„Imati ili biti“ – Erich Fromm
Naslov knjige: Imati ili biti
Autor: Erich Fromm
Naslov izvornika: To Have Or to Be?
Broj stranica: 256
„Imati ili biti“ jedno je od kapitalnih dijela jednog od najvećih umova prošlog stoljeća – Ericha Fromma. Propitkujući društvene standarde, norme i načina življenja Fromm ukazuje da su društveni standardi i tekovine modernog društva ništa više od patologije, bolesnog i poremećenog ponašanja dok je stanje bivanja, koje je zanemareno i potiskivano prirodno stanje postojanja kojemu čovjek teži, a sustav ga neprestano potiskuje. Koje su posljedice stanja imanja? Što bi se dogodilo da se čovjek okrene stanju bivanja? Što je uzrok da čovjek teži umjetnom stanju imanja, a potiskuje prirodno stanje bivanja? Odgovore na neka od ključnih životnih pitanja možda nam može dati knjiga Ericha Fromma: „Imati ili biti“.
„San da ćemo postati nezavisni gospodari vlastitih života prestao je kada smo počeli bivati svjesni činjenice da svi postajemo kotačići u birokratskoj mašineriji, zajedno s našim mislima i ukusima kojima manipuliraju vlada i industrija te sredstvima masovnih komunikacija kojima vlada i industrija upravljaju.“
Prema Frommu cilj čovjeka je da bude mnogo, a ne da ima mnogo. Suprotno tome, društvo usmjerava čovjeka od rođenja prema svijesti imanja i otuđuje ga od njegovog prirodnog stanja bivanja. Slamanje otpora pojedinca (koji može biti svjestan ili nesvjestan) prema neprirodnom stanju života odvija se tijekom cijelog života. Usađivanje stanja imanja kao dominantnog modela života, proces je kojim se održava patološka potrošnja i čovjeka pretvara u zombija potrošača. Cilj sustava je da se patološko stanje pretvori u normalno stanje. Kada ga svi prihvate onda ljudi vjeruju da je patologija postala normalna. Da bismo spoznali stanje imanja potrebno je prvo maknuti iluzije stoga se Fromm u knjizi prvo posvećuje stanju imanja.
Društveni karakter i priroda imanja
Jedna od najvećih faktora koji utječu na ljudsko ponašanje i njegovu svijest jest društveni karakter koji se modelira povijesno-socijalnim mijenama. Kulturni procesi učenja uvjetuju ljudsko opažanje, a opažanje modernog čovjek, je površno jer on ima partnera, bolest, sreću, ljubav… u konačnici on ne biva i živi život, on ima život. Temelj današnje ekonomije, a time i društva u samoj suštini možda je ni manje ni više nego – patološko ponašanje čovjeka. Današnja ekonomija počiva na nemilosrdnoj potrošnji, a ona je pak temeljena na neprestanom uvjeravanju čovjeka da treba i mora kupovati i trošiti, odnosno da mora imati. Domena imanja temeljna je struktura ekonomije a time i društva. Jedna od najboljih varki ekonomske mašinerije jest da čovjeka uvjeri da mu treba nešto što mu ne treba.
„Društveni principi kao što su zgrtanje, profit, vlasništvo proizvode društveni karakter orijentiran na imanje, a kada se jednom uspostavi dominantan oblik nitko ne želi biti autsajder ili izopćenik. Da bi se izbjegao taj rizik svatko se prilagođava većini kojoj je zajedničko samo uzajamni antagonizam.“
Jezik kao indikator stanja svijesti
Jezik je jedan od filtera koji uvjetuje hoće li i kakva svijest doći do pojedinca (Fromm „S one strane okova iluzije“). Osim toga, jezik može služiti i kao indikator stanja svijesti pojedinca i društva. Fromm ukazuje na pogreške jezika kada se glagol imati veže uz imenice ili procese i aktivnosti. Na primjer, ne možemo imati i posjedovati osobu, možemo samo biti s njima. Ipak na taj način se izražavamo. Neki od najčešćih primjera su: „Imaš li dečka/djevojku?“, „Imaš li djecu?“, „Moj doktor“, „Moj zubar“… Ovakve jezične greške ukazuju na svijest pojedinca i društva koji egzistiraju u domeni imanja.
