OČEV ODLAZAK
Otac je dugo pobolijevao. Kopnio je kao snijeg iz moga djetinjstva. Njegova stasita radnička figura i vedri duh topili su se iz dana u dan i iz noći u noć. Na očigled svih nas i pred doktorima koji su ga pokušavali izliječiti. A bilo ih je raznih specijalnosti i različite prakse.
U prvom stadiju bolesti otac se žalio na bolove u leđima. Negdje od sredine prema donjem dijelu kičme osjećao je povremena probadanja koja su se povlačila kad god bi popio tabletu analgetika ili kad bi mu majka izmasirala taj dio tijela. Povremeno su se ti bolovi širili prema vratu i ramenima, što mu je slabilo snagu ruku i proizvodilo trnce u prstima. Smetalo mu je to pri radu i bilo kakvom drugom fizičkom naporu. Od kad je, zbog krize u rudnicima, u četrdeset petoj godini života otišao u penziju, volio je obavljati muške kućne poslove u svako doba godine, bez obzira na vremenske prilike i vlastito zdravstveno stanje. Cijepanje drva, štukanje ugljena, obrada zemlje, sređivanje okućnice, hranjenje koza, svinja i kokoški i sve drugo što je trebalo obaviti izvan kućnog praga, bila je njegova zadaća koju je marno izvršavao, ne žaleći se na teškoće i boli koje su ga pratile.
Moj otac je bio vrijedan i čestit čovjek i zbog tih osobina, uz sve ostalo što ga je krasilo, ljudi su ga cijenili i poštovali, vraćajući mu za svako učinjeno dobro istom mjerom, a nekad i više. Još od malih nogu pokušavao sam slijediti njegov put i primjer, nastojeći ga kopirati gdje god se i kad god se moglo. Počesto mi je to polazilo za rukom, a nekad i nije, jer nisam u svemu uspijevao ući pod očevu kožu i baš u svemu biti kao on. Ali, bez obzira na to, trudio sam se, a i danas nastojim biti kao otac, ma u kakvoj se životnoj situaciji našao i ma kakva me sudbina pratila. Njegovoj ljudskosti, u to sam siguran, neću moći odoljeti do kraja života. Valjda je to usud i kob koja me vjerno prati i koja se nalazi izvan moje kontrole.
Kad su liječnici postavili prve dijagnoze o očevom zdravstvenom stanju, trudili smo se biti mu pri ruci koliko god su nam radne i porodične obaveze dozvoljavale. U to vrijeme supruga i ja, sa dvjema kćerima živjeli smo i radili u Tuzli. Stanovali smo u neboderu na Slatini, odakle smo svakoga vikenda, a često i u smiraj radnoga dana odlazili u Lipnicu posjetiti oca i mater i pomoći im u svemu što je trebalo. Nije tu za nas bilo puno obaveza, pošto su njih dvoje uvijek stizali na vrijeme obaviti sve svoje zadaće. Otac je rješavao muške, a mati ženske poslove vezane uz održavanje reda u kući i pripremu hrane. Tako smo im uglavnom pravili društvo, raspredajući životne priče i razmjenjujući znanja o zdravlju i bolestima.
Moji roditelji su se u to vrijeme ranih osamdesetih približavali svojim šezdesetim godinama života. Bili su još uvijek relativno dobroga zdravlja iako se majka, od kad je poznajem, uvijek žalila na bolove u zličici i na druge slabosti unutarnjih organa. Kad god bi ujutro ustala iz kreveta, teško je disala i jaukala, proklinjući život i sve što ga je pratilo. Trajalo je to njezino prenemaganje sve dok ne bi počela raditi jutarnje kućne poslove. Čim bi se prihvatila posla, bolovi u tijelu i oko njega potiskivani su u drugi plan, a u prvom bi ostala priprema kave i doručka te pranje suđa i skupljanje mrvica koje su ostajale na stolu i podu, nakon obavljenog objeda. Za taj posao uvijek je pri ruci imala mali ručni aspirator koga sam joj, prije mnogo godina, kupio na tuzlanskoj pijaci. Mati taj jutarnji radni ritual obavlja i danas, unatoč osam desetljeća koje je pregazila uspravnoga hoda.
