POETSKO I PROZNO ZAJEDNIŠTVO
Mato Klarić: RUŽA IZ KURJAK SOKAKA, priče i PLAVI OVRATNIK, pjesme,
Brodski kulturni krug Pannoniae glorija, Slavonski Brod, 2022.
Piše: Ivo Mijo Andrić
U svojim zrelim pedesetim godinama života, Mato Klarić, kriminalist i ratni veteran domovinskog rata odlučio je svoja sjećanja i osjećaje pretočiti na papir i staviti na uvid široj javnosti. Nakon dužeg filtriranja i zapisivanja misli vezanih uz bližu i dalju prošlost i ljude u njoj, u 2022. godini objavio je dvije knjige vrijedne pozornog čitanja i dugog pamćenja. Radi se o pripovjedačkoj prozi pod naslovom Ruža iz Kurjak sokaka, koja je leksičkim materijalom izgrađena na temeljima tri, manje-više, auto-biografske priče tematski bliske njegovom rodnom Otoku, pitomom gradiću u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Druga knjiga je izbistrena reminiscentna zbirka poezije Plavi ovratnik, obojena sjetom na minula vremena i prohujale mladalačke ljubavi. I jedna i druga knjiga oslikavaju autora kao senzibilnu i pravdoljubivu osobu koja nije podlegla niskim ljudskim strastima niti lako hlapljivim zanosima dobro nam znane bliske prošlosti i sadašnjosti.
Godine nacionalne euforije koje su harale našim prostorima krajem prošlog i početkom ovoga stoljeća zatekle su Klarića u njegovim kasnim dvadesetim, kad mladost gleda na život otvorenih očiju i kad je lako ranjive duše. Sve što se u njima događalo ostavilo je vidljive tragove na prostor i ljudsku psihu. Mnoge ružne stvari, ali i lijepi trenutci urezali su se u pamćenje i ostali tu kao biljezi i raskrižja vremena kojima se misli vraćaju i danju i noću. Zapravo, ostale su misaone bilješke o njima koje su u Mati probudile pisca i usmjerile ga na put spisateljskog stvaralaštva. Tako su nastale ove dvije knjige kao putokazi budućeg pisanja. Vjerujem, jednako uspješnog i na radost svih onih koji vole dobru knjigu.
U svom dosadašnjem otkrivanju i prikazivanju našeg i svjetskog književnog blaga obično sam zapisivao impresije o jednoj pročitanoj knjizi. No, kako je Mato Klarić u jednoj godini iz duše iznjedrio i literarnoj javnosti ponudio dva vrijedna poetsko-prozna djela, osvrnut ću se na oba u jednome tekstu. Nadam se da to neće umanjiti, ni moju radost čitanja, ni piščev izniman trud uložen u njihovo pisanje. Dakako, i proživljavanje svega onoga što je htio da kaže i poruči budućim čitateljima.
Knjiga sastavljena od tri priče, za koje bi naš velikan Miroslav Krleža rekao da su na rubu novelete, stvarana je duže i promišljenije jer pisanje proze zahtijeva veći napor i dublju koncentraciju. S razlogom ju je autor prvu ponudio svijetu računajući da u ovim vremenima, za razliku od prošlih, poezija nema zasluženu čitalačku pažnju. Ovo je doba komercijalnog života na dug i trošenje onoga što tek treba steći. Tako je to s novcem, ali i sa osjetljivim ljudskim emocijama.
Prva, a ujedno i naslovna priča Ruža iz Kurjak sokaka, autobiografska je slika i zapis o dječaku, bolje reći mladiću, koji iz malog rodnog mjesta na istoku zemlje, odlazi na dalje školovanje u Zagreb. Dolazak u veliki grad budi u njemu dvojbe o tome: ostati i opstati pred novim nepoznatim izazovima ili se vratiti tamo odakle je pošao, i gdje mu je sve blisko i poznato. U središtu njegovih misli je majka Ruža, tipična slavonska majka izmučena teškoćama i patnjama, i izložena svakodnevnoj borbi za golo preživljavanje. Ona je bila nezamjenjivi oslonac i vjera u sve što je dobro i plemenito. Donijela ga je na ovaj svijet zajedno s ostalih petoro djece, i brinula se da stane na noge odlučno i čvrsto, izbjegavajući padove koji mladost prate.
