Otok doktora Moreaua
“Obuzelo me čudno uvjerenje da sam sad, bez obzira na to koliko se ideja mog srodstva s
ovim grotesknim nakazama činila ogavnom, pred vlastitim očima imao minijaturnu repliku svih elemenata ljudskog života koje smo pokušavali uravnotežiti i međusobno pomiriti –
isprepletenost instinkta, razuma i vjere u višu silu – sve je to bilo predočeno u svom
najjednostavnijem obliku. Čovjek-leopard bio je žrtva okolnosti – nije dovoljno potisnuo
instinkt i to je bila jedina razlika između njega i ostalih počovječenih zvijeri. Siroto biće!
Sirota sva ova stvorenja!”
Naslov knjige: Otok doktora Moreaua
Naslov izvornika: The Island Of Dr. Moreau
Autor: Herbert George Wells
Broj stranica: 137
Zvijer uvijek percipiramo prema vanjštini, kao ružni i opasni entitet koji može ugroziti naš život. U stvarnom životu stvari stoje potpuno drugačije, jer zvijer se često krije iza odjela, kravate, bogatstva i ono najgoreg – ljudskog izgleda i ponašanja.
Knjiga “Otok doktora Moreaua” spada u klasike znanstvene fantastike, preciznije, spekulativne fantastike, iako je puno više od toga. Wells propitkuje potisnute zvjerske nagone u čovjeku koje je na zanimljiv način prikazao u romanu. Naime Wells se poigrao sa potisnutim zvjerskim nagonima u čovjeku sa suprotnog kuta gledanja: Krenuo je od zvijeri prema čovjeku preko lika dr. Moeaua koji je trebao potisnuti životinjske nagone i stvoriti ljudskost. Ta ljudskost na kraju se pokazala kao blijeda patvorevina. Zbog propitkivanja ljudskosti i potisnutih životinjskih nagonska, Wellsov roman puno je više od znanstvene fantastike. Upravo zbog nadilaženja puke fikcije čitateljima koji nisu ljubitelji tog žanra uživat će u ovom klasiku književnosti propitkujući ljudsku psihu.
Roman je sam po sebi nagovještaj budućnosti (u našem slučaju sadašnjosti) i mogućnosti manipulacije genima i dizjaniranjem nove vrste bića. Sama priča jest društvena kritika kao što je to radio i u ostalim romanima. Kada je knjiga objavljena (1896. godine) izazvala je veliku buru i optužbe prema piscu zbog čega je prozivan bezbožnikom jer ideje iznesene u romanu kao što su vivisekcija, manipulacije životinjama i ljudima, odnosno njihovim križanjem u to vrijeme su bile tabu iako je bila riječ samo o fantaziji. Križanje ljudi i životinja je bila naznaka genetike što se povezivalo s Darwinom čije su ideje tada bile tabu i dokidanje Boga.
“Prije promjene bili su zvijeri, nagoni su im bili prilagođeni okolini i živjeli su onom vrstom
sreće kakva je već namijenjena životinjama. Sad su posrtali u okovima „ljudskosti“, živeći u
neprestanom strahu koji nikad nije jenjavao, u umove su im nasilno usađene naredbe koje
nisu mogli shvatiti – farsa ljudskog života koji su živjeli započela bi u bolnoj agoniji i
nastavljala se kao dugotrajna unutarnja borba, kao dugotrajan smrtni strah od Moreaua –
kakvog je sve to imalo smisla?”
Wells je navodno bio inspiriran tada aktualnom debatom vivisekcije na životinjama, a roman se često tumači kao kritika ropstvu i nejednakosti. Ali unatoč glavnoj tematici romana, kritici ropstva, roman pruža čitatelju puno više od puke debate o nejednakosti. Dapače, priča o ljudima i zvjerima ukazuje da čovjek lako postane zvijer, a zvijer čovjek. Ponekad se razlike toliko izgube da je nemoguće vidjeti tko je čovjek a tko zvijer.
Priča se bavi protagonistom priče Edwarda Prendicka koji doživi brodolom. Dr. Moreau i njegov pomoćnik spašavaju ga i dovode ga na otok.
Prendick ubrzo shvača da dr. Moreau radi čudne eksperimente na životinjama kojima ih nastoji počovječiti, izbaciti iz njih zvjersko i učiniti ih čovjekom. Rezultat su nakazne inačice ljudskih bića s niskim kvocjentom inteligencije, a Moreau postaje njihova inačica Boga.
Upravo u srži ove priče uviđamo paradoks i zrcalnu sliku ljudskog roda: Tijekom cijele društvene evolucije nastojimo izbaciti zvijer iz sebe, ali ta borba je Sizifof posao.