Za razliku od majke, otac se nikada nije žalio na zdravlje niti na bilo kakve tegobe i boli. Ako ih je i bilo, a sigurno jest, nosio ih je u sebi, kao vlastiti teret koji se nije ticao nikoga osim njega. Ponekad bi popio tabletu protiv glavobolje ili bi svezao mokru maramu oko čela i potiljka da razbije mamurluk koji je pratio većinu sadašnjih i bivših rudara sklonih žestokom piću. Težak je bio život rudarski u tuzlanskim jamama i ugljenokopima i rudari su ga morali ublažavati rakijom i rumom kad domaće šljivovice ponestane u buradima i staklenim pletenkama. A rakije bi nestajalo već iza božićnih i novogodišnjih praznika, jer se pila svakodnevno i nemilice u hladnim zimskim danima i još hladnijim noćima. Pila se za okrjepu tijela i za grijanje promrzle duše pri izlazu iz rudnika i na putu kući. A kuća je bila pet-šest kilometara daleko od posla. U Čanićima, podno južnih obronaka Majevice. Taj put se sredinom prošloga stoljeća prelazio pješice bez obzira da li grijalo sunce, lila hladna jesenja kiša ili zapadao dubok cjelac snijeg. Otac je s komoratima morao svakoga dana preći taj put od kuće do posla i obrnuto, oskudno odjeven, s rudarskim čizmama i šufericama na nogama te plastičnim šljemom na glavi i lampom karabitušom u rukama. Svaki je rudar bio tako opremljen i naoružan štapom nadžakom za odbranu od vukova, pasa lutalica i drugih zvijeri koje su u svako doba godine lutale podmajevičkim šumama. Cijeli put do rudnika vodio je kroz grabove i bukove šume s ponekim lipikom, jošikom ili brezikom na pjeskovitom tlu.
Takav je život ostavio dubokog traga na očevo zdravlje. Pridodao se ožiljcima zarađenim u ratnim godinama kada je, najprije kao regrutirani domobran, a potom kao partizan, zajedno s narodno-oslobodilačkom vojskom oslobađao prostore od Sarajeva do Zidanog Mosta u Sloveniji. Prošao je taj dugi put od jeseni četrdesetčetvrte do proljeća četrdeset pete u poderanoj odjeći i obući, noseći teški mitraljez na ramenu i torbu s municijom na leđima. Većim dijelom toga puta gazio je blato, dubok smrznut snijeg, svladavao nabujale potoke i rijeke, spavao u lišću i jeo korijenje svakovrsnog bilja. Na kraju rata, izmoren nadljudskim naporima i zastrašen opasnostima za vlastiti život i za živote braće Matije i Filipa koji su bili regrutirani za neke druge vojske, završio je sa teškom bolešću vodene plućne podrebrice u lječilištu Slovenske Konjice. Tu se liječio nekoliko mjeseci, dok ga je majka Ruža čekala s posljednjim treptajima nade i nevjerice. Kad se u jesen četrdesetpete vratio kući u Čaniće, izgledao je kao čovjek srednje dobi, iako je imao tek devetnaest godina.
