„U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava, uhodana, razumna, demokratska nesloboda.“
U vrijeme kada nesloboda postaje standard i ozakonjena praksa, u vrijeme kada poslušnost postaje simbol ispravnog ponašanja, a kritička moć uma je nestala u bespućima jednoumlja moramo se pod hitno zapitati je li ljudsko biće postalo čovjekom jedne dimenzije?
Naslov knjige: Čovjek jedne dimenzije
Naslov izvornika: One Dimensional Man
Autor: Herbert Marcuse
Broj stranica: 269
Herbert Marcuse bio je jedan od predstavnika slavne frankfurtskoj škole kojoj je glavna odlika bila kritička filozofija društva. Frankfurtskim filozofima i njihovim kritikama nije izbjegao zapad ali niti tadašnji komunistički istok iako je kritika počivala na marksističkoj premisi otuđenja čovjeka. Filozofi nisu štedjeli kapitalistički zapad ali niti one koji su se predstavljali kao marksisti, revolucionari i proletarijati. Njihova kritika prodirala je i razotkrivala iluzije istoka i zapada do najsitnijih detalja razotkrivajući za većinu nevidljive iluzije koje su oblikovale ljudsko ponašanje na suptilnoj razini.
Danas kada su sile koje upravljaju ljudskim ponašanjem postale jasne, razumljive i konkretne vrijeme je da se čovjek zapita je li postao jednodimenzionalno biće – čovjek jednoumlja.
Marcuse u svojem najpoznatijem dijelu raspravlja o ideologiji industrijskog čovjeka. Iako je knjiga napisana u prošlom stoljeću, ona je danas aktualnija nego ikada prije. Današnji tehnološki čovjek koji je zapeo u lažnoj demokraciji i lažnim propovijedima o slobodi suočava se sa velikom istinom – sloboda u kojoj smo živjeli bila je iluzija.
„Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jednodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati, reduciran, no prilagođen i prilično zadovoljan. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom.“
Marcuse se fokusira na ekonomsko društvene sile koje su oblikovale ljudsko ponašanje kao pojedinca i cjelokupne zajednice. Rasprava o društvenim sila koje od čovjeka čine robu i roba je glavna karakteristika knjige „Čovjek jedne dimenzije.“
Jednodimenzionalni čovjek je nekritički i poslušan čovjek. Onaj čovjek koji ne propitkuje službeni narativ i slijepo ga slijedi unatoč kontradikcijama koje ga prate. Svijet uz pomoć tehnologije i medija nastoji smanjiti kritičko razmišljanje i svesti ga na najmanju moguću mjeru, dapače potpuno ga izbaciti iz javnih i masovnih medija. S druge strane dvodimenzionalni čovjek je kritički čovjek, onaj koji traži promjene i svjestan je dominacije. Za razliku od jednodimenzionalnog čovjeka koji racionalizira dominaciju, nije svjestan da je njezina žrtva i ne želi je biti svjestan, dvodimenzionalni čovjek traži promjenu, uočava dominaciju i kritički se postavlja prema svijetu.
Knjigom dominira tzv. kritička teorija društva koja je glavna okosnica frankfurtske škole. Marcuse propitkuje smisao ljudske slobode i nametnute neslobode kao „legitimne“ dominacije sustava nad ljudskim bićem koju smo prihvatili kao dio „normalnog“ svijeta. Upravo se u današnjem svijetu legitimizirane dominacije i anuliranja slobode na razinu životinje pitanje smisla slobode i ljudskosti ponovno aktualizira, a potreba za preispitivanjem „demokratskog“ sustava dovodi na najvišu razinu potreba. Glavna premisa njegovog djela je upozorenje na rastuću dominaciju i totalitarizam koji se stvarao i stvara iza maske slobode i demokracije. Za one koji su dobro vidjeli totalitarističke tendencije „slobodnog“ sistema bile su jasne i vidljive. Za većinu ljudi totalitarističke tendencije postale su razumljive tek u današnje doba kada su oni koji su do jučer predstavljali slobodu postali najveći tirani – za naše dobro naravno.
