POETIKA REALNOG ŽIVOTA

 POETIKA REALNOG ŽIVOTA

                        Ljerka Lukić: „RUŽICA“, zbirka poezije, VN, Toronto, 2021

Piše: Ivo Mijo Andrić

            Originalan je i zanimljiv način na koji književnica Ljerka Lukić pristupa pisanju poezije. Za razliku od većine drugih pjesnika i pjesnikinja, ona svoju poetiku bazira na stvarnim likovima i istinitim doživljajima i događajima iz osobnog života. Tako ispisuje dokumentarističku lirski sagu koja ostavlja upečatljiv leksički trag na životnom putu kojim je prošla od najmlađih dana i godina, skupa sa svojim članovima obitelji i drugim dragim i bliskim ljudima.

            Ljerka Lukić provela je djetinjstvo i mladost u Živinicama, gdje je završila gimnaziju i živjela do kraja rata u Bosni i Hercegovini. Obrazovala se na Pedagoškoj akademiji u Tuzli i Pedagoškom fakultetu u Osijeku, a magisterij je stekla na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stečena obrazovna znanja iz kroatistike u domovini dopunila je učenjem engleskog jezika u Londonu i Oxfordu, gdje je radila doktorsku disertaciju. Svoj životni put nastavila je do Toronta, gdje je radila različite poslove obrazovnog karaktere za useljenike u Kanadi.

            Opisujem taj put kao biografski okvir za sliku osobe čiji je život imao blistave uspone na individualnom planu i prinudne padove izazvane zlom koga su producirali ljudi loših karaktera i još lošijih namjera. Drukčije se ne mogu okvalificirati oni koji su uništili mir u bivšoj SFRJ i producirali rat sa tragičnim posljedicama za narode za čije su se interese navodno borili. Ti i takvi uzrokovali su seobe naroda iz rodne zemlje u druge krajeve svijeta, gdje i danas žive sa različitim životnim postignućima. Jedni su se snašli i stvorili prosperitetne uvjete, dok se  drugi bore za golo preživljavanje i za stjecanjem krova nad glavom koga su u domovini ostavili ili bespovratno izgubili.

            Poetesa i svestrana umjetnica preživljavanja u novim uvjetima i okolnostima nastavila je aktivno djelovati, primjenjujući sva stečena znanja u zemlji rođenja. Tako se prilagođavala sredini koja pruža veće mogućnosti od onih koje ljudima mogu pružiti ratom razorene države iz kojih su otišli u potrazi za srećom i boljim životom. Kroz taj proces prilagodbe, kao svijetle niti provlačila su se sjećanja na rodni kraj te bliske i drage ljude s kojima je provela lijepe godine života, ali i teške trenutke koji se ne mogu zaboraviti, unatoč proteku vremena.

            O svemu tome i još mnogo čemu što je drugim ljudima prebrisano trajnim zaboravom, Ljerka Lukić je vodila lirske bilješke koje su pretakane u pjesme dojmljiva sadržaja. Nisu to pjesme kakve susrećemo kod većine drugih pjesnika i kakve čitaju samo oni kojima je poezija duševni kruh i hrana. To su emotivne poetične i dirljive pripovijesti koje bude osjećanja dobronamjernih čitača i koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim, ako ih primi k srcu i s ljudskim razumijevanjem. Ljerkina lirska prozaika i prozna poetika natopljena zavičajnim motivima i ljudskim usudima i sudbinama, vraća nas korijenima iz kojih smo potekli u ovozemni svijet koji nam je darovan rođenjem i od koga boljeg svijeta nema, ma koliko mnogi o njemu maštali i prazne snove snili. Ljudi iz negdanjeg okruženja i dalje žive u njezinim mislima prenesenim na papir i ovjekovječenim u objavljenim pjesmama, pričama, esejima i drugim literarnim zabilješkama.