Teške i trajne posljedice ostavio je rat na zdravlje moga oca. Ali on to nikada nije rekao niti je priznavao stradanje i pogibelji kojima je za groznoga rata i napornog života bio izložen. Sve je to nosio na suhonjavom tijelu i u rudarskoj duši u kojoj je bilo mjesta za sve i svakoga. Naporno je radio i danju i noću, odričući se užitaka življenja, kojima mnogi nisu odoljeli. Jedina dva poroka kojih se nije mogao ni htio odreći bile su cigare i rakija. Oba ta poroka grijala su mu tijelo i krijepila dušu. Kad god bi osjetio da ga snaga izdaje i da radost jenjava, palio bi cigaru i punio čašu. Kutiju ‘Ibra’, ‘Drave’ ili ‘Drine’ uvijek je imao pri ruci i to mu nije smjelo usfaliti. Ali, domaća rakija šljivovica popila bi se za ciča zime i s proljeća bi je trebalo nabavljati. Nekad od komšija koji su manje pili, a češće od ljudi iz srpskih sela koji su pekli veće količine rakije od Hrvata i Muslimana. Ta ‘srbovača’ kako su joj tepali, bila je slabija po snazi i žestini, ali opaka zbog viška kiseline, etanola i metanola koji su nagrizali jednjak, želudac i jetra, ostavljajući trajne posljedice na zdravlje svakog pijanca. Otac nije pripada toj vrsti kroničnih ovisnika o žestokom piću, ali se u raznim tužnim i radosnim prilikama, znao napiti i danima liječiti mamurluk od loše rakije i teškog pijanstva.
Za razliku od trezvenjaka koji piju s mjerom i s malim rizikom po zdravlje i život, otac bi se u takvim prilikama totalno otkačio i zaboravio bi svaku kontrolu i brigu o sebi. Salivao bi niz grlo čašu za čašom ili bi iz flaše potezao puno više pića od drugih iz društva, tako da bi ga alkohol brzo uzeo pod svoje i upravljao bi njegovim postupcima. Zapravo, vladao je njegovom sviješću i podsviješću na način da radi ono što nikada trijezan ne bi radio. Tako bi nekada, u trenutku nekontrolirane radosti ili ljutnje, razbio praznu čašu ili flašu, pazeći da pritom nekog ne ozlijedi. Ili bi, totalno pijan, zalegao uz kakvo drvo ili na mokru travu i tu bi ga pronašli slučajni prolaznici, koji bi ga teškom mukom dopratili kući. U pijanstvu je otac zapadao u stanje koje medicina naziva ‘delirium tremens’. To je stanje isključenja svijesti u kome čovjek bulazni, halucinira i radi nepodopštine koje u normalnim prilikama ne bi radio. Kad se otrijezni, on se ničega nije sjećao i svima se morao pravdati za izrečene uvrede, učinjenu nepravdu ili nanesenu štetu. Posebno majci, koja je bila najčešća meta njegovih maliganskih ispada, prijetnji i uvreda. Ona je trpjela posljedice očevog pijanstva, proklinjući dan kada se udala za čovjeka sklonog alkoholu. Na sreću, otac se nije često opijao, pa smo svi u kući imali puno ljepših nego ružnih trenutaka.
No, naporan rudarski i težački život kao i neimaština koja je pratila našu porodicu, ostavila je traga na očev prividno čvrst i neuništiv organizam. Prvi ozbiljniji problemi javili su se kada je otac navršio pedesetpetu godinu života. Tada sam, za boravka u Lipnici primijetio kako on sve češće odlazi u klozet i kako se tamo zadržava po deset i više minuta. Pitao sam ga tada ima li problema sa pražnjenjem crijeva ili s mokrenjem. Nevoljko mi je odgovorio da teže mokri i da mu se ponekad pojavi kap krvi u urinu.
Znao sam da nešto nije uredu pa sam mu predložio da uzme uputnicu i ode na pregled kod urologa. U prvi mah nije mu se taj prijedlog dopao, pa je prošlo neko vrijeme dok ga tegobe nisu prisilile na taj korak. Zatražio je uputnicu od liječnika opće prakse, a ja sam s mojim kućnim prijateljem specijalistom urologom Simom Umićevićem dogovorio pregled u tuzlanskoj bolnici na Gradini.