Možemo reći da imamo neki predmet (kuću, stol), ali ne i osobu, doživljaj, osjećaj… Ovakvim načinom izražavanja ukazuje na svijest da čovjek druge ljude i pojave (npr. bolest) smatra svojim vlasništvom i dio vlastitog identiteta (ega).
Nadalje često se izražavamo: „Imam problem“ umjesto „u problemu sam“, imam rak umjesto – „bolestan sam, dijagnoza je rak“. Doživljaje preinačimo u posjedovanje čime gubimo svijest subjektivnog doživljaja, odnosno prema Frommu sami sebe pretvaramo u problem i ta tvorevina nama vlada jer smo se identificirali s njom. Jezik ukazuje na svijest, a naša svijest jest da se sa svime vežemo i poistovjećujemo iako iskustva i živa bića ne možemo posjedovati, možemo ih samo iskusiti.
Takvom svijesti čovjek se identificira s problemom što dovodi do psihoza, bolesti, ali i otuđenja od iskustva i rješenja jer osoba postaje rob, a ne svjestan iskusitelj što je moguće jedino u stanju bivanja.
Otuđenje čovjeka
Fromm se u ovoj knjizi bavi svojom središnjom temom (koja je temelj i ostalim knjigama), a to je otuđenje čovjeka od samoga sebe, a time i od života. Tijekom vremena domena imanja postala je dominantna u društvu. Čovjek je postao upravljan ekonomskim sistemom kojemu je nit vodilja – potrošnja. U tom procesu porobljavanja ljudske svijesti čovjek postaje zombi, živi mrtvac čiji je jedini smisao postojanja održavanje sustava potrošnje i patološke konzumacije.
U tom procesu otuđivanja čovjek zaboravlja na svoje srce i ljubav prema životu. Ta životna energija preusmjerena je na „ljubav“ prema materijalnim predmetima koji nikada ne mogu zadovoljiti čovjeka stoga je on prisiljen beskonačno kupovati – on je prisiljen imati. Dok se ne osvijesti čovjek će biti rob iluzornog života i domene imanja. Potrošnjom i kupnjom čovjek ublažava i liječi svoje patološko stanje besmisla. Ali takav pristup je iluzoran jer to nije lijek. Čovjek nije uspio naći smisao svojeg života stoga nastoji taj osjećaj nemoći i patnje utopiti u drogi i opijatima potrošačkog ludila. Kupovina aktivira hormone sreće koji privremeno zadoje čovjeka. Ta umirujuća doza stimulansa ne traje dugo stoga je čovjek mora ponavljati do beskonačnosti.
Tržišni karakter i iluzija influencera
Imati ne znači isključivo posjedovati fizičke predmete. Ljudi često teže imati identitet, slavu, lajkove, utjecaj… Navedene pojave su iskustvene i nematerijalne ali isto tako ukazuju na stanje svijesti pojedinca i društva. Danas ljudi sve više žude za time da imaju popularnost što je doveo do buma tzv. influencera. Njihova težnja je imati slavu i popularnost, ili imati zaradu prodajući drugima predmete i time dodatno uvlače druge nesvjesne pojedince u vrtlog domene imanja. Fromm je takvo ponašanje (knjiga je objavljena 1976. godine) okarakterizirao kao tržišni karakter. Takav karakter se zasniva na doživljaju samoga sebe kao robe. Za njega, živo biće postaje roba na tržištu ljudi. Čovjek prodaje svoje tijelo (što može biti prostitucija, ali i opće popularno prodavanje tijela fotografijama za privlačenje pažnje), misao, identitet, na kraju on prodaje svoje biće jer se počinje ponašati onako kako drugi od njega očekuju, a ne na način što on doista jest.
Čovjek sebe doživljava kao robu jer prodaje svoju ličnost, osobnost, on prodaje svoj ja koji je umjetno stvoren prema potrebama društva. Ako društvo voli seksualizirano tijelo, osoba se prilagođava „potrebama“ društva i prodaje svoju osobnost koja je prilagođena na način da prodaja bude što uspješnija. Fromm kaže da je cilj tržišnog karaktera „biti potpuno prilagođen, postati poželjan u uvjetima koji vladaju na tržištu ljudi.“. Sve navedeno ukazuje na krizu identiteta koja je dobila dodatni uzlet krizom spolnog identiteta. Prema Frommu do nje je došlo jer su „Članovi društva postali prazni instrumenti, čiji identitet počiva na njihovom sudjelovanju u korporacijama. Tamo gdje ne postoji autentična osobnost, ne može postojati ni identitet.“.