            Glavni lik tih poetsko-proznih zapisa je majka Ružica po čijem je imenu naslovljena nova poetska knjiga Ljerke Lukić. Ona je simbol majčinske dobrote i ustrajnosti od najranijih dana mladosti do godina koje svaka od njih danas nosi na svojim plećima. Majka je u srednjim osamdesetima sa svim proživljenim i preživjelim tegobama i sa nadom da će doći vrijeme kad će ugledati osmjeh svoje mlađe kćeri na vratima doma u kojem je provela pola svog života. Mnogo je takvih majki na južnoslavenskim, ali i drugim europskim i svjetskim prostorima koje snivaju sličan san i čije su misli stopljene u neuništivu nadu. Hoće li se oni ostvariti, ne zavisi od majčine nade već od ljubavi i privrženosti djece koja su silom društvenih neprilika otišla u svijet.

            Prvi dio lirskog prisjećanja na djetinjstvo ispunjen je kratkim pjesmama koje su svjedoci brzog odrastanja i sazrijevanja u uvjetima očeve nesreće na privremenom radu u Njemačkoj. Te godine Ljerka opisuje jednim stihom u pjesmi „Živjeti s očevom nesrećom“ koji glasi: „Probudih se, izađoh i krenuh stazom boli“. Ako je suditi po kasnijim pjesmama, ta staza nije izbrisana do današnjih dana. Ona je nastavljena užasnim ratnim događanjima i stradanjima dragih i bliskih osoba u godinama kad je život trebao krenuti uzlaznom putanjom nakon blistavih ostvarenja postignutih vrijednim radom i učenjem.

            Ali, ljudski životi nemaju pravolinijske putanje i oni počesto vrludaju cik-cak linijama. Nekad idu desno, nekad lijevo; nekad uzlazno, nekad silazno. Baš kao u melankoličnim i elegičnim bosanskim pjesmama sevdalinkama, čiji se elementi i poetične niti naziru u mnogim Ljerkinim nostalgičnim stihovima. Daljina je tuga pregolema, sama po sebi, i njoj su mostovi potrebniji nego bilo čemu drugome.

            Na lirskoj putanji sjećanja Ljerke Lukić, kao cvjetni vijenci, prepliću se versi posvećeni majci Ružici, ocu Miji, bakama i djedovima, rano preminuloj rođaci Milici, stricu Peri Lukiću, stradalim rudarima u jami Dobrnja-Jug, te prerano ugašenim životima bliskih prijatelja i rodbine. Sudbine svih njih i mnogih drugih dragih ljudi pjesnikinja ovjekovječuje stihovima pjesme „Smrt“ sročenoj u rečenici: „Crne ruže izviru iz rana moje zemlje“.

            Iako je ruža simbol ljubavi i ljepote, u Ljerkinim pjesmama ona, u srazu sa drugim prirodnim malformacijama, poprima drugačije konotacije koje zatiru njezine opojne mirise i čine je ponekad biljkom odbojnom ljudskim čulima. To se najbolje vidi i osjeti u pjesmu o ratu u Bosni i Hercegovini u kojoj su.. „Ruže probuđene krvavom rosom / ruže zalivene suhom kišom / ruže obrezane suhim zrakom / ruže uspavane trulom maglom“. Takve ruže nitko ne miriše; takve ruže nitko ne ubire; takve ruže nitko ne uzgaja. Od takvih se ruža samo trn osjeća, kad se bezobzirno u kožu zarije.

            Mnoge pjesme u ovoj zbirci bilježe dnevne događaje prošloga vremena koje je pjesnikinja otrgnula od zaborava. Dijelom sa to opisi susreta s unesrećenim ljudima, a dijelom duboko proživljena emotivna osjećanja tuge, nelagode ili kratkih radosnih trenutaka koja su podložna dužem pamćenju. Na tom raskrižju poznatih i nepoznatih životnih smjerova posebno je žalo-bolna pjesma „Anđeo“ posvećena mrtvorođenom sinu. Kad se život rađa, pijetlovi pjevaju. Kad se život gasi i ptice zašute. Tako je to bilo od postanka svijeta, a tako će biti dokad svijet bude postojao.