U dogovoreno vrijeme došao sam s ocem na urologiju i čekao pred ulazom u ambulantu dok liječnik nije obavio specijalistički pregled. Nakon pregleda, Simo me pozvao u svoju radnu sobu i saopćio nimalo dobru vijest o stanju očeve prostate. Bila je uvećana u tolikoj mjeri da je trebalo poduzeti operativni zahvat, kako bi se smanjila i oslobodila pritisnuti mokraćni kanal. Doktor mi je objasnio kako se u bolnici odnedavno primjenjuje nova operativna metoda transuretalne resekcije kojom se, bez vanjskog operativnog zahvata, laserom uklanja središnji dio prostate, pri čemu se obično ne ugrožavaju njezine vitalne funkcije. Usput mi je sugerirao da razgovaram s ocem o tom problemu i da ga uvjerim da je operacija najbolje i jedino rješenje za otklanjanje njegovih zdravstvenih problema. Spomenuo je i da bi dalji rast prostate mogao uzrokovati blokadu mokraćovoda te dovesti do drugih neželjenih posljedica po očevo zdravlje i život.
Pošto sam saslušao Simina zapažanja i prijedloge, sjeo sam s ocem u auto i putem do kuće pokušao ga uvjeriti u potrebu operativnog zahvata kao najboljeg rješenja za otklanjanje njegovih zdravstvenih problema. No, otac je bio neumoljiv. Svi drugi oblici liječenja, osim operacije, dolazili su u obzir. Operacija, nikako! Uzalud sam mu objašnjavao kako se ne radi o klasičnoj operaciji već o modernoj laserskoj. Otac je ostao pri svojoj prvobitnoj odluci. Kurativa lijekovima da, ali operacija, ni po cijenu života – ne.
Ni danas mi nije jasno zašto se otac toliko bojao operativnog zahvata. Znam samo da sam iz njegovog odbijanja efikasnog metoda liječenja, izvukao dalekosežne pouke, koje sam kasnije primjenjivao u liječenju vlastitih bolesti.
Otac je, zahvaljujući mom poznanstvu sa urologom Simom Umićevićem trošio najbolje lijekove, ali glavni zdravstveni problem nije riješio. Dijagnosticirani adenom prostate zagorčao mu je preostali dio života. Kako njemu, tako i svima nama. Najprije majci, pa tek onda meni, bratu i sestrama. Svi smo, svako na svoj način sudjelovali u njegovim tegobama i mukama. Meni je unekoliko bilo lakše jer sam, početkom sljedeće godine, nakon 14. Zimskih olimpijskih igara, preselio s porodicom u Sarajevo.
U novoj radnoj sredini i u gradu koga sam dobro poznavao, jer sam u njemu studirao i nekoliko godina radio, okupirale su me druge brige i obaveze pa sam malo manje mislio na očevo zdravlje. Ali, prilikom svake posjete koje su za ljepšeg vremena bile česte, pitao sam oca za stanje prostate te proučavao nove liječničke nalaze i propisanu terapiju. Otac se nije puno žalio na probleme pri mokrenju, iako me majka uvjeravala da su oni prisutni naročito nakon uzimanja prekomjerne količine alkohola. Toga se poroka otac nije oslobodio, premda mu je urolog savjetovao da se okani rakije i duhana, jer su ta dva zla podjednako opasna za sve unutarnje ljudske organe. No, navike su bile jače od straha i opasnosti za zdravlje i život. Otac je i dalje svakodnevno pušio kutiju ‘Drine’ ili ‘Opatije’ i povremeno slavio ili tugovao uz čašicu ljute šljivovice.
Kad je osjetio prve bolove u leđima i prsima i kad je kašljucanje uzelo maha, doktorica ga je uputila specijalisti za plućne bolesti. Nije mi to rekao, jer da jeste, otišao bih s njim kod moga doktora i dobrog znanca, pulmologa Ismeta Kabila koji mi je godinama liječio upale pluća uzrokovane tuzlanskim smogom sastavljenim od otrovnih ispušnih plinova Termoelektrane i HAK-a. Doktor Kabil je bio temeljit liječnik, koji je svakom pacijentu posvećivao toliko pažnje i znanja, koliko je trebalo da otkrije bolest i sačuva zdravlje. Meni je tako, poslije desetak preležanih upala pluća, savjetovao promjenu životne sredine i seobu u toplije i čistije krajeve. Zato sam iz Tuzle odselio u Sarajevo, gdje su zime bile oštrije, a smog znatno manji nakon dovođenja plina iz Rusije.
