Preporučujemo: „Anatomija ljudske destruktivnosti“ – Erich Fromm

„Anatomija ljudske destruktivnosti“ – Erich Fromm

 

„Stanje ljudskog roda danas je odviše ozbiljno da bismo mogli sebi dopustiti da slušamo demagoge – a najmanje sve one demagoge koji su skloni destrukciji – ili čak vođe koji se koriste samo svojim mozgovima, a čija su srca otvrdnula. Kritička radikalna misao biti će plodotvorna samo ako je pomiješana s najdragocjenijom osobinom kojom je čovjek obdaren – ljubavlju prema životu.“

 

Naslov knjige: Anatomija ljudske destruktivnosti
Autor: Erich Fromm
Naslov izvornika: The Anatomy of Human Destructiveness
Broj stranica (dvije knjige): 552

 

Anatomija ljudske destruktivnosti pokušaj je slavnog Ericha Fromma da pokuša dati odgovore na neka od ključnih pitanja čovječanstva. Ta pitanja postaju uvijek aktualna kada izbiju veliki svjetski sukobi, a neka od njih su: Je li ratovanje urođeno kod čovjeka? Je li čovjek genetski programiran da ratuje? Ima li nade da čovječanstvo živi u stanju mira? Što čovjeka tjera u uvjetuje da ratuje i ubija? Na ova i slična pitanja Fromm je nastojao odgovoriti u dijelu „Anatomija ljudske destruktivnosti“.

Fromm je s dobrim razlogom u naslovu knjige upotrijebio riječ „anatomija“ jer je u knjizi sažeo znanstvena istraživanja iz sociologije, biologije, antropologije, etnologije i psihologije s ciljem da nađe odgovor na ljudsku destrukciju. S obzirom na njegove radove i sam početak knjige jasno je da je Fromm uvjeren da ljudska agresija nije urođena nego je uvjetovana društvenim faktorima.

Fromm se na početku knjige osvrće na radove određenih radova, kao što je rad Konrada Lorenza čije teze su bile temeljene na premisi da je čovjek biološki programiran da bude nasilan i destruktivan. U prijevodu, rat i međusobno ubijanje je prirodno stanje čovjeka. No ono što ovakve premise rade, upozorava Fromm, jest samo da racionalizaraju našu nemoć pred autodestrukcijom. Ako je čovjek nesposoban razgovorom riješiti nerazmirice, to ujedno ne znači da je čovjeku urođeno ratovanje.

Pojednostavljivanje kompleksnosti ljudskog društva i srozavanje na životinjske instinkte samo nas udaljava od rješenja nego nas približava njemu upozoravao je Fromm.

Polazeći od nedostataka biološko-evolucijskih teorija, Fromm uzima kao početak nastojanja da objasni poremećen, sadistički i autodestruktivan ljudski način života koji se manifestira u obliku rata.

Da bi se spoznalo koji su ljudski porivi za sadizmom i nasiljem koje nadilazi običnu biološku potrebu za obranom i za preživljavanje, potrebno je razumjeti ostale aspekte koje čine čovjeka ljudskim bićem. U knjizi Fromm otvara diskusije o ljudskoj prirodi navodeći istraživanja iz raznih grana znanosti dok. psihoanalizom nastoji razotkriti nesvjesne ljudske porive koji ga tjeraju da čine zla dijela.

Da bi razumjeli prirodu ljudske potrebe da čini zlo, autor jasno razdvaja biološko i ljudsko nasilje: „Instinkti su često prirodne kategorije, dok su strasti uvriježene u karakteru sociobiološko-povijesne kategorije.“

Iako u instinktima navodi da su sociobiološke prirode, u analizi detaljnije raspravlja i utvrđuje svoju tezu da su strasti uvjetovane društvenim uvjetima, a biološki uvjetu su podređeni sociologiji. Prema autoru, shvatiti ljudske strasti ne možemo analiziranjem trauma iz djetinjstva, nego ih vidjeti onakvima kakve jesu: težnja čovjeka da nađe nekakav smisao svojeg postojanja. Ta težnja je degradirana, psihotička i neurotična. Zašto je tome tako Fromm nastoji dati odgovor u svoje dvije knjige. Ta neurotična težnja predstavlja paradoks kao i cijeli ljudski život: „život okrenut protiv sebe samoga u nastojanju da nađe njegov smisao.“

 

„Istinska sloboda i nezavisnost i kraj svim vrstama eksploatacijske vlasti su preduvjeti da se pokrene ljubav prema životu, koja jedina može poraziti ljubav prema smrti.“

 

Poanta knjige i rasprave u njoj jest ukazati empirijskim dokazima (antropološkim i povijesnim) i psihoanalizom da sadističko nasilje nije biološki uvjetovano nego je uvjetovano društvom. Budući da je društvo uzrok takvom sadističkom nasilja, znači da čovječanstvo ima nade da nađe rješenje za bolji i mirniji svijet. S druge strane, objašnjenje da je nasilje uvjetovano genima za neke može biti olakšanje jer time odbacuje odgovornost sa sebe i prebacuju na drugi entitet – biologiju i genetiku.

