Posljednja kriška torte
Sklopila je oči i zaželjela želju. Otpuhnula je plamen s dvadeset i pet svjećica vješto zabodenih u njezinu rođendansku tortu. Dunjine modre oči sada su zamišljeno promatrale dim koji se širio iznad ugaslih svjećica. Muž, majka, sestra i najbolja prijateljica Janja stajali su iza njenih leđa i u glas pjevali „Sretan rođendan“, a za to vrijeme otac je svojim prastarim fotoaparatom pokušavao uhvatiti djelić atmosfere. Dunja ništa od toga nije čula, a kamoli vidjela. Jedini zvuk koji je ispunjavao njene uši, urešene novim zlatnim naušnicama, bilo je glasno zujanje.
Trgnula se tek onda kada joj je otac dobacio: „Dunja, daj bar malo pokaži zube, nisi na sprovodu!“
Bez riječi je usmjerila pogled prema izlizanom fotoaparatu i potrudila se razvući usta u kiseli osmijeh. Nitko to i nije primijetio jer je glavnina gostiju još uvijek stajala iza njezinih leđa, a otac je bio suviše koncentriran na okidanje savršene fotografije koja će zauzeti mjesto u jednom od brojnih obiteljskih albuma na beskrajnim policama velike kuće gdje je do prije koju godinu živjela sa svojim roditeljima. Bit će to tek jedna od fotografija koju nitko nikada neće dublje promatrati ili analizirati, samo će ju nonšalantno zahvatiti krajičkom oka u rijetkim prigodama kada će taj album biti otvaran. Možda za vrijeme nekog obiteljskog okupljanja ili kada će majka brisati prašinu. U nekom trenutku će odlučiti uzeti odmor od čišćenja, sjesti i prelistati obiteljske albume. Čak ni tada možda uopće neće uzeti taj album niti se zaustaviti na toj fotografiji. Šanse da itko ikada razazna što je Dunja osjećala u tom trenutku bile su nepostojeće.
Kao što je i običaj, slavljenica je uzela nož i počela rezati svoju tortu svima prisutnima. Duboko je zarila nož u srce čokoladne torte i izvadila jednu krišku na tanjur. Torta prožeta slojevima čokolade iz obližnje slastičarnice, koju je radila postarija gospođa Đaković prema starom obiteljskom receptu, bila je slasni ukras Dunjinih rođendana još iz vremena kada su joj omiljeni pokloni bili plišani medvjedići.
„Trebaš pomoć?“ – upitala ju je Janja.
„Ma ne, mogu sama. Jedino ako želiš posluživati.“ – uzvratila je Dunja s laganim smiješkom, i dalje usredotočena na uredne rezove koje je radila na torti.
Janja je uzela prve dvije kriške čokoladne torte koje su bespomoćno ležale na bijelim desertnim tanjurima s cvjetnim obrubom i odnijela ih u dnevnu sobu koja se prostirala ispred moderne kuhinje. Pružila je tanjure Dunjinim roditeljima koji su sada sjedili zavaljeni, svatko u jednoj od velikih sivih fotelja. Još jednom se vratila do kuhinjskog otoka gdje je Dunja i dalje pažljivo odvajala komade torte i smirenim pokretom ih stavljala na tanjure. Zatim se ponovno uputila prema dnevnoj sobi gdje je predala jedan tanjur njenom mužu koji je pravio društvo Dunjinim roditeljima u dnevnoj sobi. Njih troje već su uronili u političke rasprave za koje Janja nije gajila previše interesa, a ionako je htjela provesti malo vremena nasamo s Dunjom budući da se njih dvije nisu vidjele već nekoliko mjeseci.
Janjin posao zahtijevao je inozemna putovanja, a njen ispunjen raspored nije bio fleksibilan za „izvannastavne aktivnosti“. Dok je Janja sanjala daleke gradove i kovala ambiciozne planove, Dunja je oduvijek sebe zamišljala u rodnom Osijeku. Željela je živjeti jednostavnim životom i raditi posao koji bi joj bio tek puki izvor prihoda. Tu je bio i Goran, muškarac za kojeg se udala prije godinu dana, a koji se uklapao u Dunjinu ideju života.
Dunja i Janja sada su sjedile jedna nasuprot drugoj za kuhinjskim otokom. Janja je pretpostavljala što Dunju muči i zašto se cijelog popodneva nije nasmijala.
„Lijep vam je stan, sviđa mi se kako ste ga uredili. Ili bolje rečeno, kako si ga ti uredila. Vjerujem da nije bilo ni jeftino.“ – započela je Janja.
„Hvala ti. Da, nismo očekivali da će Goran ostati bez posla kada smo krenuli u sve to. Ali dobro, ja i dalje radim, snaći ćemo se.“ – odvratila je Dunja.
„Gle, ako ti treba bilo kakva financijska pomoć, nemoj se ustručavati. Znaš da ja jedino sebe imam za uzdržavati. Mi se dvije ionako znamo oduvijek. Vratit ćeš mi kad ćeš imati.“ – Janja se neko vrijeme pripremala ponuditi pomoć svojoj najboljoj prijateljici znajući da će ju teško uvjeriti da tu pomoć zaista i prihvati.
„Ne mogu uzeti novac od tebe. Ma i nije toliko strašna situacija. Sve je pod kontrolom.“ – nije zvučala nimalo sigurna u svoje riječi, a kada je govorila oprezno je pogledavala prema dnevnom boravku, nadajući se da ostatak društva nije čuo o čemu razgovaraju.