Cijela priča oslikana je nostalgičnim prisjećanjem djeteta, zapravo, mladića usmjerenog, njemu do tad nepoznatom stazom, u ljepšu budućnost. Veći dio memorijske radnje odvija se u vlaku od Vinkovaca prema Zagrebu gdje se piščev alter ego, glavni lik Marko vraća mislima na djetinjstvo provedeno u rodnom Otoku i selima s druge strane Save, odakle su korijeni njegovih najbližih. Redaju se tako slike prirodnih ljepota rodne Slavonije i plodne Posavine, ukrašene zelenim žitima i ocvalim voćkama. Drage su to slike koje svi mi rođeni na selu nosimo kao lijepu uspomenu, neizbrisivu vremenom i kasnijim događanjima. Njima se Marko vraća u novoj sredini kad god ga obuzme sjeta za prošlim, i kad se pojave problemi s učenjem i izvršavanjem težih školskih i drugih zadataka. U naravi je čovjeka da na sve prepreke odgovara mislima i sjećanjima na lijepe trenutke iz svoje prošlosti. One mu postaju prvim grudobranom u borbi za nove životne pobjede i osvajanje nečega što se, na prvi pogled, čini nedostižnim.
Iako priča nema očekivani završetak, čitatelj će iz autorove biografije lako zaključiti da je proces školovanja, unatoč početnim nedoumicama, uspješno okončan. Glavni lik je izdržao sve napore učenja i cjelodnevnog umnog i fizičkog mučenja te se, nakon stečenog obrazovanja, vratio na prostor rodne Slavonije gdje je nastavio svoj životni put. Da nije tako ova, kao i naredne dvije priče sigurno ne bi bile napisane. A napisane su još snažnije i upečatljivije, jer je prva odredila njihove socijalno-egzistencijalne smjernice i dramaturški dojmljiv sadržaj.
Središnja pripovijest ili noveleta posvećena je jednoj neobičnoj ženi s kojom se sudbina grubo i okrutno poigrala. Radnja priče naslanja se na dva vremenska razdoblja koja povezuje jedan prostor i jedna osoba. Prostor je slavonsko-brodsko selo Ježevik, a glavni lik je baka Kata rodom iz piščevog Otoka. Za Drugog rata Katinog su muža Matu odvele tadašnje hrvatske vojske na put sa koga se za nju nije više vratio. Ostavši sama, nakon seksualnog nasilja učinjenog od strane Matinog oca, ona je sreću potražila i pronašla u kući dobroćudnog čovjeka Jovana koji se kao samohran otac brinuo o tri malodobna sina. Tu, u zabačenom selu Ježevik, Kata je savila novo gnijezdo i otuđila se od svoga Otoka. Nije mu se vraćala niti je za to imala vremena od posla i brige oko tri posinka. A ni zbog priča koje takve udaje prate, neovisno o vremenu naklonjenom toj vrsti zajedničkog življenja.
Zadovoljna je Kata bila svojim novim životom i trošila ga je kako je najbolje znala i umjela. Posinke je odgojila i ispratila putem koga su sami odabrali. Na kraju je sa ovoga svijeta u blisku mu zemlju crnicu ispratila i svoga Jovana. Vremena rastajanja uvijek se nastavljaju na vremena bitisanja i njih čovjek, sve i da hoće, ne može izbjeći. Ostala je tako baka Kata ili Katica, kako su je znanci zvali, sama u svojoj kućici na osami. U pustoši koja se spaja sa onom u duši. Živjela je u selu ljudi dviju vjera i dvaju naroda. Naroda koje su vjere dijelile više nego njihova narodnost. Pokazat će se te etničke i religijske razlike gotovo nepremostivim kada su na vlast došli oni kojima su sloga i mir među ljudima manje važni od međa i grunta.
Kad je na naše prostore, poput divlje zvijeri nahrupio krvoločni rat, baka Kata našla se između dvije vatre. Bez svoje krivnje zatekla se u vremenu u kome nije bila ničija. Ni svojih katolika koji su je sumnjičavo gledali, ni pravoslavaca kojima je po lokalnom gruntu pripadala. Čudne su i teško razumljive sudbine ljudi kad dođe doba podjela na „svoje“ i „tuđe, na „naše“ i „njihovo“. Tada mnogi izgube razum, a većina šuti i potajno muti, čekajući rasplet i prolazak zla. No, kako to u nekim pričama biva, uvijek se nađe neka dobra duša koja neželjeno zlo prometne u poželjno dobro. Ovdje je to domoljub koji je uz dom branio i ljude. Bez predrasuda i nametnute krivnje svima s druge strane. Po savjesti dobroga čovjeka kome pravda nije državna i vojna zapovijed.