Fromm tvrdi da se čovjekova agresija i destruktivnost ne može objasniti životinjskim nasljeđem, odnosno instinktom već se može objasniti silama kojima se on razlikuje od životinje, a to su psihološko društveni uvjeti.

Čovjek je u svojoj evoluciji potisnuo instinkte da bi dobio svijest. Zbog toga je kod rođenja nemoćan i ranjiv za razliku od životinje. Zbog potisnutosti instinkta, nasilje se ne može objasniti životinjskim nasljeđem, odnosno odgovor leži u specifičnostima i uvjetima ljudskog života.

Na temelju toga Fromm je podijelio agresiju na dvije vrste:

1. Biološka, odnosno adaptivna agresija, animalistička, obrambena agresija – benigna agresija
2. Biološka neadaptivna agresija – maligna agresija.

 

U ljudskoj prirodi postoji potreba za odbacivanjem odgovornosti. Zbog toga teorije koje govore da je nasilje kod čovjeka genetski uvjetovano bio je poput svetog grala koji oslobađa od odgovornosti. Bilo da je riječ o sebičnom genu ili jednostavno vjerovanje u genetsko uvjetovanje, mnogi su povjerovali u teoriju uvjetovanosti jer su pronašli smisao. Ali ti odgovori su bili površni i odbacivali su ljudsku kompleksnost kao i psihološko-socijalne uvjetovanosti. Prema Lorenzu, instinkt koji smo naslijedili od životinja groteskno je uveličan kod čovjeka.

Druga strana, druga teorija koju su začeli environmentalisti kaže da je ljusko ponašanje uvjetovano društvenim i kulturnim uvjetima, a ne urođeni faktori.

 

Biheviorizam

Pozivajući se na radove B. F. Skinnera koji je bio jedan od najpoznatijih predstavnika biheviorizma, Fromm upozorava da tvrdnje o uvjetovanju ponašanja životinja i ljudi djeluju u laboratorijskim uvjetima i nailaze na ozbiljne poteškoće kada se suočimo sa realnim životom. Političko-ratni konflikti jednostavan su pokazatelj kompleksnosti ljudskog društva i pokazatelj da se isključivo nagonskim ponašanjem ne može objasniti ljudska težnja destrukciji, odnosno Frommovim riječima: „Budući da biheviorizam nema teoriju o čovjeku, on može vidjeti samo ponašanje, ali ne i osobu koja se ponaša.“ Upravo ovim riječima Fromm je najbolje opisao razliku između biheviorizma i psihoanalize koja je nastojala rastvoriti do najsitnijih detalja kompleksnost nasilja koje je proizlazilo iz društveno-kulturološke uvjetovanosti.

Uvjetovanje nije uvijek uspješno i postoje mehanizmi u nama koji ih blokiraju, koče ili mijenjaju. Kompleksnost čovjeka zahtjeva dublju analizu od klasičnog mehanicističkog pogleda na čovjeka da bi pronašli odgovor zašto čovjek teži destrukciji.

Kod čovjeka postoje mnogi skriveni psihološko socijalni procesi koji uvjetuju ljudsku destrukciju. Upravo stoga je potrebno u formulu uključiti i faktor psihoanalize. Biheviorizam ne može objasniti pojavu sadistički nastrojenih ljudi koji su odgajani u uvjetima kao i ostali ljudi. Agresivnost koja se javlja kod takvih ljudi, koji nemaju teške traume mogu se objasniti (ne uvijek) psihoanalizom.

U knjizi Fromm se nastoji odmaknut se od naivnog racionalizma i jednostavnog objašnjenja o ljudskoj uvjetovanosti kroz klasični Pavlovljev efekt i kasnije novim teorijama neobiheviorizma i u konačnici nastoji objasniti ljudsku destrukciju psihoanalizom.