Preispitivanjem sebe i sustava čovjek traži svoje nove snage i svoju bit u društvu. Stoga je filozofija osnova čovjeka. Ali današnji sustav ne dozvoljava da ga se preispituje i propitkuje. On traži poslušnost, a svaki neposluh se kažnjava. Kontrola nad pojedincem i njegovim životom postojala je oduvijek da bi danas dobila radikalni zaokret i postala izravna, jasna i razumljiva. Čovjek jedne dimenzije nije u mogućnosti percipirati višedimenzionalnost života i stoga percipira samo jedan svijet – onaj koji mu je predstavljen kao jedini mogući. On je naravno osmišljen od strane sustava. Sve ostalo je prijetnja stoga se mora suzbiti kao i svaka misao o drugoj dimenziji života.
Kritička teorija društva ukazuj na otuđenost čovjeka od svoje prirode, ona progovara o sublimaciji modernog čovjeka koje je pokoren i čija je kritika utišana u trivijalnosti i monotoniji industrijalizacije, odnosno današnje tehnokracije. Moderan čovjek je pokoren i podčinjen sustavu. U knjizi Marcuse se bavi društvenim iluzijama i silama koje formiraju ljudsko ponašanje. Tu je zanimljiv osvrt Marcusea o kontroli jezika u industrijskom društvu koji se koristi kao instrument dominacije.
Markuze kao i ostali predstavnici frankfurtske škole upozorava na lažne potrebe i surogate kojima industrijsko i tehnološko društvo obasipa čovjeka.
„U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija; tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. U ovom svijetu, tehnologija pruža također i obimnu racionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku« nemogućnost da čovjek bude autonoman, da određuje svoj vlastiti život. Jer, nesloboda se ne manifestira kao neracionalna, niti kao politička, već kao podređivanje tehničkom aparatu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost dominacije, već je štiti, pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo;
Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zadovoljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijevanja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, između primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune.“
Gubitak kritičke svijesti koja predstavlja jednu od snaga uma fokus je Marcuseovog osvrta u knjizi „Čovjek jedne dimenzije“. Kao što je i Fromm upozoravao na suptilne malverzacije društva i suptilno porobljavanje u industrijskom društvu, isto tako i Marcuse precizno secira iluzije modernog doba o slobodi i demokraciji koji su u suštini samo ukrasi. U to vrijeme čovjek još nije mogao biti svjestan iluzije slobode jer su manipulacije bile suptilne i za većinu ljudi nevidljive. Danas je kontrola postala eksplicitna i konkretna. Više nema prikrivanja i skrivanja iza maske demokracije, totalitarno stanje društva danas pokazuje svoje pravo lice.
Marcuse je upozoravao da je čovjek neslobodno biće na više razina. Upozoravao je da mogućnost proizvodnje i potrošnje robe ne označava slobodu. U liberalnom društvu kao da je i postalo nepisano pravilo da su ta dva pojma sinonimi. Upravo suprotno, Marcuse navodi da: „Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dobra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životima rada i tjeskobe, – tj, ako podržavaju alijenaciju.“
Osim što je industrijski način života uvjetovao ljudsko ponašanje što se očituje opsesivnom i patološkom potrošnjom (prvi znaci društvene neslobode), on ga i otuđuju od istinske prirode i pretvara ga u biološkog roba za održavanje ekonomsko potrošačkog sustava. Kolektivna svijest stavlja se u službu za „više dobro“. Time se gubi individua i smisao njegovog postojanja kao ljudskog bića jer u sustavu postaje zamjenjiva jedinka, prema Marcuseu „Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je neslobodna“
Industrijsko i pogotovo današnje tehnološko društvo donijeli su potpuno novu dimenziju upravljanja ljudskim ponašanjem. Danas je ta vizija dominacije jasnija više nego ikada prije. Dapače ona je eksplicitna i konkretna – ona unificira i determinira ponašanje svakog čovjeka; od njegovog kretanja, ponašanja pa sve do toga koju će kemikaliju unijeti u svoje tijelo. Budući da je sloboda svojstvena ljudskoj prirodi i bez nje čovjek bi postao biološki mehanizam na nivou životinje, dapače čak i niže ako bi postao svjestan da mu je otuđena ljudskost, on je prinuđen racionalizirati i opravdati svoj robovski položaj. Odnosno riječima Marcusea: „Tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost dominacije, već je štiti, pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo.“
Danas se dominacija i otuđenje slobode racionalizira kao nužda i potreba iako dominaciju karakterizira iracionalnosti, nasilje i protu znanstvene metode.
