Foto: Barbara A Lane – Pixabay
ZAROBLJENA
Draga Marija,
Pišem ti da te obavijestim da već 667 dana i šest sati
nisam otvorila knjigu. Pisala sam samo predračune
i fakture. Trudim se da dođem do funkcionalne
nepismenosti. Čini mi se da bi to bilo nešto što bi
moglo najviše da te ražalosti. Javi mi, želim znati.
Marija, sramiš li me se poslije ovih redaka?
Osjećaš li žaljenje? Jako sam se trudila da bude tako.
Priznajem, ponekad, najčešće utorkom popodne,
plačem zato što sam se upropastila,
iako je to ružno i nepravedno
prema tebi. Najteže mi pada vjerovanje.
Ti si uvijek vjerovala, govorila si
sjećaš li se šta si govorila? Za mene, mislim.
I svi oni, tvoji druzi.
A ja sam vas mrzila. Mrzila sam vas
jer ste tužni i prokleti.
Juče sam razgovarala sa pjesnikom-vidovnjakom.
(Jedan od tvojih.)
Već sam se bila odvikla, ali brzo sam ušla u štos.
I on je rekao ono što sam oduvijek htjela da čujem:
da nisi bila u pravu, da se varaš,
da na kraju balade ipak ništa od mene.
Uglavnom, da nisi bila u pravu.
Nadam se da ćeš negdje daleko gdje već jesi
sebi kose da počupaš od muke jer nisi bila u pravu.
Ništa od mene! Dobro si pročitala.
Sad mogu da se grohotom smijem i smijem i smijem
svim tvojim promašenim proročanstvima,
tvojoj nadmenoj ubijeđenosti u moje božansko porijeklo.
Zvijezde su lažljivice, Marija, i sad znaš, sad sam ti dokazala,
da je budućnost neizvjesna, da je budućnost, nadasve,
samo moja. Ne postoje riječi kojima bih mogla iskazati
svoje zadovoljstvo što sam svoj i samo svoj neuspjeh,
umjesto produkt tvojih čini.
Ne postoje riječi kojima bih mogla iskazati žaljenje
što mi nisi proricala propast.
Najdraža Marija,
s proljeća se vraćam u stari kraj i željno iščekujem
jedno od tvojih mliječnih pomazanja uz čistu postelju,
sada kada sam bludni sin,
sada kada sam dijete razaranja,
sada kada moja sjena čini da drhtiš od jeze
i dozivaš svoje demone u pomoć.
Ako bi plakala, ako bi pustila makar jednu suzu,
sve će se učiniti smisleno na trenutak,
možda ću te čak zavoljeti u tom trenutku,
jer bi postala metafora ljudskog roda,
uvijek iznevjerenog, prevarenog.
Ali ako me po povratku dočeka tvoj širok osmijeh,
onda, onda ću stvarno biti poražena
i neću imati drugog izbora
osim da ispunim proročanstvo
u koje si me zarobila.
Vladana Perlić
O autorici: Vladana Perlić (1995, Banja Luka) dobitnica je druge nagrade na konkursu Slovo Gorčina u Stocu za 2018. godinu. Pobjednica je Prvog pjesničkog konkursa za najbolju studentsku poeziju Univerziteta u Banjoj Luci. Poezija joj je prevođena na francuski, engleski, mađarski i hindi. Objavljivana je na portalima (KULT, Strane, Astronaut, Rizom, Hiperboreja, Ne-ma), u časopisima (Polja, Koraci, Letopis Matice srpske, BKG, Libartes) i zbornicima u regionu i inostranstvu. Diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti.