Obrazovanje
Fromm se u knjizi osvrće i na sustav obrazovanja koje je onakvo kakvo je stanje kolektivne svijesti – a to je domena imanja. Tako je danas dobar učenik onaj koji ima informacije i može ih ponoviti, a ne onaj koji ih može razumjeti. Znanje je takvo da uči ljudi da imaju znanje, odnosno informacije, a ne da razumiju i propitkuju.
Da li je moguće imati ljubav?
Fromm postavlja pitanje je li moguće da čovjek ima ljubav. Prema njemu u stvarnosti postoji samo čin voljenja. Riječ je o djelatnosti i kao takvu ne možemo imati, odnosno posjedovati, ljubav se može samo doživjeti. Unatoč tome čovjek nastoji imati partnera i držati ga pod kontrolom umjesto da s njime ima iskustvo ljubavi. Dapače, ljubav se pretvara u trgovinu jer čovjek potrošač razumije samo domenu imanja, odnosno posjedovanja stoga on da bi nešto imao trguje jer je njegova svijest ograničena. On nešto daje i uzima u odnosu. U takvom odnosu javlja se posesivnost, kontrola, dominacija, interes, a gubi se bivstvovanje s partnerom.
Smrt jednako imati
Iluzija se počinje raspadati dolaskom smrti. Ali Fromm naglašava da je strah od smrti nije konkretno strah od te pojave. Naime, strah od smrti je strah od onoga što imamo: ego, tijelo, identitet… Strah od smrti je „strah od susreta s bezdanim neidentitetom, od ‘izgubljenosti’“. Strah od smrti moguće je smanjiti ponovnim „obnovom vezanosti za život“. Prema Frommu domena imanja postoji isključivo u vremenu; prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, dok domena bivanja postoji samo u ovom trenutku. Time je Fromm bio preteča današnjih životnih učitelja koji su mnogo kasnije nakon Fromma raspravljali o patnji uvjetovanoj vremenom (odnosno ljudskim umom koji stalno živi u opsesivnim vremenskim mislima) i spoznajom koju možemo pronaći izvan vremena.
„Ako mi se čini da nešto imam, u stvarnosti ja nemam ništa jer je moje imanje, posjedovanje, upravljanje predmetima samo prolazni trenutak u procesu života.“
Svijest bivanja
Stanje bivanja je neopisivo i prema Frommu možemo jedino prenositi iskustva. Bivanje je druga dimenzija postojanja za razliku od stanja imanja. Bivanje zahtjeva napuštanje: napuštanje ega, sebičnosti, dominacije, autoriteta… Domena imanja za Fromma je poput štaka koje koristimo kada teško hodamo. Kad bi čovjek počeo koristiti vlastite snage (biti), i odbacio stanje imanja (štake) tada bi imao mogućnost ostvariti svoj puni potencijal.
Osobe u domeni bivanja nisu opterećene onime što imaju stoga lakše nadilaze ego i egocentrizam. One se ne identificiraju u tolikoj mjeri sa predmetima i iskustvima kao što to radi osoba koja živi u domeni imanja, što znači da je i njihova patnja manjeg intenziteta. U stanju bivanja čovjek odlazi puno dalje jer se radikalno može promijeniti koncept ljudskoj postojanja. Naime, prelaskom u domenu imanja čovjek više nema potrebe patološke potrošnje čime se urušava piramida današnje ekonomije što bi dovelo do kolapsa svijeta kakvog poznajemo.
„Društvo, pa i obitelj kao njegova psiho-društvena agentura, moraju riješiti teški problem: kako slomiti volju pojedinca, a da on toga ne bude svjestan? Pomoću složenog procesa indoktrinacije, nagrada, kazni i pogodnih ideologija taj se zadatak, uvelike toliko spretno rješava da većina ljudi vjeruje kako slijedi vlastitu volju i nisu svjesni da je sama njihova volja uvjetovana i manipulirana.“
Istina je bivanje
Prema Frommu ljudi nesvjesno znaju istinu. Naime ljudi opažaju stvarnost ali je potiskuju iluzijama. Bolne istine dio su života, kao što je loša veza, loš posao, negativne emocije… Veliki dio energije čovjek troši na potiskivanja podsvjesnog znanja o nezadovoljnom životu. Tu prazninu, podsvjesno nezadovoljstvo upotpunjuje onako kako je učen od strane društva: patološkom potrošnjom i zgrtanjem. On to čini jer je prihvatio jednu od najvećih društveno-povijesnih prevara: da je imati isto što i biti.