Marcuse se posebno osvrće i na kontrolu jeziku kao jedna od važnih alata za kontrolu populacije. Jezik je u psihoanalizi odavno prepoznat kao jedan od ključnih faktora i posrednika između vođe i masa. Ukoliko se svjesno upotrijebi može predstavljati moćno oružje za provođenje plana. Erich Fromm je u jeziku vidio jedan od filtra koji uvjetuje razvoj svijesti i novih spoznaja.
„Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u političkom ponašanju. Tendencija političkog jezika da postane jezik komercijalne propagande, tj. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva, pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije tehnološkog društva.“
Marcuse upozorava na totalni jezik, jezik kojim se ništa ne objašnjava, secira ili artikulirano iznose činjenice nego se determinira, osuđuje, stigmatizira i donosi gotov zaključak – „Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on objavljuje odluku, dictum, zapovijed.“
I opet – u današnjoj situaciji totalitarni jezik dolazi do izražaja jer njime se ništa ne artikulira nego se osuđuje, stigmatizira i njime se cilja na emocije. Razum se nastoji izbjeći pod svaku cijenu jer emocije su dominantne u donošenju oduka u odnosu na logiku i razum. Otac psihologije masa Gustave Le Bon („Psihologija naroda, gomila revolucija“) na sljedeći način je opisao karakter masa: „Već smo predočili kako su gomile nepristupačne razmišljanju i da shvaćaju samo grube asocijacije ideja. Zato se govornici koji je umiju impresionirati pozivaju na njihove osjećaje, a nikada na njihov razum. Zakoni logike nemaju na njih djelovanja.“
Današnji svijet asimilira autonomiju i individuu u jednu uniformnu strukturu ljudskog mravinjaka. Moderna tehnologija konačno je omogućila veliki san vladara da imaju potpunu kontrolu na individuom i da ljudskost uguši u racionalnoj i razumnoj neslobodi. Čovjek jedne dimenzije nije u mogućnosti percipirati drugačiju realnost od one koja mu se predstavi kao jedini mogući svijet. Stoga je kritička misao aktualnija više nego ikad prije. U suprotnome, čovjek kakvog znamo mogao bi nestati u bespućima jednoumlja i slijepila koje vodi u evolucijsku provaliju.
U nastavku prenosimo kratki video osvrt na rad Herberta Marcusea. Uputa za hrvatske titlove: Postavke-titlovi (engleski)-automatski prijevod-hrvatski
O autoru: Herbert Marcuse (Njemačka, 19. srpnja 1898. – 29. srpnja 1979.). Bio je njemački neomarksistički filozof i sociolog povezan sa slavnom frankfurtskom školom. Svoj potencijal kao velikog filozofa pokazao je 1933. godine napisavši osvrt na Marxove „Ekonomsko-filozofske rukopise iz 1844.“ U tom osvrtu Marcuse je već naslućivao rađanje fašizma. Tijekom vremena kako se razvijao fašizam i mržnja prema Židovima emigrirao je u SAD. Jedno vrijeme radio je za Ured za strategijsko planiranje (OSS) koji je bio preteći CIA-i. Kao i ostali filozofi povezani s frankfurtskom školom kritizirao je kapitalističko društvo pritom ne štedeći niti istočni komunizam. Najpoznatija dijela su mu „Eros i civilizacija“ 1955. i „Čovjek jedne dimenzije“ iz 1964. godine. Bio je prozvan „Ocem nove ljevice u SAD-u“ jer se nije libio govoriti na studentskim prosvjedima. Bio je popularan 1970-ih godina, ali i oštro kritiziran od strane tvrdih komunista koji su u njemu vidjeli brbljivca koji otopljuje borbu.
