Preporučujemo: Četiri sporazuma sa samim sobom – Don Miguel Ruiz
Iskustveni vodič prema osobnoj slobodi
„Tijekom procesa pripitomljavanja, mi stvaramo sliku o tome što je savršeno kako bismo pokušavali biti dovoljno dobri. Stvaramo sliku sebe kakvi bismo morali biti da bi nas svi prihvatili.“
Jeste li se ikada pitali zašto su društvene mreže preplavljene retuširanim, prepravljenim i fotošopiranim fotografijama? Jeste li se pitali koja potreba leži u ljudskoj psihi da predstavlja sebe svijetu kao savršeno i sretno biće? Nalaze li se možda iza tih maski ljudi koji osjećaju nedostatak ljubavi, možda se osjećaju sami i otuđeni? Možda se boje da će biti odbačeni od društva pa se predstavljaju kao savršeni samo da bismo ih prihvatili? Zašto se ljudi pretvaraju da su nešto što nisu? Don Miguel Ruiz donosi nam drevnu priču Tolteca koja se prenosila generacijama. Ona govori o velikom snu i procesu pripitomljavanja čovjeka započet u drevna vremena. Čovjek je upao u veliki san iz kojeg se nije budio sve do današnjih dana. Ruiz donosi drevnu priču o snu, iluzornom svijetu za koji čovjek misli da je stvaran. Ali donosi nam priču kako se probuditi iz drevnog sna i spoznati tko smo doista.
Naslov knjige: Četiri sporazuma sa samim sobom: iskustveni vodič prema osobnoj slobodi
Autor: Don Miguel Ruiz
Naslov izvornika: The Four Agreements
Broj stranica: 85
Čovjek dolazi na svijet otvoren poput knjige gotovo praznih listova da svijet ispiše novu priču. Novi zapisi trebali bi čovjeka pripremiti da funkcionira u društvu i zajednici. Pravila kako se trebamo ponašati i kako funkcionira svijet tijekom godina postaju nam rutina.
Zakoni društva, ili kako ih naziva autor, u dubljem smislu riječi „San Planete“ uključuje sva društvena pravila, uvjerenja, religiju, pravne zakone, obrazovanje, vlade i sve ostale životne aspekte. Prema autoru, “San Planete” je san svih ljudi koji tvore zajednički san, što bi u psihologiji bilo pandan kolektivnoj svijesti. Pozornost kojom se usmjerava dijete prema željenom životnom putu postaje ključno oruđe za uvjetovanje ljudskog bića. Uz pomoć pozornosti, vanjski svijet, odnosno vanjski san podučava nas u što bi trebali vjerovati, kako se ponašati i živjeti. Problem koji se javlja u ovom životnom procesu jest da čovjek nikada nije imao pravo birati i nikada se nije složio na uvjetovanje njegovog ponašanja, a time i života.
Autor taj proces naziva „pripitomljavanje ljudi“. Prema Ruizu proces pripitomljavanja ljudi odvija se isto kao i dresura psa – odnos nagrade i kazne. Kada čovjek (dijete) radi prema pravilima dobije nagradu i suprotno tome – kaznu. Kada čovjek dobije nagradu osjeća se dobro čime postajemo ovisni o nagradi, što samo po sebi znači uvjetovano ponašanje. Ovaj proces stvara potrebu ugađanja društvu i ljudima oko nas. Ne želimo nikoga naljutiti, ali ujedno se i bojimo da ćemo biti odbačeni i otuđeni. Posljedica toga je potreba udovoljavanja i ugađanja okolini. Ovim procesom čovjek se pripitomljuje. Tijekom vremena ovaj učinak poprima toliko snažan učinak da, prema Ruizu, čovjek sam sebe pripitomljava i usmjerava prema „ispravnom“ ponašanju odnosno očekivanjima društva.
Tijekom vremena uvjerenja kako bi se trebali ponašati poprimaju drastičnu moć, dapače postaju okovi koji nas koče u izražavanju vlastitog bića i slobode. Pokušaji izlaska izvan društvenih i uvjerenja usađenih u nas same izaziva osjećaj koji nazivamo strah. Upravo ovi strahovi – neću biti dovoljno dobar ili društvo će me odbaciti, razlog su medijske poplave umjetnog uljepšavanja slike samih sebe.
Da bi se oslobodili okova straha potrebna je velika snaga i nadasve hrabrost.
„Ako promotrimo ljusko društvo, vidjet ćemo da je u njemu tako teško živjeti jer njime upravlja strah.“
Prema don Miguelu Ruizu nije sami strah ono najgore – najveći ljudski problem jest što se boji biti živ, biti svoj čovjek, da se izrazimo i budemo ono što doista jesmo.