 

Svijest o nesvjesnom

Aludirajući na Freuda Fromm navodi „…da fizičke sile determiniraju ponašanje, da je njihov karakter većim dijelom nesvjestan, i da je ‘osvještavanje’ (uvid) faktor koji donosi promjene u naboju energije i pravcu tih sila.“

Time Fromm želi reći da čovjek ukoliko osvijesti svoje ponašanje, može ga promijeniti bez obzira bilo njegovo ponašanje uvjetovao (društveno ili biološki) ili ne. Ova spoznaja ima veliki utjecaj na naše destruktivno ponašanje a ono kaže – čovjek ima slobodu i mogućnost izabrati suradnju, napredak i prosperitet nauštrb ratovima i destrukciji.

Destruktivnost i okrutnost imaju korijene u „uvjetima ljudskog života“ i zbog toga ne mogu biti ukorijenjeni kod životinja. Nagoni ukorijenjeni u instinktu i karakteru su glavne razlike između biološkog (genetskog) nasilja i ljudskog, društveno-karakternog uvjetovanog nasilja.

 

Fromm u knjizi raspravlja i o porijeklu teorija o biološkoj uvjetovanosti nasilja. Ta rasprava nam ukazuje da čovjek može biti nesvjesno biće, koje vjeruje da su njegove misli proizvod autonomnog razmišljanja, a zapravo je uvjetovano društveno kolektivnom sviješću. Naime, u vrijeme nastanka biološki uvjetovanih teorija o porijeklu nasilja, vladala je biološko kapitalistička ideja natjecanja – najjači preživljavaju i uspijevaju. Teorija koja nesvjesno i danas uvjetuje ljudsko ponašanje. Kapitalizam potencira natjecanje i potiskuje suradnju. Ideja da je riječ o prirodnom ponašanju savršeno je odgovarala kapitalistima koji su početkom dvadesetog stoljeća stvarali bogatstvo koje do tada nikada nije postojalo u tim razmjerima.

Freud je donio revoluciju u spoznaji ljudskog uma „…učinivši svjesnim nesvjesnog aspekta čovjekovog uma i energije koju on upotrebljava da bi potisnuo svijest o nepoželjnim žudnjama.“ Ljudski um osim svjesnog, posjeduje i nesvjesni dio, prema Freudu to su sile koje su nama nevidljive (osim ako ih osvijestimo) i koje upravljaju našim životima. U tim silama potrebno je naći odgovore o ljudskoj destrukciji.

Karakter osobe jedan je od faktora koji utječu na počinjena dijela. Povijest je puna primjera gdje su ljudi bez trauma čini velike zločine, kao i primjer ljudi koji pod prijetnjom gubitka života nisu izgubili hrabrost i ostali su dosljedni ljudskosti. To su jako karakteri, dobri ili loši koji su u manjini. Velika većina ljudi ima slabiji karakter i time su podložniji utjecaju okoline, kulture i odgajanja.

Osim ova dva navedena faktora, karakter pojedinca i sociološki uvjeti, na ljudsku destruktivnost utječe i ono što Fromm naziva karakter društva. Karakter društva je kolektivna svijest koja prevladava u jednom trenutku povijesti ili sadašnjosti. On će uvjetovati i ponašanje pojedinca. Najradikalniji primjer je Njemačko društvo za vrijeme vladavine Hitlera.

 

Antropologija

U dijelu o antropologiji, Fromm iznosi antropološka i spoznaje o ljudskim zajednicama kroz povijest. Upravo nam spoznaje o načinu života drevnih naroda, kao što su lovci sakupljači ukazuje da čovjeku nije „usađen rat“. Dapače, antropolozi su utvrdili da su lovci sakupljači društva gdje postoji najveća jednakost u odnosu na druga društva. Egalitarizam je bio osnova na kojoj je počivalo društvo. Podjela poslova između muškaraca i žena je postojala, odnosno postoji i dalje, ali društveno uređenje je egalitarno. Dapače, tim narodima koncept rata kao i sama riječ „rat“ su potpuno nepoznati.

U nastavku Fromm iznosi daljnje primjere ostalih naroda kao što su Inuiti, narodi Sjeverne Amerike i civilizacije iz doba neolitika. Određene kulture tijekom povijesti nisu poznavale rat i koncept destrukcije kao moderan čovjek.

„Ali Wrightovi rezultati potvrđuju tezu da su najprimitivniji ljudi najmanje ratoborni i da ratobornost raste razmjerno s civilizacijom. Kada bi destruktivnost bila čovjeku urođena, ovo bi moralo biti obrnuto.“

Fromm oslovljava drevne civilizacije kao „primitivne“ što je u prošlom stoljeću bio standard što treba uzeti u obzir, odnosno nije riječ o rasističkom oslovljavanju nego pridržavanje tadašnjih standarda.

