudi dobrog srca. Ljudi koji samo rade svoj posao, ljudski i toplo se odnose prema ljudima koji su ubili ili činili zla djela.
Nisu samo veliki ljudi koje pamtimo tijekom života, jer ponekad, ali ponekad, može nam se doista dogoditi čarolija, nadnaravna pojava o kojoj se ne priča među ljudima. Rijetki ih mogu doživjeti i oni shvaćaju da je život doista velika misterija i unatoč patnji jedno veliko – čudo.
Lik J. Coffeya želio je otići i umrijeti jer je bio umoran od ljudi. Htio je otići jer stalno osjećao bol i patnju. Bio je umoran je jer je sam na životnom putu i nitko ga nije razumio. Čista energija ljubavi i razumijevanja može na ovaj svijet doći samo na kratko vrijeme i onda mora ubrzo otići jer ju svijet čovjeka uništi htjeli mi to priznati ili ne. Ali takva energija u nekom obliku svako malo nam dolazi da posjeti čovjeka na njegovu ludost kao i na njegove mogućnosti. Podsjeća ga da vjerovanje u neki bolji svijet nije utopija, nego je moguće u doslovnom smislu, tu “utopiju” moguće utjeloviti. Coffey je predstavljao utjelovljenje čiste dobrote i čistog srca koju nitko ne razumije jer ljudi jedni drugima čine zla djela. Čisto srce to ne može razumijeti, ono se umara i pati i zbog toga želi otići, ponekad i u patnji. Ali čisto srce nikada ne osuđuje jer čista ljubav kaže: “Oprosti im Bože jer ne znaju što čine”.
Tako je i Coffey otišao u patnji i oslobodio se, a ljudi koji su ostali i koji nisu vidjeli tu dobrotu pravi su gubitnici. Dok ne otvorimo oči, čista srca i ljubav prolazit će pokraj nas i otići će u zagrljaj onima koji će vidjeti…
Lik J. Coffeya neminovno nas vodi do preispitivanja vlastitih dijela i ponašanja, pogotovo situacija gdje pretjerano reagiramo s ljutnjom, agresijom i mržnjom. Njegovo čisto srce zapita nas zašto mi ne možemo biti tako čisti i jednostavni. Zašto mi ne možemo voljeti i biti voljeni? Možda upravo tu leži odgovor – ako iz srca izbacimo ljubav, njezino mjesto zauzima ljutnja i mržnja. Ali to ostaje na svakome od nas da zaviri u sebe i preispita svoje postupke i osjećaje. Često puta, zahvaljujući mržnji i bijesu osjećamo pobjedu, snagu i nadmoć, da bi kasnije shvatili koliko smo izgubili u tom sukobu s drugim ljudima. Ne gubimo samo druge ljude, nego i kontakt sa samima sobom. Baš kao što su ljudi u romanu izgubili dio sebe gledajući kako utjelovljenje čistog srca, John Coffey odlazi sa ovog svijeta.
Zelena Milja je jedan od najboljih knjiga koje ćete pročitati ovo ljeto…