U Domu zdravlja u kojem sam se i ja liječio otac je, umjesto u Kabilovoj, završio u ordinaciji doktora Mustafe Šehovića. Iskusnog pulmologa u poznim godinama života, koji je bio na glasu kao vrstan medicinski stručnjak. Kada je pogledao snimke očevih pluća, dr Šehović je uočio određene promjene, ali ih nije shvatio ozbiljno, već je protumačio kako su to vjerojatno priraslice od prebolovane vodene podrebrice s kraja Drugoga svjetskog rata. I otpravio je oca bez prave dijagnoze i bez ikakve terapije. Sa sumnjom u tragove bolesti od koje se otac izliječio kad mu je bilo nepunih dvadeset godina. I sa preporukom za banje zbog možebitne reume i kostobolje koja napada kičmu u poznim godinama života.
Liječnici opće prakse nemaju puno prostora za djelovanje kada ih specijalisti upute u krivom smjeru. Tako je bilo i s liječnicom opće prakse moga oca. Umjesto propisivanja lijeka za načeta pluća, ona ga je uputila u banju. I to ne u Banju Vrućicu kod Teslića koja bi bila primjerenija za bolesti disanja i kostobolje, već u oni u Gradačcu koja nije bila na glasu. Tako je otac, ni sam ne znajući od čega boluje liječio reumu, dok mu je karcinom rastao u grudima i gušio ga poput hobotnice.
Nekako u to vrijeme, moj vrli prijatelj doktor Dragan Kenjić dobio je specijalizaciju iz pulmologije u poznatoj sarajevskoj bolnici „Podhrastovi“. Mentor mu je bio poznati specijalist za plućne bolesti i doktor medicinskih nauka Abdulah Konjicija. Čovjek koji je u medicinskim krugovima slovio kao vrstan znalac svoga humanog liječničkog posla.
Nakon još jedne u nizu posjeta roditeljima u Lipnici kad sam se, na očevom primjeru, uvjerio da reuma ne može uzrokovati snažne napade kašlja da se čovjek guši od hropca i bola, opisao sam očevo stanje medicinskom meštru Draganu i pitao ga za savjet. Umjesto odgovora on mi je predložio da oca dovedem na kliniku u Sarajevo, gdje će mu postaviti pravu dijagnozu kada obave sve potrebne preglede i snimanja. Istu večer nazvao sam oca i prenio mu Draganovo mišljenje. Odbio me bez razmišljanja riječima, kako u Tuzli ima dobrih doktora u koje vjeruje i kako ne želi ići u druge bolnice.
Prenio sam Draganu očev odgovor, a on je istoga dana nazvao svoga kolegu Slavka Pecirepa iz tuzlanske bolnice za plućne bolesti u Slavinovićima. Doktor Pecirep mu je odmah odredio termin za prijem u bolnicu radi dubinskog snimanja pluća i daljeg liječenja. Otac se tome nije protivio jer ga je kašalj gušio do bola. U zakazano vrijeme otišao je u bolnicu i obavio sva potrebna snimanja. Nalazi su bili više nego loši. Postavljena mu je dijagnoza ‘tumor mediastana’. Bolest je metastazirala, proširivši se s pluća na kičmu i druge organe. Ušla je u fazu kad efikasnog lijeka više nije bilo. Osim kemoterapije ili zračenja. Cijena promašene dijagnoze doktora Šehovića, nakon skoro dvogodišnjeg liječenja nepostojeće reume i kostobolja, došla je na naplatu. I to u najgorem obliku. U obliku karcinoma pluća koji je razorio vitalne dišne i druge funkcije očevog organizma.
Pošto se dalje liječenje nije moglo nastaviti u tuzlanskoj bolnici, oca su kolima hitne pomoći dovezli na sarajevsku Kliniku za plućne bolesti u Podhrastovima. Tu ga je dočekao moj dobri meštar, doktor Dragan Kenjić. Odmah po dolasku obavili su mu sve dodatne pretrage, ustanovivši da je zračenje zadnja slamka nade za produžetak života. Za operativni zahvat već je bilo kasno, kao i za agresivnu kemoterapiju. Iscrpljeni i potrošeni organizam nije mogao podnijeti teže oblike liječenja i to bi bilo samo dodatno mučenje pacijenta bez pozitivnih efekata po njegov život.
