„S onu stranu okova iluzije“ – Erich Fromm
Psihopatologija normalnosti i smisao života
„Svijest ne može nikada biti nešto drugo do svjestan bitak, a bitak ljudi je njihov stvarni životni proces.“
Naslov knjige: S onu stranu okova iluzije: Moj susret s Marxom i Freudom
Autor: Erich Fromm
Naslov izvornika: Beyond the Chains of Illusions
Broj stranica: 169
U trenucima kada se čovječanstvo još jednom nalazi na rubu propasti i ratne (nuklearne) katastrofe knjiga Ericha Fromma „S one strane okova iluzije“ kojom autor do najsitnijih detalja razlaže društvene iluzije i stvara put prema budućoj spoznaji smisla života i njegovog bitka, postaje aktualnija nego ikada prije.
Samozavaravanje je u ljudskoj prirodi. Taj proces prisutan je kod čovjeka svaki dan, a samo iznimni i rijetki ljudi mogu ga biti svjesni jer samo rijetki primjenjuju introspekciju i samoispitivanje svojih postupaka i misli. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, ali većina stvari koje radimo, većina naših misli pa čak i emocija su uvjetovana višim silama kojih nismo svjesni. Društvo od malih nogu uvjetuje ponašanje koje čovjek prenosi u odraslu dob vjerujući da smo slobodna i samostalna bića. Tijekom odrastanja živimo u iluziji da su naše misli i odluke produkt samostalnih akcija ali u suštini su uvjetovane silama koje nam djeluju iza leđa.
Fromm se u knjizi često referira na Freuda i Marxa (podnaslov knjige je „Moj susret s Marxom i Freudom“) jer u njihovim povijesnim, socijalnim i psihološkim evaluacijama i analizama uvidio dobru podlogu za rastvaranje ljudskih iluzija. Neupitno je da su oni imali isto tako svoje iluzije i Fromm kao jedan od najvećih umova prošlog stoljeća ukazuje na njihove zablude i ograničenosti teorija (pogotovo Freudovih).
Knjiga Ericha Froma (najpoznatiji po knjizi „Umijeće ljubavi“) razotkriva ljudske iluzije koje živimo svaki dan misleći da su one stvarnost. U njoj Fromm se uglavnom fokusira na društvene iluzije, a neke od njih su i danas aktualne. Naime, isto kao i u prošlom stoljeću kada je knjiga pisana (1962. godine), tako se i danas čovječanstvo nalazi blizu globalnoj nuklearnoj katastrofi. Promišljajući o silama koje utječu na ponašanje vođa From kaže:
„Svjesni oni pošteno vjeruju da su motivirani rodoljubnom brigom za njihovu zemlju, dužnost, moral i politička načela itd. … Upravo zbog toga što su iskrene i jer nisu svjesne stvarnih motivacija iza njihovih misli teško im je promijeniti mišljenje…. Motivirajući faktor je da njihova društvena funkcija oblikuje njihovu svijest, pa odatle i njihovo uvjerenje da su u pravu, da su njihovi ciljevi opravdani i u stvari izvan svake sumnje. To objašnjava drugi, vrlo zbunjujući fenomen. Vidimo da su elite dvaju velikih blokova na tragu sukoba…. Nema nikakve sumnje da bi nuklearni rat značio smrt za većinu članova elita, njihovih obitelji i razaranje većine njihovih organizacija… Za njih je njihov način mišljenja racionalan, pristojan i častan i ako opće nuklearno razaranje uništi svakoga, ništa se tu ne može jer ne postoji nikakav drugi način djelovanja osim ‘razumnog’, ‘pristojnog’ i ‘časnog’.“
Upravo ovakav nesvjestan način razmišljanja elita ukazuje koliko lako je moguće pritisnuti crveni gumb i opću destrukciju, jer ako je potrebno „obraniti“ svoju zemlju, i ako je to jedini izlaz onda nema drugog načina i taj čin će kod njegovog naroda biti zapisan kao „obrambeni“. Uvjeravajući sebe u ovakve iluzije i samozavaravajući se, vođa se može pogledati u zrcalo imajući čistu savjest jer je uvjerio sebe da su njegovi postupci etički i nadasve pravedni.
Jedna od nevidljivih sila koja usmjerava naše ponašanje jest društvena funkcija. Fromm osim osvrta na vođe daje primjere radnika, oca, majku, administratora i druge funkcije koje uvjetuju kako ćemo se odnositi prema svijetu. Ukoliko čovjek ostane i dalje u nesvjesnom stanju kao do sada čovječanstvu, lako predstoji propast, ako ne globalna onda osobna jer čovjek ne živi kao slobodno i svjesno biće – odnosno ne živi kao čovjek nego spavač. Upravo taj radnik, administrator… ima uobičajen život, kolotečinu koja ubija njegov duh i životnu energiju što dovodi do fenomena otuđenja kojeg Fromm posebno naglašava.