 

Iluzija modernog čovjeka

Fromm na agresiju gleda kao na „…dio društvenog karaktera, a ne kao izoliranu karakteristiku ponašanja.“ Moderan ili „moderan“ čovjek živi u iluziji da je napredniji nego ikada prije, ali to je samo privid koji je proizvod napretka tehnologije. Time tehnologija postaje poput fatamorgane u pustinji čineći čovjeku privid oaze dok u suštini, u svojoj nutrini živi i dalje u svom plitkom i primitivno svijetu. Osim ratova dobar primjer ljudske primitivnost jest i simbolika. Tako za krv, odnosno prolijevanje krvi, autor kaže da nadilazi, transcendira razliku između muškarca i žene. Dok mlijeko simbolizira ženu, sjeme muškarca, krv povezuje dva dualiteta i jednu cjelinu, a upotreba krvi dobro je poznata u ritualima starih naroda.

Moderan čovjek misli da je nadišao te primitivne običaje i rituale ubijanja žrtava, ali ratovi demantiraju tu iluziju „modernog“ čovjeka. Ubojstva u ratu ili vrijeme mira ima i svoju simboliku prolijevanja krvi jer je krv simbol životne snage. Onaj tko prolije tuđu krv jest gospodar tuđeg života i smrti, on se prolijevanjem tuđe krvi opija moći i svojom ludosti koja mu daje smisao vlastitog postojanja – malog boga na Zemlji.

 

„Činjenica da kod žrtvovanja djece otac ubija dijete dok u slučaju rata svaka strana prema dogovoru ubija djecu druge strane, nije od važnosti. U slučaju rata, oni koji su odgovorni znaju što će se dogoditi, ali je ipak moć idola jača od moći ljubavi prema djeci.“

 

Karakter nekrofila

Težnja i veličanje smrti Fromm okarakterizira kao nekrofilski karakter. Da bi specificirao veličanje smrti Fromm uvodi nekrofilni karakter koji označava specifičnu težnju ka sadizmu i destrukciji. Navedeni pojam i označavanje karakterne crte kao nekrofilskog, uveo je španjolski filozof Unamuno.

Osim veličanja smrti, prema autoru, karakteristika nekrofilnog karaktera je obožavanje neživih objekata. Privrženost prema stvarima, objektima i tehnologiji prema njemu je jedna od crta nekrofilnog karaktera jer čovjek voli ono što je neživo, odnosno mrtvo.

 

„Sadizam u biti nema praktični cilj; on nije trivijalan već devocionalan. On je transformacija nemoći u doživljaj svemoći: on je religija psihičkih bogalja.“

 

Kroz sve grane znanosti, od biologije, evolucionarne biologije, antropologije, etnologije, sociologije i psihoanalizu Fromm nastoji utvrditi da sadizam i ljudska agresija nisu urođeni nego ima korijene u društvenim (ljudskim) faktorima. S obzirom na tu spoznaju, znači da ih čovjek može i riješiti da bi jednog dana živio u skladu. Iako se u ovom trenutku to čini kao znanstvena fantastika imaginarnog i dalekog svijeta, Fromm je uvijek bio optimist. Unatoč svim zločinima učinjenim u povijesti, Fromm je vidio u čovjeku snagu koja ima potencijal da jednog dana postane doista ljudske biće u punom potencijalu.

Fromm ne nudi konkretno rješenje, ali je uvijek pisao o unutarnjoj transformaciji bez koje čovjek neće postati istinsko ljudsko biće. Fromm u svojim analizama ima neke nedostatke jer se ponekad veže za teorije Freuda koja nemaju nikakvog temelja, kao što je teza analno-sadistički karakter. Iako je već u Frommovo vrijeme Freudova teorija o striktnoj seksualnoj povezanosti čovjeka s njegovim ponašanjem bila odbačena, ipak je ostala o tragovima kod nekih psihoanalitičara kao što je Fromm. Nepotrebna ukazivanje na „analni karakter“  koji nikada nije znanstveno dokazan, dapače odbačen je, definitivno je mana knjige i sjena na ovo djelo.

Unatoč toj manjkavosti, Fromm je sažeo istraživanja iz raznih grana znanosti čime je stvorio svojevrsnu „anatomiju“ ljudske destrukcije čime je doprinio razumijevanju maligne destrukcije.

