U četvrtak, 1. travnja 2021. s početkom u 20 sati u Centru za kulturu Trešnjevka bit će izvedena praizvedba predstave “Glas ljubavi”. Režiju potpisuje Boris Svrtan, dramaturgiju Vesna Đikanović, a produkciju Tadija Kolovrat. Glumačku izvedbu Kostadinke Velkovske
O predstavi:
U vremenu kad u proljeće nismo znali bi li pogledavali više u zemlju ili u nebo, dok ljeta od previše pitanja koja vise u zraku kao da nije ni bilo, a u boje rujna već ulazile su sjena i praznina ulica i trgova i mi živimo kao bića straha, i nemir svijeta osjećamo kako pulsira uz nas, vidljiv je poput kože izložene na štapu, gdje nam je utočište od takve provale izopačene realnosti? Jesmo li spremni za takve grube provale?
U tom škripcu u kojem smo se našli, od one sve silne buke civilizacije odjednom su napetost daha, trepet, tišina najjasnije frekvencije. Navike vode bitke za opstanak, konvencije padaju u vodu, govori društva, kulture (i prateće industrije), tehnologije, sad imaju nejasan doseg.
A tu napetost daha, puls egzistencije ima kao svoju samo pjesma. Poezija. Samo je poezija iskonski povezana s disanjem. Pjesma uspostavlja ritam disanja, širi u partnerstvu s jezikom udisaje i izdisaje duše, proživljenih stvari od ekscesnih do blagih, najobičnijih predmeta koji kao da su živi, u prostor širi od sebe. I poput bubnjanja, ravno do kože, u ritam koji se pojavljuje u nama. Poezija ima egzistencijalnu preciznost. Prati tako (nekad i s margine) čovjeka i ljudsko od najranijih dana. Tako joj se okrećemo i u ovim vremenima u kojima osjećamo da smo bez pilota. A već otprije goli, razvučeni raznim post intimnim pustopoljinama. Zato je moć susreta s glumcem koji govori poeziju iscjeliteljske snage.
Kostadinka Velkovska glumica je koja u sebi nosi poeziju. Spletom hrvatskog i jezika u kojem se rodila, makedonskog jezika i ritma, ovaj koloplet pjesama otvara svoje svjetove kako bi do nas koji slušamo došao zrak s mjesta gdje nismo nikada ili premalo bili, ili prekasno došli, ili nismo vidjeli. Jer svaki dan nešto ravnodušno i činovnički ranjava naše srce. Jer preživljavamo zemljotrese gledajući prema nebu, a ne prema zemlji, mada zemaljsko tlo pokazuje svoju moć. Ovi su stihovi vizionarski ili ispovjedni, poneki opći, neki narativni, neki intimni i neki ekstatični – živa, obnovljiva energija. Koja se propinje kao ljubav prema životu i kad se svijet hladi. Koja konačno izgleda kao da je oduvijek poznajemo.
VESNA ĐIKANOVIĆ