„To sam i pomislila kada sam vidjela tvoje nove zlatne naušnice, no nekako mi tvoja reakcija ne odaje dojam da je sve pod kontrolom. Hmmm…ako se predomisliš, imaš moj broj i možeš mi se javiti na bilo kojoj društvenoj mreži u bilo koje doba dana. Okej?“ – ustrajala je Janja.
„Hvala ti, ali stvarno nije potrebno.“ – Dunja je odbila pomoć jer je znala da ako i pristane na Janjinu ponudu, njena provedba ne bi bila moguća.
Istovremeno, on se nervozno smješkao na komentare Dunjinog oca koji je ismijavao lokalne političare. Tu i tamo bi nešto nadodao tek toliko da izgleda iole zainteresirano za to što je imao reći. Činilo mu se kako istu stvar radi i Dunjina majka. Sigurno je i doma bila primorana slušati sve ove nebuloze kimajući glavom u znak odobravanja bez prava na izražavanje svojeg mišljenja, a možda je tijekom svih tih godina jednostavno otupjela. Gorana je više zanimala rasprava koja se odvijala u kuhinji. Krišom je pogledavao svoju ženu, nadajući se da neće učiniti niti jedan pogrešan korak koji će svima razotkriti ono što su znali samo njih dvoje. Osjećao je kako mu cijelo tijelo pulsira i u glavi je pokušavao osmisliti strategiju kako da se ubaci u taj razgovor. Zamijetio je da je Dunjin otac iskapio pivsku bocu pa će mu to biti savršena prilika da se zaputi do hladnjaka u kuhinji.
„Ne možete pričati suhog grla, sad ću vam ja donijeti novu rundu.“ – Goran je prekinuo Dunjinog oca usred neke priče koju je sigurno čuo i prije. Ustao se i zaputio prema hladnjaku.
Pretvarao se da ne može naći pivsku bocu u njihovom ogromnom novom hladnjaku te je dobrih nekoliko minuta stajao ispred otvorenih vrata trudeći se čuti nešto od razgovora koji se do maloprije vodio iza njega. Obje su utihnule na njegovu pojavu.
„Gorane, baš sam komentirala Dunjine nove naušnice, prekrasne su. To je tvoje maslo? Mora da si nešto gadno zaribao.“ – Janja se trudila odvratiti pažnju od teme koja je maloprije bila na tapeti. Zadnje što joj je trebalo, bilo je da Dunju dovede u neugodnu situaciju zbog svoje ponude.
U jednoj milisekundi Goran je pomislio ono najgore, da Janja sve zna. Ipak, odmah nakon došla mu je misao da sigurno ne bi bila tako smirena i vesela da joj je Dunja sve ispričala. Ušutkao je svoju unutarnju paniku i napokon prozborio: „Standardno, ostavljam čarape posvuda, daska je podignuta i ne perem suđe onoliko koliko bi trebao. Najmanje što mogu učiniti da se iskupim bio je mali znak pažnje.“
Kada je bio siguran da nije zvučao odviše sumnjivo i da Janja ne zna ništa o tajni koju on dijeli s Dunjom, vratio se natrag u sjedeću poziciju, u društvo Dunjinih roditelja. Nadao se da će što prije otići jer je se njegova razina tolerancije sve više i više smanjivala. Dunja je to osjećala. Ona je znala i koji je najbolji lijek za takve situacije. Prišla je svojim roditeljima i napomenula im da se parking ispred njihove zgrade naplaćuje. Nije trebalo dugo da se njen škrti otac ustane, a za njime i majka. Pozdravila se s njima i uručila im ostatke torte.
Janja je predosjetila da je vrijeme i za njen odlazak. Nekako nikada nije osjećala povezanost niti bilo kakve simpatije s Goranove strane pa joj je bilo nelagodno sjediti tamo i razgovarati s Dunjom dok ih on nadgleda. Isti je dojam stekla i od Dunje, koja se činila tišom nego inače.
„Ništa, mislim da ću i ja polako krenuti. Čeka me naporan tjedan pa bi bilo bolje da stignem još odmoriti. Torta je bila odlična kao i uvijek.“ – izrecitirala je Janja ono što svi govore kada traže neku izliku da se u što kraćem roku zapute svojim kućama.
„Kud već? Pa tek si došla.“ – dobacio je Goran koji je priželjkivao da Janja što prije prođe kroz ta vrata pa da on može napokon odahnuti.
Za to vrijeme, Dunja je samo željela da se ovaj dan završi. Pružila je svojoj prijateljici posljednju krišku torte. Oprostila se šutke i zatvorila je vrata stana o kojem je maštala godinama.
….
Prošlo je neko vrijeme, a Dunjina majka jednog je dana čistila prašinu s polica u dnevnom boravku. Kada više nije mogla uočiti prašinu na policama, počela je brisati silne obiteljske fotoalbume i vraćati ih na njihovo mjesto. Zastala je da se odmori i sjela na fotelju. Uzela je jedan od albuma i počela ga listati. Pogledom je uhvatila fotografiju s Dunjinog dvadeset i petog rođendana. Bila je to upravo ona fotografija Dunjinog kiselog osmijeha, onog koji više nikada neće moći napraviti…
Barbara Boltiš
WordPress: barbaraboltis.
LinkedIn: linkedin.com/in/
