OSTAVLJENI NA RATIŠTU RIJEČI
Stanko Krnjić; OSTAVLJENI, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2022.
i RATIŠTE RIJEČI, Ogranak MH u Podstrani i DHK HB Mostar, 2020.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Napisao sam više stotina recenzija i prikaza knjiga, ali rijetko kad sam bio u prilici pisati jedan osvrt na dvije pročitane knjige. Ovaj put činim to iz opravdanih literarnih i autorskih razloga.
Naime, na prijedlog moga starog prijatelja pjesnika i urednika Mire Petrovića iz Mostara, naš kolega književnik rodom od Stolca, Stanko Krnjić, koji živi i radi zubarske poslove u Župi dubrovačkoj, poslao mi je na čitanje tri svoje knjige novijeg datuma. Riječ je o Romanu Ostavljeni i zbirkama poezije Ratište riječi i Dnevnik tijela. Sva tri naslova pročitao sam na dušak za uskršnjih blagdana, u vrijeme biblijskog stradanja nedužnih civila i razaranja objekata koji su plod ljudskog truda i muke u Mariupolju i drugim ukrajinskim gradovima i selima.
Čitao sam knjige i pratio događanja ukrajinskog zla, prisjećajući se sarajevske ratne opsade u kojoj sam proživio i preživio pakao kakav su u posljednjih tridesetak godina proživljavali građani Vukovara, Alepa i brojnih drugih balkanskih, iračkih, libijskih, sirijskih, afganistanskih i inih gradova i mjesta. Ponavljalo se to svuda gdje je, umjesto ljudskih pregovora i dogovora, progovaralo oružje u glavama i rukama najgorih pripadnika naše vrste. A njih, nažalost, ima svuda kao opakog korova na ovoj prelijepoj Zemlji, koja nam je darovana rođenjem i povjerena na čuvanje do kraja života.
Po završetku čitanja knjiga, uz radost upoznavanja Stankovog poetskog i proznog stvaralaštva, ostala mi je sjeta što takva literarna djela ne čitaju političke elite i vinovnici zla, i gorčina nad nedjelima koja pripadnici te vrste čine iz bijesa, obijesti, zlobe i osvetništva prema nemoćnim, i ni za što krivim običnim malim ljudima. U svim ratovima novijega doba uglavnom ne stradaju oni koji su te ratove započeli i vodili, već stradaju nedužni i nemoćni civili i na silu unovačeni vojnici. Oni su topovska hrana razularenih političkih i vojnih siledžija čiji su jednini ciljevi; smrt i uništenje svega što živi i što je stvoreno za dobrobit svih.
O svemu tome, sa vremenske distance od skoro tri desetljeća, govori i piše Stanko Krnjić u romanu Ostavljeni i zbirci pjesama Ratište riječi. Naslovi ovih dviju knjiga sami za sebe govore o temi koju je odabrao pisac da bi nas podsjetio na bezumnost rata i ljudsku nemoć da to zlo spriječi i sasiječe u korijenu iz kojeg izrasta. A moglo bi se to zlo spriječiti i korijen mu sasjeći da je više pameti u glavama onih koji odlučuju o našim sudbinama. Onih koje smo, nažalost, sami izabrali da nas zastupaju i da grade mir i sve druge ljepote koje on sa sobom nosi i u sebi krije. Umjesto mira i slobode, dio tog ljudskog otpada nam sve češće servira sukobe i ratove sa kobnim posljedicama za društvo i mnoge njegove miroljubive članove. Ima li tome kraja, to ni Bog u koga i oni navodno vjeruju ne zna, niti može znati. Jer, Bog nije ratnik, sudac ni tužitelj, pa da zaustavi vinovnike zla. To jedino mogu oni moćnici koji uključe pamet i odlučno kažu: dosta je rata!
Književnik Stanko Krnjić bio je na trećoj godini Stomatološkog fakulteta u Sarajevu kad su domaći kreatori zla postavili opsadu oko toga lijepog grada. Vidio je svojim očima kako to izgleda iznutra, i na vrijeme se vratio u svoj rodni Stolac i tu, mimo očeve i majčine volje uzeo oružje u ruke da brani zemlju i slobodu koju su imali. Malo je u povijesti očeva i majki koje su s radošću slali sinove u rat i smrt. Malo je i onih ratnika koji su s pjesmom hrlili na bojišta, znajući da ih tamo ne čeka med i mlijeko, već krv, znoj i suze. I neizmjerne količine straha, gorčine i smrti.
Veliko je zlo kad se, zbog ludosti i sljepila maloumnih plemenskih vođa, koji nisu sposobni sačuvati blagodati mira, skoro preko noći potone u ratnu močvaru. Tko to nije osjetio na vlastitoj koži ili doživio, taj ne zna ništa o ovome o čemu pišem i o čemu je, nadahnut vlastitim iskustvom, pisao Stanko Krnjić u ove dvije knjige. Trebalo je proteći skoro trideset godina pa da sve to doživljeno sazrije i pretoči se u pedesetak pjesama i dvanaest povezanih priča, koliko ih ima u ove dvije impresivne knjige.