Stanje imanja je duboko ukorijenjeno u društvu stoga ga smatramo normalnim. Ali što ako je takvo ponašanje patološko, odnosno bolesno? Budući da se većina ponaša jednako, čovjek misli da je domena imanja normalna. U dogmu stanja imanja rijetki sumnjaju, dapače nemaju potrebu propitkivati društvene norme jer im daje prividnu sreću i radost. Takva iluzoran način života polako razara društvo. Ukoliko se čovjek ne okrene sebi i počne živjeti načinom koji ga doista ispunjuje propast civilizacije je neminovna.
Društveni karakter
Fromm kao egzistencijalni filozof u svojim radovima uvijek se osvrće na društveni karakter kao jedan od glavnih faktora koji utječe na povijesne mijene. S obzirom da je današnje društvo orijentirano prema domeni imanja, isto tako će i nove generacije biti odgajanje da održavaju postojeću društvenu strukturu.
„Društveno-ekonomska struktura društva tako oblikuje društveni karakter članova društva da oni žele činiti ono što moraju činiti.“
Čovjek živi u uvjerenju da sve što radi, da je proizvod njegove volje, misli i potreba, ali ništa nije dalje od istine. Čovjek se od rođenja dresira što bi trebao željeti i kako bi se trebao ponašati. Tijekom odrastanja on počinje vjerovati da su njegove želje produkt njegovih misaonih procesa i emocija, dok su u suštini produkt indoktrinacije. Zgrtačko potrošački karakter, ili potreba za autoritetom (vidi „Autoritet i porodica“ E. Fromm) samo su neki od primjera.
Osim što društveni karakter postaje temelj zajednice, prema Frommu on može biti i dinamit koji će uništiti isto to društvo. Tu opasnost možemo vidjeti u domeni imanja i to u dvije točke. Prva kaže da sve veća konzumacija i zgrtanje uništavaju planet. Druga točka je psihičko-duševno stanje društva koje mentalno i duševno propada i trune jer se sustavno potiskuje domena bivanja koja je prirodno stanje.
“Ako ljudska bića trebaju ikada postati slobodna i prestati patološkom potrošnjom održavati industriju, neophodna je radiklana promjena ekonomskog sistema: moramo prekinuti situaciju u kojoj je zdrava ekonomija moguća jedino po cijenu nezdravih ljudskih bića. Zadaća je izgradnja zdrave ekonomije za zdrave ljude.”
Potraga za smislom života
Čovjek ima potrebu da izađe iz kaveza, on ima potrebu da diše i raširi krila. On ima potrebu da se ujedini i da spozna druge. On jednostavno mora da bude. On ima potrebu da pronađe red, jer on mu daje smisao. Potiskivanjem tih potreba nastaje rupa koja se mora ispuniti iluzijama. Društveno-ekonomski proces ponudio je zamjenu u obliku domene imanja. Posjedovanje je postala dominantna kolektivna svijest i zamjena za potragom smisla života. Ali ta zamjena je surogat koji ne može zamijeniti original. Zato je čovjek neurotičan i bolestan. Zato ima potrebu da sve dublje tone u ovisnosti zgrtanja i patološke potrošnje. Čovjek ima potrebu da stvori koherentnu sliku života i svemira koju može složiti jedino ako se okrene domeni bivanja. Čovjek ima u podsvijesti znanje da je njegov život iracionalan – živi načinom koji ne želi živjeti i koji ga ne ispunjuje. Ipak, unatoč tom podsvjesnom znanju on se i dalje drži patologije jer su i drugi ljudi na tom putu. On se boji otuđenja i izopćenja. Zato će se radije držati patnje nego da krene novim stazama i prema stanju bivanja.
Koliko god da se društvo trudi da potisne domenu bivanja, ono nikada neće uspjeti u tome, jer domena bivanja je poput zraka bez kojeg čovjek ne može živjeti.