Prema autoru, jedan od velikih ljudski problem jest u tome da tijekom procesa pripitomljavanja stvaramo sliku o savršenstvu i dobroj osobi koja će zadovoljiti društvene norme i prohtjeve. Čovjek uvijek pokušava biti dobar za druge (što je velika razlika prema drugome op.au.) i „pokušavajući biti dobri za njih stvaramo sliku savršenosti“ ali to nikada ne dostižemo. Budući da nismo savršeno ne volimo sebe, mislimo da smo nesavršeni što dovodi do slamanja cjelovitosti koja se može izraziti u obliku mentalne ili fizičke bolesti.
„Živimo okruženi maglom koja čak nije stvarna. Ta magla je san, vaš osobni san života – ono što vjerujete, sva ona usvojena načela o samima sebi, svi sporazumi koje ste načinili s drugima, sa sobom, pa čak i s Bogom.“
Posljedica cijelog procesa jest da se pretvaramo da smo netko i nešto što nismo niti ćemo ikada biti. Skrivamo se iza maski laganja društvu i najgore samima sebi. Bojimo se da bi drugi mogli prozrijeti naše slabosti i naš pravi ja iza maske koje smo se sakrili.
Moderni trendovi i popularnost društvenih mreža odraz su strahova da nismo dovoljno dobri i da ćemo biti izbačeni iz društva. U suštini riječ je o strahu da nećemo biti voljeni. Kao što navodi autor, čovjek ima slobodu izbora, odnosno prema njegovim riječima “…nitko nas ne može više zloupotrijebiti nego što mi zloupotrebljavamo sami sebe.”
„Nakon pripitomljavanja više se ne radi o tome da budemo dovoljno dobri za nekog drugog. Nismo dovoljno dobri ni za sebe, jer se ne uklapamo u svoju vlastitu zamisao savršenstva.“
Novi san
Prema Ruizu postoje na tisuće sporazuma koje smo napravili sa svijetom a temeljeni su na strahu. Ali najvažniji sporazum jest onaj koji smo napravili sami sa sobom: u što vjerujemo, kako se odnosimo prema svijeta, kako se osjećamo…
Upravo nam novi sporazumi koje moramo sklopiti sa sobom otvaraju novi svijet i novi život. Ako čovjek shvati da njegovim ponašanjem i osjećajima upravljaju nevidljivi sporazumi koje smo sklopili sa svijetom, onda on ima mogućnost da ih prekine i sklopi nove. Autor nam nudi neke oblike sporazuma koje možemo sklopiti sami sa sobom. U knjizi nam donosi četiri sporazuma koji su:
- Neka vaša riječ bude besprijekorna
- Ništa nemoj shvaćati osobno
- Ne pretpostavljaj
- Uvijek daj sve od sebe
Prvi sporazum odnosi se na riječ koja ima stvaralačku moć. Tijekom odrastanja vjerujemo u ono što čujemo (riječi). Te riječi nas uvjetuju. Ruiz napominje da ljudima koji su nas uvjetovali i uništavali nas riječima treba oprostiti jer nisu znali što čine. Riječi treba koristiti na isprvan način da bismo se vratili izvornom biću.
Prema drugom sporazumu što god da se događa oko nas ne bismo trebali shvaćati osobno. Kada riječi i dijela shvaćamo osobno doživljavamo bol i patnju koja utječe na naš život. Ružne riječi u nama stvaraju emocionalni otpad koji može biti opasan po zdravlje i ponašanje. Kada dođemo do razine da nam nije važno tuđe mišljenje ili ga barem ne shvaćamo osobno možemo doživjeti uzlet osobnog razvoja i osloboditi se društvenih uvjetovanosti.
„Ništa ne shvaćajte osobno jer se time otvarate besmislenoj patnji.“
Treći sporazum odnosi na našim pretpostavkama za koje vjerujemo da su istinite. Naše vjerovanje, odnosno pretpostavljanje omogućuje patnji da postane oštra i da nam uzrokuje patnju. Naše pretpostavke omogućuju da tuđe misli postanu stvarne i da posljedično tome bole iako možda one niti ne postoje.
„Stvaranje pretpostavki u odnosima vodi u brojne svađe, u mnoštvo poteškoća, mnoštvo nesporazuma s ljudima koje navodno volimo.“
Četvrti sporazum ukazuje na naš odnos prema svijetu. Ljudi često puta daju premalo sebe da bi postigli nešto. Ruiz naglašava da je u svijetu sve živo i podložno promjenama. Isto tako i naše djelovanje koje može biti u jednom trenutku najbolje moguće u drugom slabije. Naše djelovanje se razlikuje tijekom života i to je prirodan tijek zbog kojeg se ne moramo uznemiravati. Prema autoru dati sve od sebe znači djelovanje zbog života i sebe (opet života), a ne zbog očekivanja okoline. Ako ćemo djelovati zbog samog djelovanja čovjek će osjetiti istinsku sreću i svrhu samog života.
„Dakle, ako pogriješite nemojte se osuđivati. Nemojte svome sucu pružiti to zadovoljstvo da vas pretvori u žrtvu. Ne budite strogi prema sebi. Ustanite i ponovo izrecite sporazum.“