I pjesme i priče pisane su u isto vrijeme u okviru petogodišnjeg spisateljskog plana. Ciljano i sračunato, s namjerom da osvijetle jedan period života koga su, kao što je običaj s ratom, pojele grabljive ptice, ili progutalo promašeno vrijeme. Naravno, ne gledaju svi jednako na minule dane i godine i na prokleti rat. Ima i onih koji se njima ponose i koji ih veličaju i u današnje vrijeme kao što su neki veličali sve dosadašnje ratove u kojima su sudjelovali i okoristili se na ovaj ili onaj način. Neki činom, odličjima i visokim novčanim apanažama. Drugi zbog pljački kojima su se obogatili. Treći počašćeni visokim položajem u društvu. Političkim, gospodarskim, ili njima sličnim. Takve nikada nije bilo briga što je u ratu stradalo 90 i više posto dobrih i nevinih ljudi. Što su razorena materijalna i društvena bogatstva koja su desetljećima stvarana. Njima nije ni na kraj pameti pomisliti da su i oni sudjelovali u ubijanjima, ranjavanjima, rušenjima i paljevinama dobara koja su drugi stvarali. Oni toga nisu svjesnih i njih zbog toga savjest ne peče. A i kako će peći savjest onoga tko je nema?
O svemu tome, na dirljiv, slikovit i razložno ponizan način pjeva i pripovijeda književnik Stanko Krnjić. Stomatolog ili, kako bi narod rekao, zubar po struci. A čovjekoljub i pravednik po ljudskosti. Ni u jednoj pjesmi ili priči on ne veliča rat kao gore spomenute „junačine“. Ne divi mu se sa distance od skoro pola prosječnog ljudskog vijeka. Ne nalazi u njemu ama baš ničega pozitivnog, niti hvale vrijednog. Tako je to kad si imao mir i slobodu, radio i učio školu, a onda sve to izgubio zbog tuđe zlovolje. Pa se s jednog do drugog brda više godina borio da sve to vratiš tamo gdje je bilo i da nastaviš mirno i korisno živjeti. Sve to nalazimo u nekoliko stihova iz pjesme pod naslovom Protiv sebe ratovati, u kojoj Krnjić svjedoči riječima s ratišta: Ratovi su ovdje/ češći od ljudskih života,/ a ipak živimo,/ s koljena na koljeno prenosimo to prokletstvo/ kao riječ,/ kao plač,/ kao osmijeh, ponekad./
Tu zatrovanost ratom na našim prostorima još preciznije je prokazao u pjesmi Ratni ljudi iz koje, za ilustraciju, prepisujem ove stihove: Ne umiremo prirodnom smrću,/ mi, ratni ljudi,/ živimo blizu/ drugim ratnim ljudima,/ našim i njihovim,/ u istoj ulici,/ u stanu do,/ trčimo po istoj zemlji i koljemo se za nju/ iako je prevelika za bilo koga…/ Ne može nam u tom ratnom ludilu ili zaluđenošću ratom u kojoj i danas grcamo, slaveći negdanje ratne pobjede ni Bog pomoći, iako ogromna većina u njega vjeruje. Svjedoči tome u prilog i pjesma s naslovom: Božja nemoć, u kojoj pjesnik kaže: Jučer je umro na križu,/sutra će uskrsnuti samo za nas:/ zahtjevan je to posao;/ kad se malo odmori/ opet će umrijeti i uskrsnuti za njih,/ ne može nas otkupiti zajedno…/ ne čudim se Božjoj nemoći:/ svatko svoje čavle drži,/ znatiželjno čeka red/ kao i sada dok jedni druge/ preko nišana gledamo./ Tako je jučer bilo kod nas na Balkanu dok smo čerečili dotad mirnu zemlju. Jednako je iza toga bilo u Bagdadu, Basri, Tripoliju, Bengaziju, Damasku, Palmiri, Kabulu, Kandaharu… slično je, ili isto danas u Mariupolju, Lvovu, Donjecku i mnogim drugim ukrajinskim gradovima i mjestima. Kuda ide ovaj svijet i gdje će se zaustaviti? Hoće li se uopće zaustaviti ili će nastaviti kliziti do potonuća? Teško je na ta pitanja dati odgovore, jer na njih jednoznačnog odgovora nema. A nije ga u dosadašnjoj povijesti nikada ni bilo.
Svaka pjesma u ovoj zbirci nosi pečat pacifizma i nade da će sutra biti bolje. U svakoj pjesmi nalazimo pisane poruke i oporuke generacijama koje dolaze. Poruke koje govore da je rat zlo i da u njemu nema ničega dobrog, Oporuke da se ne treba dijeliti i da treba čuvati mir pod svaku cijenu. Ne pod cijenu života jer mir, za razliku od rata, ne uzima ljudske živote. Mir je predvorje slobode, radosti i sreće. On nas čini ljudima, a ne neljudima kako čini rat. Za mir treba razum, koga ratne vođe često nemaju. Treba razgovor i poštovanje drugih kao sebe. Tko to ne zna, taj nije ni za šta. A najmanje da vodi narod i državu, kako je danas, nažalost, čest slučaj.