Racionalizacija je fenomen koji često viđamo kod vođa. On racionalizira upotrebu bombi, tenkova i oružja. Ono uvijek služi za obranu, a suprotna strana uvijek je zla. Racionalizacijom opravdavamo sebi postupke koje činimo koliko god oni bili iracionalni kao što je ubijanje drugih ljudi. Ali racionalizacija stoji u funkciji samozavaravanja: „Racionalizacijom se pokušava učiniti da neka akcija izgleda motivirana razumnim i moralnim motivima, prikrivajući tako činjenicu da je uzrokovana motivima koji su u sukobu sa svjesnim mišljenjem osobe.“
Prema Frommu analiza snaga koje djeluju iza naših leđa i upravljaju ljudskim postupcima moglo bi se utjecati na sprječavanje rata i predvidjeti budućnost: „Smisao je ponovno u tome da djeluju ekonomske, društvene i emocionalne snage koje su proizvele dva rata unutar dvadeset i pet godina i koje bi možda proizvele i treći. Nije stvar u tome što bi netko želio rat. Te snage djeluju ljudima iza leđa i dovode do određenih procesa koji proizvode rat.“
Fromm u knjizi spominje Spinozu za kojeg navodi da je bio prvi mislilac koji je imao jasnu ideju o nesvjesnom. Prema Frommu, Spinoza je pretpostavljao da su ljudi svjesni svojih želja, ali su nesvjesni pozadine tih želja. Odnosno prema njeu: „Drugim riječima, prosječan čovjek nije slobodan nego živi u iluziji da je slobodan jer je motiviran faktorima kojih nije svjestan.“
Odnosno čovjek je uvjetovan silama i snagama koje su izvan naše svijesti (kod velike većine ljudi) i te sile upravljaju nama iza naših leđa. Oslobođenje ovog ropstva prema Frommu (referirajući se na Spinozu i Marxa) jest postati svjestan stvarnosti i iluzija kojima se čovjek samozavarava. Svijest o iluzijama uvjet je slobode, navodi Fromm ponovno se referirajući na Marxa.
Prvi čovjek u modernoj povijesti koji je za razliku od Spinoze, spoznaju o nesvjesnom podigao na višu razinu, bio je Sigmund Freud. Spoznaje o nesvjesnim silama koje djeluju čovjeku iza leđa njegov su najveći doprinos čovječanstvu. Iako je Freud smatrao da je glavna ljudska pokretačka snaga spolna energija (što ga je ograničavalo da spozna druge sile) njegov doprinos spoznaji ljudske prirode je neupitan.
Parapsihologija normalnosti – bolesni pojedinac i bolesno društvo
U podnaslovu osvrta na knjigu namjerno je paradoksalno napisano psihopatologija normalnosti. Ali kako je moguće da patologija bude normalna? Čini se da se ovdje krije najgora stvar za čovjeka. Jer ako je većina ljudi nesvjesna znači li to da ako se „prosječnog“ čovjeka postavi na mjesto vođe, znači li to da bi on isto tako mogao pokrenuti nuklearni rat samozavaravajući sebe da je to jedini ispravan čin? Budući da je čovjek u pravilu nesvjesno biće koje ima tendenciju samozavaravanja (u ovom slučaju da ga ne peče savjest i da ne prizna poraz) lako je moguće da je ljudska patologija, iluzija i autodestrukcija ni manje ni više nego – normalna. To znači da bi velika većina nas bila spremna pritisnuti crveni gumb da se nađemo u situaciji vođe (prilog toj tezi ide i Milgramov eksperiment). Iako se Milgramov eksperiment odnosi na čovjeka pod utjecajem autoriteta (za razliku od ove obrnute situacije), tak pokus nam govori puno o ljudskom karakteru: čovjek je podložan zavaravanju i samozavaravanju.
Nada za čovjeka jest u tome da takav čin može učiniti nesvjestan čovjek (time se naravno ne odriče odgovornosti), što znači da ako se potrudimo biti svjesni (u prijevodu nastojati postati ljudska bića), postoji i nada za čovječanstvo. Društvena i kolektivna patologija jednog dana mogla bi biti poslana u ropotarnicu povijesti, ali za to je potrebno da svatko radi na sebi i da društvo počne cijeniti i poticati unutarnju transformaciju svijesti.
Društveno nesvjesno
Osim individualnog karaktera prema Frommu postoji i društveni karakter. On uvjetuje kako će se pojedinac ponašati i odnositi prema svijetu i sebi. Društveni karakter jedna je od snažnih sila koje utječu na ponašanje pojedinca. Ukoliko je čovjek nije svjestan živjet će u iluziji da su njegovi postupci plod njegovog samostalnog uvjerenja, razmišljanja i djelovanja. Ali isto tako, Fromm naglašava da je i individualni karakter bitan faktor koji utječe na ponašanje pojedinca.
