Foto: Pixabay
Povratak u budućnost
Stara cesta vodi me ravno u djetinjstvo gdje je put bio ocrtan nekim prahom koji se pretvarao u pepeo. Ispod i iznad bilo je more i nebo, a uvijek se nešto vraćalo kao da je znalo da ću stajati na toj strani gdje me nitko ne vidi, gdje bi se mogao svidjeti samom sebi. U kutu sjene koja pada krajem ljeta već se nazire neka teška odluka odlaska. A ono što je bilo zatvoreno u vremenu dijeli me od samoga sebe zatvorenog u nestaloj plimi koja se stalno približava i nestaje. Okružen tako nečim što ne postoji ili se taloži u stanicama utrobe, vrijeme je već pojelo svoju posljednju granu, listovi su pali i ponovno će doći put, prah i pepeo, i stijene između neba i mora. Prijelaz na drugu stranu je uvijek moguć, dovoljno lagan i ugodno težak. Nemir ovdje vlada mirom, ništa se ne događa onda kada je potpuno jasno da se sve mijenja. Tako stajati sam na ulazu u raskrižje koje kola tijelom može biti neko prividno olakšanje, alibi za smrt koju ne možemo pojmiti, koju ne priznajemo ni onda kada čitamo natpise na grobovima. Dakle, stara cesta ima svoju povijest koja se može ispisati samo u nekom drugom svijetu, a je li smisao svega izvan samoga svijeta pitanje je koje nosi slatkoću kasnoga grožđa. Ne vjerujem riječima jer me odnose daleko od onoga što vidim, ali između mene i njih postoji davni sporazum – kako bismo se inače razumjeli. Na koji način ću vidjeti sliku ako ne glasom koji dolazi iz podzemlja, iz nekih sfera koje su mi nedostupne. Svoju nemoć krijem kao i svoju bit, jer je ne mogu imenovati. Zato mogu ići samo naprijed, iako to znači da me možda i nema ili da je svaki korak pokušaj izlaska iz ovog sadašnjeg stanja neumitnosti. Prema tome put ima svoju simboliku koja ga nadrasta i bilježi negdje gdje se ne pojavljuje cjelina kao istina. Varka je njeno pravo ime, ali i ona ima svoju vrijednost, i ona može stati u ruku ispruženu prema svim stranama svijeta, jednako bliskim i dalekim, kao prva jutra u kojima su daljine bile duboke kao čežnja, a povratak budućnost tuge u njedrima ispruženih krila.
Dragan Gligora
O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.