Svoje kratke deskriptivne pjesničke iskaze o ratu, Stanko Krnjić produbljuje i proširuje nadahnutim pričama koje razgrađuju gnjilo ratno tkivo svoga i drugih mu bliskih naroda. Te priče izložene su u romansiranom štivu, označenom naslovom Ostavljeni. Skoro sve priče tematski su i sadržajno bliske pjesmama i lako će ih prepoznati svaki čitatelj koji dođe u posjed ove dvije izvanredne knjige. Zahvaljujući proteku vremena od rata naovamo, Stanko je izbrusio osobni književni stil i digao ga na razinu zrelog i tečnog pripovijedanja o događajima i doživljajima sa ratišta u kojima je neposredno sudjelovao, ili ih je od drugih slušao s pozicije objektivnog promatrača. Ne napaljenog i razularenog lokalnog domoljuba i ratnika koji sve dijeli na svoje i tuđe i kome su ratne pobjede razrijedile krv do neizlječive anemije na sve normalno i ljudsko. Dobre pjesme i priče o ratu ne mogu pisati oni koji su zaluđeni bolesnim vođama svoga krda. Takve umotvorine brzo izvjetre i mogu ih probaviti samo oni koji su slični njima. Prava ratna priča slika rat u pravom svjetlu i prikazuje ga u neopranom obliku. Prezentira ga onakvim kakav jeste. Bezuman, bezličan, prljav, podal i zao do srži. Nema u ratu ničega što bi normalan čovjek mogao pohvaliti, osim pojedinačnih humanih gesta i radnji jedinki dostojnih ljudskosti.
Jezik i stil kojim Krnjić oplemenjuje svoja poetska i prozna kazivanja blizak je narodu sredine iz koje je ponikao. Nije čisti književni, s nacionalnim predznakom, kako od pisaca očekuju neki priučeni leksici, već svakodnevni, preuzet iz svoga pomiješanog naroda raznih vjera i običaja. Rečenice su mu kratke i jasne. Dijalozi tečni i bistri kao izvorska voda. Bez ikakvih napora i poteškoća mogu ih razumjeti i čitaoci niže pismenosti, kao i oni koji knjige rijetko čitaju. Opisi prirode, vremenskih mijena i ljudskih karaktera realni su i prepoznatljivi i za one koji malo što oko sebe primjećuju i zapažaju. U svakoj priči ima ponečeg novog, autentičnog, što nećete pronaći kod drugih pisaca. Negdje je to slikovit opis suborca koji je na ratište došao iz drugog dijela zemlje, u nekoj priči niz kratkih rečenica sastavljenih od tri-četiri riječi koje sve govore, a na više mjesta briljantna skica toponima i terena na kojima se odvija radnja romana.
Gotovo svaka priča ima iznenadan i zagonetan početak. Otac na klupi. Klupa u parku. Davno su je postavili. I otvoreni završetak koji vodi prema drugoj priči. A zapisano je negdje, nema govora da nije. (Otac). – Mislim da smo stigli. – Misliš? Čini mi se preblizu. (Ispod stabla). Negdje je eksplodiralo. Nije blizu. Dopuštam sebi komod da nastavim spavati u rovu. Zaklon je od kamena, ali mi ga zovemo rov. (PTSP). Posljednja priča iz dvanaestočlane romansirane pripovijesti pod naslovom Hans, započinje upitnim pozdravom: Kako si? A završava kratkom rečenicom: Smračilo se. Tim se riječima završava ova knjiga apsurdnog življenja i ljudske patnje u ratnom vremenu.
Zbog hvalevrijednog načina pripovijedanja i prikazivanja ratne bezočnosti, dvije od dvanaest Stankovih ratnih priča pod naslovima: Otkupnina i Ostavljeni, nagrađene su prestižnim nagradama u BiH – Zija Dizdarević i Bugojanska vaza. I većina drugih priča iz ove unikatne knjige o ratu zaslužuju slične nagrade, priznanja i pohvale jer demonstriraju način pisanja o zlu koje se nikome i nikada ne bi trebalo ponoviti niti dogoditi. A nama se, nažalost događa i ponavlja svakih pedesetak godina, tako da tek manji broj ljudi s naših prostor, koji mladi umru, ne doživi barem jedan rat, ili žešću pobunu s krvavim ishodom.
Da su ove knjige kojom srećom, kao priručnici razuma, došle do ruku i do pameti naših ili bilo kojih drugih plemenskih vođa, vjerujem da bi mnogi od njih čuvali mir kao zjenicu oka svog i bježali od rata kao đavo od krsta. Ali, nažalost nisu, i to je prava šteta za generacije koje su rođene nakon drugog svjetskog pa do zapadno-balkanskih i drugih lokalnih ratova u svijetu.
Za nadati se da će ih pročitati neki novi ljudi koji će svoju i tuđu budućnost gledati istim očima, slušati istim ušima i ljubiti istim žarom, vjerom i dobrotom.
