Foto: Pixabay
Ponavljanje
Ponavljanje me čini unosnim, nepredvidljivim i slabim. Svi me znaju dok traje dan, a noć je samo moja, bez početka i kraja. Ali, varam se, jer već od jutros pada kiša i nosi ritam koji se ne da s ničim usporediti. Blagi zvuk njen tjera me van, i ja bez kišobrana i papira obilazim poznate gradske vedute, penjem se na zidine i jako dobro osjećam da na taj način jačam mišiće i produžavam život. Zdravlje me ne služi, niti ja njega, kao nekad kad smo se igrali u vrtu i na cesti. Bili smo bezbrižni i pomalo sjetni, jer sve dođe na naplatu, svi paketi i poruke, informacije upisane u tkiva i mirise blage i prozirne. Zalud formule i znanost, ja se još uvijek ravnam po suncu i zvijezdama, i činim sve prekršaje kao i prije, možda i više. Nitko me ništa ne pita, jer prazne su njihove riječi i bahat je njihov hod. Koliko ću toga vidjeti i naučiti ne ovisi o meni, izgubio sam volju i sada rastem, množim se, i kažu da sve bolje izgledam. Nosim se sa svim problemima, ali ne zanm odabrati prioritete, ne veselim se savjetima, jer ih propuštam kroz sito i rešeto i onda poklanjam vjetru. Tako sam nekako zauzet samim sobom i to je ono što mi nedostaje, ta ne-prisutnost u svijetu, koja je već davno izbrisana, pa onda kad se zaželim kolača trčim preko ceste, dok mi auti veselo trube. Ovo je lijep komad zemlje, ali ja to ne gledam tako, fali mi taj nesklad u skladu, neka protočnost riječi o važnim i nepobitnim stvarima. Uzmimo bilo koji trenutak u prostoru i sve će ti biti jasno, dakle, brini se o samom sebi, pa onda govori i zovi mjerodavne službe. Natječaji, poslovi, blamaže, sve to na kraju odlazi u jedan koš, a ta ulica, Kalelarga je zovu, što ona ima od svih tih ljudi i koraka. Jedino ponavljanje, koje do sada nije ušlo ni u jednu encklopediju. Prema tome, ono kao da i ne postoji, niti se može računati na njega kao na nešto postojano i suvislo. Ponavljanje do kraja, do besvijesti i natrag. Tada bi trebalo tražiti sve ono što još nije nađeno. Sve one sitnice koje smo usput pogubili. Traži i putuj svijetom, nitko ti ne brani te zadnje zalogaje prividne sreće. Sve je to negdje zapisano, pa će se možda i vratiti, a nas možda neće biti u trenutku kada budu otvarali tajna pisma. Ništa nećemo znati kao ni sada, kada pokušavamo odgonetnuti otkuda dolazi zrak, bez kojega ne bismo mogli spavati ni jesti.
Dragan Gligora
O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.
