Foto: Jill Wellington – Pixabay
PITAŠ TKO SI… ZAR NE VIDIŠ?
Susrela se riba zlatna s jednom dušom čistom
Razgovore vode usred dana bijela
Oboje su obasjani rječicom bistrom
Ispunjenje želja dušica bi htjela.
Tko sam ja, i kamo sam krenuo?
Zašto li sam odlučio ljudsko biće biti?
Nisam li sa putanje zacrtane skrenuo,
Od rođenja počeo sam slane suze liti?
Koja li je svrha postojanja mojega?
Možeš li mi ribice, odgovore dati
Tako da razumijem odgovora tvojega,
Neka duša Znanje kroz tebe sad shvati.
Kako to da skupljen sam u ljudskome tijelu?
Dok ti vodom ploviš, roniš kroz dubine
Da l’ dubina krije, obećanu Svjetlost bijelu
Dijamante svjesnosti, duhovne rubine?
Volio bih zvijezda biti, nek’ me nebo ljubi
Ili biser sedefasti da me grli more
Dubok ton u anđeoskoj srebrnoj trubi
Bijeli snijeg što se topi na planinskoj gori.
Zlaćana se riba smješka, valove stvara
Mislima upućuje mu odgovore znane
Kroz dušu njezinu cijeli Svemir progovara
I kroz jednu riječ spoznaja plane.
Pitaš tko si … zar ne vidiš?
Zvijezda si što vječno krasi sav nebeski svod
Biser što ga more ljubi dok ga nježno grli
Dubok ton koji ispunjava anđeoski hod
Bijeli snijeg otopljeni, ka dubini kada hrli.
Ne postoji stvoreno, u čemu te nema
U najmanjoj čestici božanske su niti
Ali to je za nas dvoje jedna nova tema
Dok prisjetiš se tko si,
Ja u tebi dotada, sakrivena ću biti!
Željka Košarić