Dobrobiti stanja imanja su mnogobrojni. Na tom putu dolazi do buđenje potencijala koji su potisnuti u nama (usmjeravanje energije na konzumaciju), autonomija, ispunjenost, kreativnost, sreća, mir.. Ali najveći dobici zapravo su gubici: gubitak straha, lažnog ega, lažnog identiteta, patološkog zgrtanja, sebičnosti, pohlepe…
Kao nepopravljivi optimist Fromm je uvijek vidio nadu da će čovjek jednog dana uspjeti nadići i nadrasti svoje patologije i promašaje. Na kraju knjige daje neke svoje odgovore na ključno pitanje: Što učiniti da postanemo bolji?
Prema njemu ljudski karakter se može mijenjati ako:
- Patimo i svjesni smo patnje
- Uviđamo uzrok patnje
- Uviđamo da postoji put za prevladavanje patnje
- Uviđamo da radi prevladavanje patnje moramo slijediti neke životne norme i mijenjati dosadašnji način života
Od današnjeg čovjeka teško je očekivati da će težiti promijeniti karakter jer je zadojen prividnom materijalnom srećom. Današnji čovjek je prividno sretan, ako ne konzumira tablete za smirenje, konzumira potrošnju. One ga prividno smire da se ne suoči sa realnošću života. Bivanje se mora konstantno potiskivati jer bi se ekonomija, a time i društvo odnosno svijet potpuno urušili.
Čovjek koji biva jest ljudsko biće. On je slobodan, ne traži puno. Takav čovjek je duhovan i ne teži materijalnom (to ne znači odbacivanje materije, nego odbacivanje patologije), on je zdrav umno i duševno. Takav čovjek je kreativan i nije ovisan o autoritetima. On nema potrebe za kompetencijom i natjecanjem stoga je suosjećajan i empatičan. Razgovor s njim je bez borbe i antagonizma. On je učitelj i učenik. On nema potrebe osvajati i voditi ratove, on je put prema miru.
Stanje bivanje dio je našeg života. Ako ga potiskujemo patimo i propadamo. Bivanje je bit i suština čovjeka. to stanje ga zove i priziva, ukoliko mu se oglušimo besmisao postaje naš smisao. Život je velika životna škola. Ona može biti čudesna i jedinstvena avantura. Ako se čovjek potrudi biti dobar đak, život doista može biti nevjerojatan. Iako se društvo i ekonomski sistem trudi potisnuti naše istinsko ja, samo na nama ostaje kojim putem ćemo krenuti. Hoće li to biti iluzorna sreća domene imanja, ili buđenje našeg prirodnog jastva u domeni bivanja, ostaje samo na nama.
“Naša jedina nada leži u davanju snage privlačnosti novoj viziji. Predlaganje ove ili one reforme koja ne mijenja sistem, dugoročno gledano je beskorisno jer nedovoljno motivira. ‘Utopijski’ je cilj realističniji od ‘realizma’ današnjih lidera. Ostvarenje novog društva moguće je samo ako stare motive profita i moći zamijene novi: bivstvovanje, dijenjenje, razumijevanje; ako produktivni karakter zamijeni tržišni; ako kibernetsku religiju zamijeni novi radikalni-humanistički duh.”
O autoru: Erich Fromm (23.03.1900. – 18.03.1980.) bio je američki psihoanalitičar i filozof njemačkog podrijetla. Bio je istaknuti pripadnik prve generacije Frankfurtske škole. Dolaskom nacista na vlast otišao je u Švicarsku, a nakon toga u SAD. Bio je profesor na više sveučilišta u SAD-u i jedno vrijeme u Mexico City. Prvo djelo bilo mu je „Bijeg od slobode“. U svojim knjigama ukazivao je na karakter društva i njegovo uvjetovanost višim silama. Više puta se referirao na Freuda i Marxa i često ukazivao na Freudove uskogrudne zablude o društvenoj uvjetovanosti. Umijeće ljubavi njegova je najpopularnija knjiga. Iako je rođen u obitelji židovskih vjernika, distancirao se od dogmatskog judaizma i uvijek je imao široke poglede na život. U svojim djelima ukazivao je iluziju i opasnost autoriteta i poticao kritičko promišljanje. U djelima se često pozivao na Marxa, ali bez dogmatskog i uskogrudnog tumačenja komunizma kritizirajući SSSR kao još jedna birokratski mehanizam sličan kapitalizmu, ali drugog pakovanja.