Ta noć mi je bila najgora u životu. Shrvan saznanjem da se ocu bliži kraj i da je medicina nemoćna pred naletom teške bolesti, isplakao sam se kao malo dijete. Bio je to gorki plač sina koji na put bez povratka ispraća svog voljenog oca. Ne oca kao simbola roditeljstva, već kao biće koje je bilo dio njega samoga i svjetionik kojem je stremio. Moj otac je bio najveći prijatelj kojeg sam imao. Uzor koga sam potajno snimao i oponašao. Bio je obdaren dobrotom koju sam upijao, ali i slabostima koje me nisu mimoišle. Od dva njegova poroka, koji su ga odveli tamo gdje mu još nije bilo mjesto, onaj duhanski nisam nikada prihvatio. Drugi, alkoholni i danas me prati, premda ne ni u približnoj mjeri koliko je oca pratio. Vjerujem, ponajviše zato što sam na vrijeme shvatio da ropstvo porocima ne donosi dobro ljudima i njihovim najbližima.
Gotovo tri mjeseca otac je boravio u sarajevskim bolnicama „Podhrastovi“ i „Koševo“. Primio je maksimalne doze zračenja i činilo se, da se bolest smirila. Nekoliko dana prije Božića i Nove 1990. godine otpustili su ga iz bolnice na kućno liječenje. Zapravo, na odmor od napornog bolničkog tretmana. Da u miru provede ostatak života. A procjene su bile vrlo skromne; od jednog do tri mjeseca. Takvi su bili zdravstveni standardi za one koji ubrzanim korakom idu ka vječnosti.
Narednih sam mjeseci, svake sedmice donosio ocu bocu razrijeđenog morfija iz Sarajeva. Bio je to lijek koji ublažava bolove, ali ne liječi bolest. Ocu sam rekao da na svakih šest sati uzima po jednu supenu kašiku lijeka, jer će mu samo tako biti bolje. Trpit će manje bolove i moći će stati na vlastite noge. Koji put sam, a češće uz majčinu pomoć ili koga drugog. Brat Ilija mu je bio najbliži, jer mu se kuća nalazila uz očevu. Ni par metara od zida do zida. Najmlađa sestra Ljuba također, jer joj je kuća bila udaljena od Lipnice tek desetak kilometara. Starija sestra Ana živjela je s porodicom u Gackom blizu Trebinja, a ja u Sarajevu. Mi smo dolazili vikendom da posjetimo oca i da s majkom podijelimo bol, tugu i patnje. Bilo je to vrijeme kojeg se nerado sjećam i koje je duboko urezano u svaku boru na mome licu.
To teško vrijeme ljudske patnje i društvenih mijena prolazilo mi je u agoniji koju neću izbrisati do kraja života. Otac se gasio kao svijeća na prozoru svijeta. Društvo je grcalo u krizi i dugovima. Država je vonjala na kaos i raspad. Institucija Republičkog društvenog pravobranioca samoupravljanja u kojoj sam radio bila je pred gašenjem. Zahvatile su je reforme kao i sve drugo što je bilo nestabilno i sklono padu u ralje znane nam prošlosti i nepoznato grotlo budućnosti. Sve je u tom vremenu bilo na staklenim nogama. Sistem socijalizma runio se i rušio kao i očev život. Mir je drhtao pred mogućim ratom kao pokisla i premrzla ptica. Opake sile mraka ušle su u ljudske duše. Nije se vidio spas, premda je tinjala nada. Ona posljednja ide tamo gdje živi vječnost.