Čini se da je riječ o nemogućoj misiji na koju je čovjek osuđenoj u društvenoj evoluciji: postati čovjek. Stoga se postavlja pitanje bi li čovjek doista bio čovjek ako u jednom trenutku svoje evolucije eliminira zvijer u sebi? Da li bi on i dalje bio ljudsko biće?
Zvjerstvo i ludilo rata uvijek su povezana s ljudskom vrstom. Ako hipotetski eliminiramo zvijer u sebi, bismo li automatski eliminirali i ludilo rata? Odogovor je možda da, ali samo možda jer čovjek je kompleksno biće i nestanak nagona ne znači da je eliminirana i zvijer u nama.
Moderno potrošačko društvo potiskuje nagone kroz potrošačko konzumeristički mentalitet čime se potiskuje “mračni” dio čovjeka sve do trenutka kada jednog dana ne izađe na površinu i proguta civilizaciju u sveopćem ludilo autodestrukcije. Budući da gotovo nikada ne radimo na harmonizaciji životinjskih nagona društveno ludilo kad tad mora doći do izražaja. Ako je eliminacija zvijeri u nama nemoguća je li rješenje u harmonizaciji između razuma i nagona? Uspostavljanju ravnoteže između uma i zvijeri možda vodi do razumnog čovjeka.
“Moram priznati da sam izgubio vjeru da na svijetu postoji išta što bi
se uklopilo u definiciju zdravog razuma – dok sam promatrao patnju uzrokovanu bolnim
ludilom koje je bilo temelj života na ovom otoku, osjećao sam da takvo stanje zahvaća čitavi svijet. Slijepa vjera da je sve što postoji dio neke veće, smislene cjeline bila je tek golema rupa bez dna, unutarnji mehanizam za koji sam smatrao da kroji i oblikuje tkivo naših života – i ja, i Moreau (zarobljen strašću za istraživanjem), i Montgomery (zarobljen strastvenim opijanjem), i članovi Zvjerskog naroda (zarobljeni svojim nagonima i mentalnim ograničenjem) bili smo razdrti i satrti, nemilosrdno i neizbježno, bezgraničnom složenošću kotačića stroja koji nas oblikuje i pogoni, a koji ne uspijevamo dokučiti niti njime upravljati…”
Dr. Moreau krenuo je drugim putem vjerujući da će konačno stvoriti vječni san ljudske vrste, povratak u raj i vječni mir: stvoriti čovjeka eliminiravši zvjeri u sebi, odnosno Moreauovim putem: eliminirati zvijer da bi stvorio čovjeka.
Moreauov pokušaj unaprijed je osuđen na propast kao i pokušalj ljudske vrste da eliminira svoje nagone za osvajajnjem teritorija – što nas dovodi do ludila rata.
U društvu koje surogatima pokušava postati bolje, kao što je to slučaj u Wellsovom romanu, samo je pitanje vremena i spleta okolnosti kada će potisnuta zvijer u čovjeku nanjušiti krv, što je dovoljno za buđenje nagona i zvjerstva. Upravo se to dogodilo poluživotinjama na otoku – prolivena krv je u njima eliminirala patvorenu ljudskost što je bio uzrok kolapsa i raspada zajednice. Upozorenje koje nam je Wells ostavio aktualnije je više nego ikada prije: Ukoliko surogat ljudskosti ne postane istinski i čovječan probudit će se zvijer i u autodestrukciji humanosti započet će kraj civilizacije.
Knjiga se može čitati u digitalnom obliku na strnici elektronickeknjige.com
O autoru: Herbert George Wells (Bromley, Kent, 21. IX. 1866 – London, 13. VIII. 1946). Jedan je od utemeljitelja znanstvene fantastike; njegov najpoznatiji roman Vremenski stroj (The Time Machine, 1895) smatra se početkom toga žanra. I u ostalim djelima te vrste (npr. romani Nevidljivi čovjek – The Invisible Man, 1897; Rat svjetova – The War of the Worlds, 1898) pokazao je određenu društvenu osjetljivost, čime se njegova znanstvena fantastika razlikuje od one M. Shelley ili J. Vernea. Već je tijekom njegova života postalo jasno da će mnoga njegova djela nagovijestiti stvarne događaje, poput romana Otok doktora Moreaua (1896) koji je nagovijestio razvoj genetike, Vremenskog stroja (1895) i Nevidljivog čovjeka (1897) u kojem će se otvoriti zanimljiva pitanja na polju fizike te Rata svjetova (1898) i Rata na nebu (1907).
Izvor i detalji biografije: enciklopedija.hr