„Freud je spoznao da većina onog što je stvarno u nama nije svjesno, a da većina onog što je svjesno nije stvarno. Freud je pokazao da se svi mi u većem ili manjem stupnju varamo o istini. Čak i ako smo iskreni s obzirom na ono čega smo svjesni vjerojatno je da ipak lažemo jer je naša svijest ‘lažna’ tj. ona ne predstavlja pozadinsko stvarno iskustvo u nama samima.“
Otuđenje
Fromm, kao protagonist slavne Frankfurtske škole u knjizi se često referira na Marxa. U pokušaju spoznaje ljudske patnje i bolesti društva Fromm identificira otuđenje kao jedan od glavnih razloga društvene patologije. Pozivajući se na Marxa i Hegela o otuđenju Fromm kaže:
„Svijet je postao čovjeku tuđim. On nema iskustvo o sebi kao subjektu vlastitih činova, kao osobi koja misli, osjeća i voli, nego doživljava sebe samo putem stvari koje je stvorio kao predmet vanjskih manifestacija svojih snaga. On je u dodiru sa samim sobom samo kroz okruživanje proizvodima vlastitog stvaranja.“
Upravo ovdje Fromm daje odgovor koji čovjek traži. Fromm u knjizi ne daje konačni i konkretni zaključak kako zaliječiti povijesne rane, kako se vratiti ljudskom biću, kako nadići primitivne potrebne za samouništenjem i kako naći izlaz… Ali ako se pomno pročita knjiga odgovor možemo lako naći – a to je povratak samome sebi, uzdići se od otuđenja. Čovjek se je otuđio od svijeta, a time i od sebe (Fromm u drugim knjigama to detaljnije razlaže na mitološkoj i religijskoj razini kao i na društveno evolucionističkom nivou). Da bismo spasili sebe i svijet čovjek se mora „otuđiti“, vratiti se sebi i svijetu. Odnosno nadovezujući se na Marxa Fromm kaže: „Neposredna posljedica toga, što je čovjek otuđen proizvodu svojega rada, svojoj životnoj djelatnosti, svojoj rodnoj suštini, jest otuđenje čovjeka od čovjeka. Ako se čovjek sam sebi suprotstavlja, onda se njemu suprotstavlja drugi čovjek.“
Smisao života: egzistencija i bitak
Filozofi egzistencijalizma označili su bitak kao izvor ljudske egzistencije. Mnogi su se bavili bitkom ali nitko od njih nije uspio dovoljno dobro razjasniti što pod tim pojmom doista misle. Mnogi filozofi egzistencijalizma bavili su se bitkom ali niti najslavniji od njih, kao što je Jean-Paul Sartre nisu otišli dalje od apstraktnog pojma.
Svijet je postao tuđim i nepoznatim mjestom za čovjeka, odnosno čovjek se otuđio od svijeta. Ljudsko biće doživljava i spoznaje sebe isključivo kroz materijalne objekte jer ga je potrošačko i materijalističko društvo usmjerilo na taj put. spoznati sebe i svijet kroz materijalne objekte za čovjeka postaje nemoguća misija i on postaje izgubljen, sam, neurotičan i otuđen; „On je u dodiru sa samim sobom samo kroz okruživanje proizvodima vlastita stvaranja.“
U modernom svijetu čovjek postaje „neurotičan jer je otuđen“, on je otuđen od svijeta jer je otuđen od samoga sebe. Kada je izgubljen onda nema niti autonomnu misao niti karakter. Upravo stoga društvo mu usadi misao i ponašanje koje želi, i time ljudsko ponašanje postaje iluzorno, nesvjesno i uvjetovano.
„Da bi prevladao vlastiti osjećaj unutarnje praznine i nemoći on izabire objekt na koji projicira sve svoje ljudske kvalitete, ljubav, inteligenciju, hrabrost, itd. podvrgavajući se tom objektu osjeća se povezanim s vlastitim kvalitetama: osjeća se jakim, mudrim, hrabrim i sigurnim. Izgubiti objekt znači opasnost od gubitka sebe. Taj mehanizam, idolatrijsko obožavanje nekog objekta, temeljeno na činjenici otuđenosti pojedinca, centralni je dinamizam prijenosa, ono što mu daje snagu i intenzitet.“
Otuđeno čovjek lako se hvata za vanjske idole, informacije i utjecaje. On će smatrati da su njegove misli doista njegove, dok on u stvari samo prihvaća tuđe misli kao vlastite. Takav čovjek je pod utjecajem sila koje ga uvjetuju, dok istovremeno živi u uvjerenju da je on iskren, autonoman i nadasve stvaran. Budući da su vanjske sile promjenjive on isto tako mijenja svoja uvjerenja i misli dok jednog dana ne shvati (makar suptilno) da je izgubljen, da ne zna tko je i što je u ovom svijetu.