U jednom dijelu knjige Fromm se nadovezuje na „kibernetskog čovjeka“ koji teži neživim stvarima, odnosno materijalnim objektima, što autor okarakterizira kao „nekrofilni karakter“ – ljubav prema neživim objektima. Time je Fromm predvidio život današnjeg čovjeka koji je postao ovisan prema neživim objektima, počeo mu davati ljudske osobine i približio mu se do te mjere da će se u konačnici spojiti s materijalnim i u konačnici s digitalnim svijetom. U tom dijelu knjige Fromm pokazuje svoje sposobnosti vizionara jer je već u to vrijeme shvatio da se čovjek ne mora bojati da će ga robot nadići jer je sam čovjek postao poput robota. Jedan od najvećih strahova modernog čovjeka jest da će robot postati poput čovjeka, ali problem jest da čovjek postaje poput robota – upozoravao je Fromm još u prošlom stoljeću.

 

Nezdravo društvo ili bolesni pojedinac

Fromm je bio pravi majstor raskrinkavanja iluzija društva. Tako je upozoravao da se bolesni pojedinac dobro prilagođava bolesnom društvu. Analogno tome, onaj koji je u takvom društvu proglašen bolesnim zapravo je zdrav. Shizofrenična osoba možda je samo pojedinac koji se ne može prilagoditi poremećenom društvu. Kada ćemo drugi put pomisliti da je netko „bolestan“ trebamo se zapitati nije li društveni standard u koji vjerujem u biti poremećen, a onaj „bolesnik“ možda zdrav.

 

Fromm je oduvijek bio nepopravljivi optimist unatoč ljudskoj povijesti i neprestanoj destrukciji. Fromm je vjerovao u čovjeka i uvijek je imao nadu u neki bolji svijet. Autor ne nudi konačno rješenje i odgovor kako posložiti društvo. Realno gledajući to je nemoguće, a oni koji su ponudili rješenje i proveli ga u praksi stvorili su katastrofu povijesnih razmjera. U mnogim Frommovim knjigama mogu se iščitati odgovori za rješenje na ljudsku, malignu destrukciju. On je uvijek ukazivao na unutarnju transformaciju kroz ljubav prema životi i čovjeku. Zagovarao je radikalni humanistički pristup – potpunu predanost humanističkim vrijednostima bez glume i pretvaranja.

Npr. u knjizi „Imati ili biti“ navodi: “Naša jedina nada leži u davanju snage privlačnosti novoj viziji. Predlaganje ove ili one reforme koja ne mijenja sistem, dugoročno gledano je beskorisno jer nedovoljno motivira. ‘Utopijski’ je cilj realističniji od ‘realizma’ današnjih lidera. Ostvarenje novog društva moguće je samo ako stare motive profita i moći zamijene novi: bivstvovanje, dijeljenje, razumijevanje; ako produktivni karakter zamijeni tržišni; ako kibernetsku religiju zamijeni novi radikalni-humanistički duh.”

U knjizi „S one strane okova iluzije“ kaže: „No čovjek u bilo kojoj kulturi nosi sve svoje potencijale unutar sebe; on je arhaičan čovjek, grabežljiva životinja, ljudožder, idolopoklonik, i on je biće sa sposobnošću za razum, ljubav i pravdu… 

U knjizi „Umijeće ljubavi navodi“: „Pun odgovor leži u postizavanju međusobnog sjedinjenja, u spajanju s drugom osobom, u ljubavi. Ta želja za interpersonalnim spajanjem najmoćnija je težnja čovjeku. To je najtemeljnija strast, to je sila koja povezuje ljudsku vrstu, klan, porodicu, društvo. Neuspjeh da se ono postigne dovodi do ludila, do uništenja – sama sebe ili drugih. Bez ljubavi ljudski rod ne bi mogao opstati ni jedan dan.“

 

Kao nepopravljivi optimist, Fromm je do kraja vjerovao u čovjeka i ljudski rod da se može uzdići iznad društveno uvjetovane primitivnosti. Kako napreduje tehnologija a time i naoružanje, sposobnost da se uništi čovječanstvom jednim pritiskom na dugme sve je veća i realnija. Proporcionalno tome, potreba za buđenjem i radikalnom promjenom ljudske vrste raste ukoliko čovjek želi izbjeći autodestrukciju i samouništenje. Krajnje je vrijeme za transformaciju svijesti ukoliko čovječanstvo ne želi proživjeti još jedan sumrak civilizacije.