            Cijela knjiga složena je vremenskim slijedom kojim su nastajale pojedine pjesme, što joj osigurava motivsku, tematsku i geografsku preglednost, ali i pokazuje pjesnikinjino stvaralačko sazrijevanje od najranije mladosti do današnje dobi. Kako je vrijeme prolazilo, tako je i Ljerka Lukić nadograđivala svoju pjesničku kuću, dodajući joj nove boje i tonove i zatvarajući otvore i pukotine koje su nagrizali vjetrovi samoće, kiše iz zjenica, ledene zime i užegla ljeta. Sve se to iščitava sa stranice knjige kao povijesni vremeplov pjesnikinjin, koji započinje jutarnjim buđenjem, a završava kasnim noćnim snom. Prošla je Ljerka sve što je planirala i mogla proći od bosanskog rata naovamo. Na tom je putu susrela i upoznala mnoge ljude. I dobre, ali i puno manje od toga. Divila se Niagarinim vodopadima, kraju u kome je živio i sam sebi presudio nobelovac Ernest Hemingway, radovala se susretima s rodbinom u Bosni, dijelila znanja i životna iskustva s onima koje je učila novom životu u nepoznatom svijetu. Sa svakog je puta donosila novu pjesmu ili skicu pjesme  kojom je slikala vrijeme, ljude, doživljaje i prirodne ljepote. Njezine pjesme su tako postale razglednice i deskriptivni dokumenti koji otvaraju prozore svijeta i omogućavaju nam da bez putne karte i ikakvog troška, iz topline vlastitog doma, upoznamo krajeve u kojima nismo bili niti ćemo u njima ikada biti. Dovoljno je samo pročitati pjesmu i pustiti maštu u predjele riječi koje nude slike prije neviđene. Te slike nas vraćaju u svijet realnosti skupa s poetikom njemu posvećenom.

            Uz dokumentarnost i sistematičnost liričnog iskaza, Ljerkinu poeziju karakterizira i osebujna inovativnost. Više njezinih pjesama, koje su nastale u kasnijem periodu, predstavljaju nastavak ranije napisanih stihova. Takve su pjesme pod naslovima: Sreća, Naslijeđe, Sutlija, Pričica, Turizam… U njima pjesnikinja zaokružuje temu ili nezavršenu lirsku radnju koju je započela u zavičaju, a dovršila daleko od rodnoga doma. Premda život ide dalje obalom vremena, godišnja doba ponavljaju se istim slijedom, a s njima i događanja čiji smo svjedoci. Uz njih su vezane misli koje nas prate na svakom koraku, ma gdje bili i ma s kim se družili. Čovjek je mrav ili živo ostrvo koje se kreće zemaljskim morima i kopnima sve dok ga koraci i misli ne izdaju. A kad ga izdaju, to je njegov kraj. Konačnost koju će svatko dočekati kad mu dođe vrijeme, ili kad jznenada ode niz nevrijeme.

            Lirska životna priča Ljerke Lukić ovjekovječena u knjizi „Ružica“, zbog obilja raznovrsnih tema,  pripovijedat će se svuda dokle dopre njezin glas. Duboko vjerujem da će je čuti i razumjeti svi kojima je lijepa riječ najdraži prirodni lijek, a dobra pjesma odani prijatelj.

U njoj će djeca pronaći ljubav majke. U njoj će majke osjetit dječju ljubav. Ta uzajamna čuvstva traju koliko i sam život. Ona se ne prekidaju odlascima iz rodnoga doma, niti se spajaju povratcima s vremena na vrijeme. Njihov je miris kao miris ruže koga udišemo u svakom trenutku i u svakom kutku ovoga svijeta.

I kako bi pjesnikinja posvjedočila u pjesmi pod naslovom „Život“ izatkanoj od šest-sedam riječi: „Plave ruže izviru iz očiju moje majke“.

A ja bih na kraju dodao: I teku kroz vene dok srce ne stane.