Priču o Otočanki iz Ježevika pripovijeda nam njezin autor, koji je u to selo navraćao kod svog znanca i prijatelja Jose Ličanina. U njegovoj kući upoznao je baku Katu i tu se začelo njihovo druženje i uzajamno otočansko razumijevanje. Ono je produbljeno ispovjednim kazivanjem usamljene starice o svojoj otužnoj prošlosti ispunjenoj lijepim djetinjstvom, nelijepim događajima iz drugoga rata, naknadnoj ljubavi u novoj obitelji, i nevoljama u novome ratu. Te nevolje dijelom je ublažio pripovjedač kao strpljivi sugovornik u vremenu kad je šutnja bila sredstvo ljudskog nerazumijevanja. Olakšala ih je i njegova pomoć u namirnicama i stvarima koje su bile nužne za preživljavanje. A pretvorila u nadu mogućnost da poslije rata ode u svoj rodni Otok i zapali svijeću na grobu svojih najmilijih.
Nažalost, ova posljednja želja i nada nije ostvarena. Baka Katica oprostila se od svijeta u osami ježevičke kućice, odnoseći iz njega tugu i gorčinu modernog vremena i žal za svima koje je voljela. A koliko je onih koji su nju voljeli i žalili zbog njenog odlaska u vječnost, neka čitatelji prosude nakon što priču sami pročitaju. Ona o tome dovoljno govori.
Pripovijest Otočanka iz Ježevika pisana je jezikom vremena i dušom čovjeka koji je to vrijeme i sve što se u njemu događalo doživio na svoj način. Slično su ga doživjeli i mnogi drugi ljudi koji ne vole rat, a u njemu su sudjelovali kao dragovoljci odnosno po zadatku službe i države, unovačeni neposredni akteri. Ili, pak, kao ugroženi nijemi promatrači i nevine žrtve suludog divljaštva. Rat nije ništa drugo do zlo koje je nametnuto od onih koji ga u sebi nose.
Pisac Mato Klarić svoj odnos prema svemu što se događalo u minulom vremenu rata i poraća iskazao je na dirljiv emotivan, i duboko proživljen način koji će kod većine čitača, a posebno čitateljica, iskapati suze iz očiju i izazvati iskreno suosjećanje zbog patnji i stradanja nedužnih građana. Njegovi briljantni opisi likova, prirode, stanja svijesti i događanja u kojima je neposredno sudjelovao, dali su ovoj priči antologijsku snagu i uvrstili je u red ponajboljih proza napisanih u ovom stoljeću, ne samo na hrvatskom prostoru već i puno šire od njega. Za to autor zaslužuje sva priznanja, uključivo i neku od nagrada koje se dodjeljuju za knjige godine. Naravno i otkup knjige od strane Ministarstva kulture i sporta, kao krovne državne institucije koja narodnim novcem potiče pisce i vrednuje njihovo stvaralaštvo.
Treća kratka priča s naslovom: Miris jagode, tužna je povijest posavske obitelji ispričana jezikom djeteta koje je ostalo s ocem i sestrom nakon što se majka preudala za drugog, bogatijeg čovjeka. I ovdje je majka centar svijeta i svega što djeca čuvaju i pamte od rođenja do kraja života. Majka roditeljica i odgojiteljica. Majka kao simbol dobra i onda kad djecu iznevjeri odlaskom drugom čovjeku. Otac kao roditelj, uz sva odricanja i brigu o djeci, nije ravan majci. Djeca i njega vole, ali to nije ljubav kakva se ukazuje majci, čak ni onda kad majka, zbog osobnog probitka, iznevjeri djecu. I tada djeca čuvaju njenu bivšu toplinu i miris jagode koga je širila svuda oko sebe dok su bezbrižno rasla u tome ozračju.
Autor i u ovoj priči unosi tragiku koja, nerijetko, prati ljudske živote. Ovdje je ona izazvana iznenadnom smrću sestre Luce nakon završenog fakulteta i sretne udaje. Tuga za sestrom ostaje bratu kao nezarasla emotivna rana, a žal za kćerkom oca vodi ka piću i neizbježnoj smrti. Sreća prati hrabre, a nesreća slabe i nemoćne. Tako je bilo oduvijek, a tako će uvijek biti. Znade to pisac iz vlastitog iskustva, jer i sam doživio odlaske bliskih i trajne gubitke svojih najmilijih.
Nakon iznimno vrijedne knjige proze, Mato Klarić se posvetio dovršetku i oblikovanju zbirke poezije Plavi ovratnik. Ona je objavljena i prvim čitačima odaslana pod kraj godine u kojoj je ušao u šesto desetljeće života. Prigodan je to dar sebi i drugima za postignuća ostvarena na svim područjima rada i stvaralaštva kojima se do sada bavio.