Kada sam za vikend osmog i devetog jula s Ivkom i djecom došao u Lipnicu, otac je bio mršav kao grana koju je mogao otpuhati najmanji dašak vjetra. U njegovoj bolesničkoj sobi zatekli smo doktoricu Almu koja mu je teško pronašla venu za ubrizgavanje lijeka koga je primao da ublaži bol. Pričali smo dugo o smislu života i o tome da nas sve čeka isti kraj. Svakoga u njegovo vrijeme, ali na istom mjestu. U zemlji iz koje smo potekli i kojom smo hodili do vječnog povratka. Otac je ležao bez riječi. Blijedog ispijenog lica, sa nijansama žutila na skoro providnoj koži. Nije nam čuo riječi, jer ga je opio lijek. Bio je budan, otvorenih očiju i staklastog pogleda. Iz njegovog tijela i misli istjecale su posljednje kapi života, slijevajući se u prostor u kojem smo bili posljednjim svjedocima njegovog potrošenog trajanja. Govorili smo tiše, premda smo znali da mu ta tišina ne znači ništa. Znali smo da nas ne čuje i da je u predvorju svijeta u kome ćemo se i mi jednoga dana naći.
Prije povratka u Sarajevo, gdje su nas čekale radne, a djecu školske obaveze, znao sam da živoga oca gledam posljednji put. Rekao sam to tiho Ivki da djeca ne čuju. Ona je samo kimnula glavom. Tu noć nisam spavao. Okretao sam se s jedne strane na drugu, trudeći se da ne probudim umorne ukućane. Sve me je boljelo i sve mi je bilo strano i nedohvatno. Kao da nisam bio biće koje poznaje život.
Sljedeće jutro telefon je zazvonio dok sam hladnom vodom vraćao u stvarnost obamrle ruke. Znao sam da zove brat i jasno mi je bilo što će mi reći.
Život je kao svjetlost koju proguta mrak.
Otac se ugasio prije svitanja zore desetog jula 1990. U tišini doma koju je presjekao gorki majčin plač. Nisam je mogao čuti. Riječi joj je ugušio jecaj.
Moja je majka žalovita žena. Kad nekoga žali, čini to tako bolno i glasno da i druge rasplače. Meni su opet suze natopile oči i skvasile umorno neispavano lice. S ocem je otišao nezaboravni dio moje prošlosti. Onaj koji će živjeti samo u mome sjećanju. I na stranicama knjiga koje pišem.
Hvala ti predobri moj oče Mijo, kako sam te zvao od malih nogu do kasne mladosti. Hvala ti stari moj, kako sam te oslovljavao preostali dio života. Nisam te zvao tatom kako druga djeca zovu svoje očeve, već imenom kojeg su ti nadjenuli tvoji roditelji, baba Ruža i djed Ivo. I majku sam zvao njezinim imenom Mila, što mi nikada nije oprostila. Tako sam valjda od vas naučio. Odveć ste mi bili bliski prijatelji koji čine bitak iz kog sam nastao. Zato ste mi bili i ostali više od majke i oca, kakve druga djeca poznaju i osjećaju. I zato vas nosim u tijelu i duhu, kako pobožnici nose dragoga Boga. Jer, vi ste bili moj Bog i moja jedina Majka božja.
Oca smo vratili vječnoj zemlji dva dana kasnije na Matića groblju, gdje se stoljećima sahranjuju naši Čanićani. Na ispraćaju su bili gotovo svi mještani Lipnice koji su nas poznavali, te mnogi drugi ljudi koji su ga za života voljeli i poštovali. A bili su tu i oni koji vole i poštuju njegovu djecu, a koji su na ispraćaj došli iz daleka.
Tako je zatvorena još jedna tužna stranica moga života čiji tekst i danas znadem napamet.
Ivo Mijo Andrić
O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Objavio je više od 50 knjiga poezije, proze, drama, aforizama, epigrama, eseja i književnih prikaza, te više knjiga s područja zaštite radničkih i ljudskih prava. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, arapski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. Među ostalim priznanjima, dobitnik je i međunarodnog priznanja “Naji Naman” za ukupan književni rad i doprinos, koje se dodjeljuje u Libanonu.