Često se nadovezujući na Marxa i Hegela Fromm napominje da je otuđenje povijesni fenomen svojstven za čovjeka ali i nužan u ljudskoj evoluciji. Ali onaj tko se izgubi on će se i pronaći. „Čovjek mora postati otuđen da bi prevladao taj raskol aktivnošću razuma.“ Jer čovjeku je vjerojatno usađeno da u svojoj društvenoj evoluciji pronađe sebe; svoj smisao i mjestu u svijetu i svemiru. Čovjek je jedina životinja koja je paradoksalno u isti trenutak blažena i prokleta fenomenom svijesti. Spoznavši sebe kao slobodno biće, da bi izbjegao ludilo, čovjek je prisiljen upustiti se u avanturu samospoznaje i smisla života. Budući da je čovjek uglavnom okrenut prema materijalnom svijetu, on traži smisao u objektima koji mu nikad nisu niti će ikada dati odgovore na ključna pitanja. Odgovor leži tamo gdje najmanje tražimo – u čovjeku.
„Dok čovjek vjeruje da njegove misli oblikuju njegovu društvenu egzistenciju, činjenice stoje obrnuto; njegova društvena stvarnost oblikuje njegovu misao.“
Svijest čovjeka o iluzijama i vlastitom ropstvu Fromm vidi kao izlaz iz historijskog bezdana iluzija i kolektivne neurotičnosti. Da bi čovjek postao svjestan vlastitih iluzija potrebno je biti svjestan i filtara koji sprječavaju prodor informacija do njega. Ali sami uvid u nesvjesno nije dovoljno. Prema Frommu čovjek mora spoznati samog sebe i svijet, transcendirati i spoznati vlastitu individualnost da bi spoznao jedinstvo sa svime i univerzalnost.
Unatoč iluziji koja je vječni ljudski suputnik kroz povijest i socijalnu evoluciju, Fromm ipak vjeruje u čovjeka. Sudbina čovjeka jest da padne, ali i da se digne. Njega je sudbina da ode u nepoznati svijet, da postane grješnik i odvoji se od raja da spozna svoj pakao koji je stvorio. Ali je mu je i kozmička sudbina da izgradi novi svijet:
„No čovjek u bilo kojoj kulturi nosi sve svoje potencijale unutar sebe; on je arhaičan čovjek, grabežljiva životinja, ljudožder, idolopoklonik, i on je biće sa sposobnošću za razum, ljubav i pravdu… Tako dugo dok se bližnjega doživljava kao u osnovi različitog od sebe sama, tako dugo dok on ostaje strancem ja ostajem i sebi stranac. Kada se doživim u potpunosti tada shvaćam da sam isti kao i svako drugo ljudsko biće, da sam dijete, grješnik, svetac, onaj koji se nada i onaj koji očajava, onaj koji može osjetiti radost i onaj koji može osjetiti tugu. Otkrivam da su samo pojmovne predodžbe, običaji i površina različiti, a da je ljudska supstanca ista. Otkrivam da sam svatko i da otkrivam sebe otkrivajući svojega bližnjeg, i vice versa. U tom doživljaju otkrivam što je ljudskost, otkrivam Jednog Čovjeka.“
O autoru: Erich Fromm (23.03.1900. – 18.03.1980.) bio je američki psihoanalitičar i filozof njemačkog podrijetla. Bio je istaknuti pripadnik prve generacije Frankfurtske škole. Dolaskom nacista na vlast otišao je u Švicarsku, a nakon toga u SAD. Bio je profesor na više sveučilišta u SAD-u i jedno vrijeme u Mexico City. Prvo djelo bilo mu je „Bijeg od slobode“. U svojim knjigama ukazivao je na karakter društva i njegovo uvjetovanost višim silama. Više puta se referirao na Freuda i Marxa i često ukazivao na Freudove uskogrudne zablude o društvenoj uvjetovanosti. Umijeće ljubavi njegova je najpopularnija knjiga. Iako je rođen u obitelji židovskih vjernika, distancirao se od dogmatskog judaizma i uvijek je imao široke poglede na život. U svojim djelima ukazivao je iluziju i opasnost autoriteta i poticao kritičko promišljanje. U djelima se često pozivao na Marxa, ali bez dogmatskog i uskogrudnog tumačenja komunizma kritizirajući SSSR kao još jedna birokratski mehanizam sličan kapitalizmu, ali drugog pakovanja.