Zbirke poezije ne nastaju u jednom dahu. One se kao kuća grade ciglu po ciglu, kamen po kamen, stih po stih. I tako do krova iz koga izvire dimnjak kao otpusni ventil emocija koje su se skupljale i slagale godinama. Tako je pjesnik Klarić skicirao, izrezivao i spajao svoju plavu kutu čiji je ovratnik oivičen nebom. Plava kuta je ljubav! Ljubav majke, žene, prirode i zemlje. U sve njih on je zaljubljen do granica koje omeđuju početak i kraj života. Ljubav je smisao ljudskog postojanja. Bez nje sve je pusto i beznačajno. Uz nju sve dobiva boju, ton, svjetlost i toplinu. I kiša s ljubavlju pada, i rijeka s ljubavlju teče. Pjesma se s ljubavlju sklada, dok sija zvjezdana večer. A u toj večeri dolaze bijeli anđeli i među njima onaj koga je Mato opjevao na prvim stranicama svoje stiho-zbirke.
Tamo gdje leptiri krilima razbijaju vjetar/ Tamo gdje mirisi bude mladost jutarnju/
Gdje osmjeh bjelinom poziva na ples maturanata/
Gdje tama otkriva svjetlost/ A poziv pogledom zaziva ljubav/
Tamo si ti i mladost anđela/ U plesu što se ljube/
Ova je pjesma našla mjesto i na stranici prethodne knjige koja razdvaja prve dvije priče. Ona nema samo simbolično značenje, već oslikava pjesnikovu duhovnu stranu života. Mirnodopsku, skladnu, ispunjenu ljubavlju prema svemu što ga okružuje. Stranu koja čezne za bliskošću u vremenu kad su odlasci češći od dolazaka. Kad se razilazimo zbog krivo izgovorene riječi. Kad ljubav čekamo na pogrešnom mjestu. Na adresi gdje ljubavi nema.
Premda se ljubav provlači kroz cijelu zbirku kao zvjezdana nit preuzeta s neba, pjesnik je čvrsto na zemlji i tu odrađuje svoju misiju čuvara slobode i radnika koji obnavlja staro i ruševno i gradi novo prikladno za život. Iz te stvaralačke pozicije nastala je naslovna pjesma posvećena radnicima nositeljima plavih ovratnika koji žure na posao u ranim jutarnjim satima da bi osigurali egzistenciju svojoj obitelji.
Ovratnik plavi čovjeka radnika/ što živi život vječnih putnika
Zaboravljenih k’o što su snovi jutarnji/ u beskraju slobode okovanih uznika/
Život nije samo pjesma, niti je pjesma sam život. Nekada jesu i to, a vrlo često nisu. Mnogo je toga što ga čini lijepim i poželjnim. Ali, ima i onoga što ga čini ružnim i tužnim. Sve je to prošao Mato Klarić u desetljećima svog življenja i borbe za bolje danas i sigurnije sutra. Radovao se malim stvarima, maštao o velikim. Rano se budio, kasno u san ulazio. Pomagao dobrim ljudima, a one druge slao tamo gdje im je mjesto. U dane odmora zemlju orao, žito sijao, voćne grane rezao, cvijeće sadio, kuće gradio. I teško se nosio s ljudskim nepravdama koje moćni šire, a nemoćni trpe. I o tim temama govore mu pjesme koje osuđuju nezasitne vođe što vlastiti narod kao kosti glođu.
Mnogo je pjesama u ovoj zbirci koje treba više puta čitati i pamtiti misli i poruke pjesnikove. Valjalo bi utrošiti puno prostora za nabrajanje njihovih naslova i citiranje lijepih i vrijednih stihova. Umjesto toga navodim na kraju ovoga zapisa njegove misli iz pjesme Vidikovac:
Moje misli prolaze kroz prašnjave godine čekanja
Kamo sad putuje prašina mojih godina
Hoću li imati uz sebe sunce mojih maštanja
Da me toplinom budi, da me voli i žudi u morima rujanskih noći
Hoću li trajati, hoću li moći čekati suton
I maštati na tom vidikovcu
U prostranstvu i beskraju želje za tobom.
Jasno je šta je ovim stihovima pjesnik htio reći i poručiti sebi i drugima. Volite se ljudi jer život je kratak. Neka vam to bude domaći zadatak! Koga svako mora kod kuće riješiti, jer jedino tako neće pogriješiti, prema najbližima i drugim ljudima.
Treba istaknuti da je za obadvije knjige nadahnute, koncizne, analitične i sistematične uvodne tekstove napisala mr.sc. Darija Mataić Agičić. Oni na impresivan način uvode čitatelja u bogato područje Klarićevog poetskog i proznog stvaralaštva i autorica za njih zaslužuju svaku pohvalu.
